OPASNE STVARI

Lice nacije (3)

U Crnoj Gori ratni zločini su vršeni, vode se sudski procesi, individualizira se odgovornost, ali, i Haški tribunal i lustracija su eskivirani. Takvi trikovi bi se o glavu mogli obiti narednim generacijama

0 komentar(a)
04.04.2011. 10:31h

Pošteni i fer izbori su gornji čin demokratije, a pobjednik je onaj ko zadobije većinsku volju građana. Ali, novo vrijeme, a posebno vrijeme tranzicije, izbore najčešće pretvara u nadmetanje marketinških mašinerija, a cijena tih mašinerija je veoma visoka. Ko ima novac da tu cijenu plati? Tajkuni.

Oni upumpavaju veliki novac u izborno-marketinške mašinerije jer im je cilj da pobijedi, i vlast osvoji, baš njihov favorit. Kakva je u toj utakmici šansa pametnog, sposobnog i moralnog čovjeka? Nije velika. Onaj koji mudro promišlja, a moralan je, u ovom vremenu sigurno je u političkom problemu.

Kada se u običnoj komunikaciji pomene nasilje, najčešće se pomisli na ono ulično. Ako ozbiljno analiziramo ovu pojavu u Crnoj Gori, sa sigurnošću možemo tvrditi da Crna Gora nasilja, ove vrste, skoro da nema.

Ali, na nesreću imamo jednu drugu vrstu nasilništva, koje je daleko teže od onog uličnog. To nasilništvo je u društvenoj, političkoj, duhovnoj i etičkoj oblasti. Budimo objektivni i odgovorimo na jednostavno pitanje: „Ko je u posljednjih 20 godina u Crnoj Gori bio aktuelniji, Crna Gora ili Milo Đukanović?“

Nemam dilemu koji bi odgovor bio dominantan. Ako ozbiljno radimo analizu društvene i političke scene u Crnoj Gori za posljednjih 20 godina, sigurno bismo izvukli zaključak da se sve to vrijeme, Crna Gora, u tom smislu, nalazi u vanrednom stanju. A šta su prateće pojave svakog vanrednog stanja? Nasilje, ne samo ulično nego prvenstveno ono društveno, političko, etičko i duhovno.

Šta je najsigurniji indikator za prethodno izrečenu ocjenu? Kada se izgovori pojam „vrijednosti“ onda se u Crnoj Gori pod tim pojmom prvenstveno misli na nečiju ekonomsko-finansijsku moć.

O njegovom duhovnom ili etičkom volumenu se misli samo u kontekstu izazvane zavisti ili ljubomore na njegovo finansijsko bogatstvo. Elem, jedno zlo produkuje ono drugo i tako sve u krug. Zar to nije objektivan indikator iznesene teze o nasilništvu.

Prvenstveno, onom duhovnom.

Intelektualac je, po pravilu, visokoobrazovan, ali, društveno, politički i kulturno angažovan čovjek. Ako toga nema, onda nije intelektualac. Onaj koji prvenstveno zastupa stranačku politiku, u suštini, nije intelektualac.

Ako je ovo tačno (a mislim da jeste) onda je Crna Gora u velikom problemu. Naime, na društveno-političkoj i kulturnoj sceni je veoma mali broj intelektualaca. Da bi intelektualci mogli svrsishodno (a prvenstveno prosvjetiteljski) djelovati, nužno je otvoriti im medijski prostor. A medijski prostor je težišno u rukama tajkuna. A tajkuni nikada nijesu ljubili intelektualce. A novcem se medijsko-marketinškim trikovima i magla uspješno može prodavati.

Zato je, u demokratskim društvima, brana svemu devijantnom, javno željeni „javni servis“. Da bi bile sačuvane i promovisane prave vrijednosti. Prvenstveno, one duhovne i moralne. A u Crnoj Gori se niko tako očigledno nije svrstao na stranu određenog klana kao što je to uradio „javni servis“. Pune dvije decenije, i ne slučajno. Zar i ovo nije indikator iznesene teze.

Individualizacija odgovornosti za učinjene zločine je i pravno i etički pravilan pristup. Ali, to je samo djelimično rješenje problema, jer ukoliko utvrđivanje odgovornosti ostane samo na tom nivou opako se zamagljuje suština problema, pa bi se zločin opet mogao ponoviti.

Šta su, u suštini, uzroci činjenja uzastopnih zločina? To su zločinački poduhvati, a oni su uvijek u zoni vlasti, a vlast je težišno u zoni politike. Zamagljivanje suštine i ovo se u Crnoj Gori polovično rješava. To je vrlo opasno.

Na ex-Yu prostoru otklon od politike zločina uglavnom je djelimično vršen ili lustracijom, ili sudskim procesima Haškog tribunala. U Crnoj Gori ratni zločini su vršeni, vode se sudski procesi, individualizira se odgovornost, ali, i Haški tribunal i lustracija su eskivirani.

Takvi trikovi bi se o glavu mogli obiti narednim generacijama. „AB revolucija“ je najveća politička, društvena, moralna i kulturološka podvala u istoriji Crne Gore. Za koju, još uvijek, niko nije odgovorao, što je veoma opasno.

Ako ozbiljno razgovaramo sa građanima Crne Gore (a koji za to imaju hrabrosti) o društvenoj i političkoj situaciji u Crnoj Gori, zaključićemo da se oni, uglavnom, nalaze u zoni političke bespomoćnosti. Kao rijetko gdje. A objektivna situacija o kvalitetu njihovog života nije tako dramatična kao kod nekih drugih.

Uglavnom, skoro svi misle da će se sve (u političkoj i društvenoj sferi) dešavati i odlučivati bez njih. Pored činjenice da Crna Gora nikada u svojoj istoriji nije imala demokratsko društvo, još jedan problem može biti značajno prisutan.

Naime, veoma mali procenat građana Crne Gore je u svom životu mijenjao mjesto odrastanja, školavanja, življenja i starenja. Nije mali broj onih koji su sve ovo proživjeli čak u jednom kvartu svog grada. Osim malog broja, prirodno i obrazovno otpornih, a koji su bar turistički putovali, većina građana se dosta rano nađe u mislima svog „zavičajnog carstva nebeskog“, kada stereotipi postaju osnova za prosuđivanje i zaključivanje. A onda su Bogom dani da se njima manipuliše.

Nema boljih indikatora za prethodno rečeno, od onih iz šume pitanja o jeziku. Iskonska je potreba da Crna Gora ima svoj jezik i da je crnogorski njezin službeni jezik. Ali, čak i obrazovaniji dio građanstva ne uočava da je otpočelo trovanje crnogorskog jezika. A trovanje jezika uvijek je uvod u trovanje jezikom, a to je uvod u trovanje nacije. A trovanje nacije je, po pravilu, uvijek uvod u urušavanje ili nestajanje i nacije i države. Zar i ovo nije jedan od indikatora o nasilništvu u društvenoj, političkoj, duhovnoj i etičkoj oblasti.

No, evo jedne od ideja kako otpočeti ozdravljenje nacije. Treba donijeti zakon o nacionalizaciji imovine stečene na sumnjiv način kojim ostaviti mogućnost povraćaja iste, ukoliko stranka dokaže njeno legalno sticanje.

Ovaj poduhvat bi bio vrlo bezbolan, pa čak ne bi ni bilo pokrenutih postupaka za povraćaj. Razlog je jednostavan, tajkuni su imovinu uglavnom knjižili na druga lica, a ti formalni „titulari“ se čak ne bi ni usudili da pokrenu postupak za povraćaj nečega što je inače tuđe. A kako i bi. I ovo bi mogao biti jedan od mehanizama da se osujete dupli igrači. Kojih je, na nesreću, u Crnoj Gori i previše.

blagoje.grahovac@yahoo.com