GREEN HOME

Naša Koreja

Priroda posla Velikom Vođi ne dozvoljava da griješi. Nije on pogriješio ni kada je sišao sa zvanične funkcije. I ovako drži sve konce u svojim rukama. Pozorište je to lutaka i sjenki. Kombinacija. Dobitna. Od mraka devedesetih do danas. A publika, aplaudira li, aplaudira. Iako lutke stalno prave iste pokrete, imaju iste replike, i iste sjenke se pojavljuju na sceni - publika, po inerciji, udara dlanom u dlan. Već vidno umorna i izgladnjela. Ali, ide to nekako. Predstava mora da traje. Rekao je Veliki Vođa

77 pregleda0 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Arhiva "Vijesti"
22.07.2011. 08:58h

I ovaj 13. jul je prošao neradno i svečano. Ovo drugo - baš kako i dolikuje značajnom datumu koji je jedan od simbola postojanja i trajanja Crne Gore. Dio folklora na ovako velike državne praznike su i nezaobilazni prigodni intervjui. Oni veliki. Dugi. Na nekoliko strana. Uvijek dobra prilika da, još jednom, čujemo zvanične stavove prvih ljudi države.

Predsjednika. Ili premijera. No, eto malo, ovaj praznik se razlikuje.

Oglasio se Veliki Vođa. Bivši premijer, bivši predsjednik. Bivši, a veliki. Sve biranim riječima. Kako i dolikuje velikanima. Da se zna ko je prvi. I najbolji. I ko vidi najdalje. I ko zna.

“Resurse imamo, kapitala ima nešto u Crnoj Gori, a u svijetu napretek”, obznani Veliki Vođa – narodu svome u prazničnom intervjuu.

Ne pogriješi on, istine radi, u ovoj konstataciji ni riječi. Samo - treba znati kako navesti svjetski kapital na naše resurse i time uvećati domaći kapital. Preskočio je još nešto vrlo bitno. Presudno, rekao bih, u našem slučaju. Pri tom opisanom procesu koji zaista nudi blagostanje u teoriji – blagostanje će i stići ali ako se u praksi ne ogriješite o sopstvene zakone, evropske standarde, procedure, poštujete pravo javnosti da zna, pravo građana da učestvuju u donošenju odluka… Inače blagostanje stiže samo Velikom Vođi i dvorjanima. A onda oni znaju šta im je činjeti i kako umnožiti i nagomilati blagostanje i još ga, pride, predstaviti kao opšte stanje.

Eh, a da bi se popravilo to, opšte stanje, stanovništva, služe baš ovakvi praznični intervjui. Da se dobro “iskastigaju” oni što “kastigaju” Crnu Goru. Jer oni kao neke zle vještice noću na metli, lete nad našom obalom, nad fabrikama i kanjonima rijeka i bjesomučno rastjeruju preplašene od medija i nevladinih organizacija – investitore.

Za to vrijeme, državni činovnici, odani Velikom Vođi – trče za isprepadanim investitorima, i sami strunjeni od medija i NVO-a, sa fasciklima punim zakona pod miškom i standardima koje traže da investitor ispuni. Veliki Vođa dozira. Fascikli ima raznih. Zavisno od dogovora.

Promiješaju se karte i izvuče najbolja kombinacija za investitora i predstavnika domaćina, tj. Velikog Vođu.

Priroda posla Velikom Vođi ne dozvoljava da griješi. Nije on pogriješio ni kada je sišao sa zvanične funkcije. I ovako drži sve konce u svojim rukama. Pozorište je to lutaka i sjenki. Kombinacija. Dobitna. Od mraka devedesetih do danas. A publika, aplaudira li, aplaudira. Iako lutke stalno prave iste pokrete, imaju iste replike, i iste sjenke se pojavljuju na sceni - publika, po inerciji, udara dlanom u dlan. Već vidno umorna i izgladnjela. Ali, ide to nekako. Predstava mora da traje. Rekao je Veliki Vođa.

Razne predstave se svakog momenta odvijaju širom planete. Ali, kult Velikog Vođe u 21. vijeku nije lako održati. Zanimljiva je priča o nama dalekoj, geografski mislim, zemlji - Sjevernoj Koreji. Iako meridijanima udaljena – nekako po opisu baš liči našoj zemlji. Sjeverna Koreja posjeduje dobre uslove za razvoj moderne ekonomije, uključujući značajne zalihe uglja i ostalih ruda. Rijeke Yalu, Tumen i Taedong i njihovi slivovi pružaju priliku za izgradnju hidrocentrala. Liči, zar ne? Mi, doduše, nemamo tolika rudna bogatstva ali imamo, uvjeravaju nas, šansu za razvoj i priliku da radimo hidrocentrale. Zapravo, mi da gradimo a oni da ubiraju plodove. Rada hidrocentrala.

I to nije sve. Imamo – Velikog Vođu. Baš kao Sjeverna Koreja.

Zanimljiva je to priča - Kim Il Sung je bio lider Sjeverne Koreje od njenog nastanka 1948. godine pa sve, kako i dolikuje, do smrti. Bio je premijer od 1948. do 1972. Pa onda predsjednik od 1972. do smrti. A 1992. je dobio titulu generalisimusa.

Zvali su ga Veliki vođa. Nakon smrti u Ustav je upisan pod titulom Vječni vođa. Dani njegovog rođenja i smrti su neradni dani u Sjevernoj Koreji.

Nakon smrti ga je naslijedio njegov sin - Kim Džong Il. U Koreji poznat kao Dragi vođa. Bio je to presedan u komunističkom uređenju da oca naslijedi sin. Ali, ne bi Veliki vođa postao Vječni vođa da ne zna kako se to radi. Sin je, nakon očeve smrti, preuzeo kontrolu nad svim bitnim funkcijama u državnom aparatu. No, funkcija predsjednika je ostala upražnjena, i potom ukinuta u znak poštovanja prema Velikom odnosno Vječnom vođi. Pošto nemaju predsjednika – nema ko da raspiše izbore, pa ih ni ne održavaju.

Racionalno. Zašto bi? Da troše novac? Možda ova informacija da podstreka nekome da se i kod nas uvede nešto slično. I čelne funkcije da se ukinu.

Skinu s budžeta. Ionako se naš Veliki Vođa uporno trudi da ih stavi pod DPS anesteziju. Kad god se napravi neki maleni pomak, eto njega, oglasi se.

Ne kao Korejci, sa balkona, pa pred masu. On to radi sa udobnijeg mjesta.

Iz režimskih medija. Nedodirljiv i oštar. Bolje da se ukinu te funkcije – bitne u demokratskom svijetu. Ipak je to nekako naša obaveza prema pregaocu i vizionaru koji nam je donio državu - kako dvorjani vole reći. Ali je i ponio sa sobom i zaključao u fioci. Boje trešnje. I samo on ima ključ.

Za korejskog Velikog vođu nije poznato koji sport mu je bio omiljen, ali Dragi vođa je veliki zaljubljenik u košarku, a baš, kažu, dobro na oca liči. Svaka sličnost sa našom stvarnošću je na sopstvenu odgovornost.

Sada korejski Dragi vođa sprema svoga sina za nasljednika. Uveo ga čovjek u sistem jako mladog, pa ga sprema uporno za politiku. Trenutno je zaokupljen da mu ukloni sve eventualne političke protivnike. Krči mu put kroz partiju, i srca narodna. Ali ga i podučava i upozorava da ne krene nekim drugim, lošim putem. Zašto bi – staza je utabana. I već mu je narod podario titulu - Mladi vođa. I ovdje je svaka sličnost čista koincidencija. Pitanje je koliko imamo smjelosti da koincidenciju prepoznamo. No, ostaje da se vidi šta će biti sa obrazovanim Mladim vođom, kada počne da se pita. Dok je tate - teško da će Korejci saznati šta on može. I može li on uopšte.

Vrijeme je da se svako lati sopstvene odgovornosti. Da nam trinaestojulski praznici ne prolaze kao ovaj potonji. Uz poruke Velikog Vođe i zaborav zašto je baš 13. jul naš najveći dan i za koje vrijednosti su tada građani i građanke Crne Gore – ustali. Do kada će nam vidik zaklanjati intervjui servirani sa ušuškanog mjesta, puni opasnih poruka, otrovnih strijela, diktata i ucrtavanja meta - ipak zavisi od nas samih. To vam je kao sa cigaretama. “Pušenje ili zdravlje, odlučite sami”.