Prvi mačići

Prvi crnogorski srednjoškolci koji su polagali eksternu maturu već se bore za mjesta na fakultetima u zemlji i regionu. Slegla se i prašina zbog ocjena iz maternjeg jezika. Mreža koja sve pamti ipak čuva komentare ogromnog boja građana: nepovjerenje u institucije i profesionalnu etiku, kafkijansku izgubljenost najboljih i likovanje prosječnih (koju su najzad dobili potvrdu da je upravo prosječnost ono što se traži), sve do sumnji u potpunu regularnost i jednake uslove za sve škole.

Sa takvim „kapitalom“ neće biti lako ući u učionice naredne školske godine, niti je to pretpostavka da se gradi društvo znanja u eri takmičenja. „Dobra vijest“ je da većina učenika ne vjeruje ocjenama.

Upravo zato šteta nadilazi bilo kakve materijalne pokazatelje. Ona je u onom osjetljivom dijelu vrijednosti, koje zapravo doprinose ljudskom razvoju, a time i prosperitetu zajednice.

A zašto je sve ovako ispalo, možda je najbolje objasniti jednim primjerom. Naime, da bi se udovoljilo strahu učenika od neuspjeha, Ispitni centar je prihvatio da jedina provjera bude esej (sastav) od 300 riječi.

Većina učenika se opredijelila za temu: „Grafiti - vandalizam ili umjetnost“. Desetak usmjeravajućih pitanja je trebalo da đake ujednačeno „sprovedu“ kroz sastav, a ocjenjivanje se vršilo prema određenoj shemi.

Shema je podrazumijevala ocjenjivanje gramatičke i pravopisne ispravnosti, ali i onih teže mjerljivih kategorija stila i značenja. Jedno od pitanja, vezanih za grafite neprimjerene sadržine, bilo je da li ih takvi grafiti ispunjavaju stidom. Odličan i pismen učenik je napisao: „Takvi grafiti me ispunjavaju nelagodnošću i rezignacijom“, što predstavlja jezički izdiferencirano i krajnje precizno razumijevanje i tumačenje fenomena.

Pošto je esej svojevrsni „skener“, za svakog valjanog ocjenjivača ovo bi već bio znak za peticu. Dobio je trojku, kao i oni lošiji učenici, koji su odgovarali kao da popunjavaju upitnik. Tako je eksterna matura postala masovna uravnilovka. Izvrsni đaci su kažnjeni za izvrsnost, a prosječnost je trijumfovala.

Čak je nakon sumiranja rezultata, prosječna ocjena crnogorskih maturanata veća od trojke, što ne odgovara stanju „na terenu“. Ispada da mi nismo ni bili svjesni koliko smo dobri. Ipak, u većini boljih škola prosječna ocjena je niža.

Uostalom i PISA testiranje je pokazalo da zauzimamo „časno“ 54. mjesto među 65 zemalja. Među komšijama, na 31. mestu su Slovenci, na 36. Hrvati, a na 45. Srbi.

Nakon dvije godine odlaganja eksterne nature, pokazalo se da učenici ipak nisu bili problem. Problem su bili i ostali institucije i nastavnički kadar koji su morali da je „iznesu“.

Treba naglasiti da niko od ocjenjivača, niti bilo ko iz Ispitnog centra, nije želio da ošteti učenike niti je namjerno griješio. Jednostavno je riječ o manjku stručnosti i, u krajnjem slučaju, o novcu.

Ocjenjivači su za svoj odista težak rad dobili po nekih 500 eura. Nisu bili angažovani najbolji iz struke i, uz dužno poštovanje prema onima koji su ipak odgovorili zadatku, većina nije imala osjećaj za stil, za smisao i kontekst, za razumijevanje asocijativnog bogatstva i misaonih potencijala. Većina nije uspjela da prepozna kvalitet, jer takvu obuku nisu ni imali.

Nikšić, na našu žalost, ne školuje dovoljno obučeni pedagoški kadar, ali ga Crna Gora, čudom, još uvijek ima. U svakoj se školi precizno zna ko je „majstor“ svog zanata, a takvih ima i među penzionerima.

Trebalo je takve ljude platiti koliko traže, jer tržište je tržište. Ako poslanici dobijaju dodatak od 900 eura na redovnu platu da ih ne bi korumpirali, onda je i eksterna matura iziskivala da država odriješi kesu i ljudski sprovede mjerenje najosjetljivijeg dijela svojih resursa.

Kada se u jednoj zemlji prvi put polaže eksterna matura, to je prvorazredni društveni događaj. Zemlja tada pokušava da svoj obrazovni sistem učini međunarodno uporedivim i da uđe u arenu društava znanja. Vijek pred nama odavno ne poznaje mnoge privredne grane ni zanimanja na koja smo navikli.

Zato stručnjaci sada moraju biti inovativni, kreativni i preduzimljivi, a za to je potrebna dobra škola i matura koja potvrđuje kvalitet. Tu nam ne mogu pomoći oni koji se žale da je „ocjenjivanje eseja najteže“.

Teška je i operacija na otvorenom srcu, pa se nauči. Jedino će matura koju vode provjereni stručnjaci značiti oporavak sistema, smanjiti hiperprodukciju često sumnjivih diploma i racionisati upisnu politiku.

Međutim, i mature u drugim zemljama dijele sudbinu „prvih mačića“. U susjednoj Hrvatskoj skandal je izazvala zadarska profesorica koja je svoje đake „klonirala“ pa su napisali gotovo istovjetne eseje o Balzaku, i to njenim, a ne svojim riječima i mislima. U „Eseju i krastavcima za državnu maturu“ (www. novi list.hr), Predrag Lucić piše da u EU od 2009. čak i krastavci imaju pravo da slobodno izrastaju, pa da je stoga svaka krema od krastavaca „raznolikija od Balzaka koji se razmazuje po dječijim mozgovima“.

Takvi učenici mogu jedanput da prevare sistem, ali će ih on brzo „ispljunuti“. Hrvati sad nastoje da poprave propuste svoje mature. Kod nas prosječnost likuje, a najboljima se poručuje „da su dobili što su tražili“. Ništa neobično - odavno već traje osveta loših đaka. Sada je samo položila maturu.

( Božena Jelušić )