lavirint

Prezir

Koalicione rakete, osim što uništavaju vojna utvrđenja diktatora Gadafija i nedužne civile, još ubitačnije uništavaju tek probuđenu nadu da je napokon u afričkom i islamskom svijetu nastupilo doba oslobođenja i političke emancipacije

117 pregleda0 komentar(a)
Aristotel, Foto: Wikipedia
28.03.2011. 11:32h

Međunarodna koalicija „silnih“ otpočela je vojnu operaciju protiv Libije, podrugljivo je nazvavši „Odisejeva zora“ čime je zapad „ukrao revoluciju“ (B. Levi) iz ruku libijskog naroda i preusmjerio je u pravcu sopstvenih, svakako naftnih, interesa.

Ono bitno u ovom „hantingtonovskom sukobu civilizacija“ jeste važna činjenica da su se i ozbiljne države poput Rusije, Njemačke i Turske distancirale od ove ratne avanture uz, naravno, u najmanju ruku licemjerno držanje Rusije prilikom glasanja o rezoluciji UN.

Ovakvim armagedonskim činom već dobro poznatog diktata „tomahavk demokratije“, konačno se razotkriva u punom svjetlu pozadina sjevernoafričke geopolitičke zagonetke, ali i sva hipokrizija i bijedna vulgarizacija, unaprijed dodijeljene Nobelove nagrade za mir, koju Obama „uspješno“ opravdava ograničenom upotrebom osiromašenog uranijuma.

Koalicione (američke i evropske) rakete, osim što uništavaju vojna utvrđenja diktatora Gadafija i nedužne civile, još ubitačnije uništavaju tek probuđenu nadu da je napokon u afričkom i islamskom svijetu nastupilo doba oslobođenja i političke emancipacije.

Nažalost, opet su te velike prosvjetiteljske priče o demokratiji, ljudskim pravima, izbjegličkim krizama... ništa drugo do mimikrijski pamfleti ili propagandno zavaravanje javnosti da bi se iza njih odvijala bizarna i nezajažljiva glad za dominacijom i novcem.

Za razumijevanje današnjeg trenutka, možda bi bila značajna jedna interesantna polemika iz sedamdesetih godina, između Fukoa i Čomskog, gdje dijalog otprilike ide u pravcu da Čomski smatra da treba tragati za idejom pravde, dok Fuko samo ponavlja: „Čija pravda, koja pravda”, potkopavajući svaku ideju pravednosti, smatrajući da je svaka pravda samo izraz moći i da nijedna nije zaista univerzalna.

Ali, šta se tu može i da li se „pred nužnošću treba sklanjati“, pitao se Aristotel. Odnosno, jesmo li moralni i principijelni ako se borimo protiv domaće strahovlade, a podržavamo međunarodnu hegemoniju?

Naravno da je pukovnik Gadafi dokazani apsolutista, povezivan svojevremeno i sa mnogim terorističkim akcijama (Minhen 1972, Lockerbie 1988...) i on jednostavno mora da odstupi sa trona.

Isto tako moramo primijetiti da je Gadafi još odavno odustao od učešća u terorističkim poduhvatima kao i od razvijanja nuklearnog programa i da je diktaturu, nalik komunističkoj, koristio, između ostalog i za modernizaciju i obrazovanje svoje nacije.

Iako je od pustinjske Libije, tog nestabilnog amalgama suprostavljenih plemena, stvorio bogatu i prosperitetnu državu sa pristojnim standardnom za afričke i blisko-istočne prilike, sama činjenica da je na vlast došao državnim udarom 1969. i da vlada preko četrdeset godina, dovoljno govori o karakteru njegovog režima.

Međutim, opet se, ko zna koji put, otvara to nezgodno pitanje globalističke ere: da li se protiv diktature boriti besomučnim bombardovanjem i kako će izgledati sloboda u sprženoj zemlji i ugljenisanim gradovima, u vrtlogu građanskog rata?

Ako su savremena zapadna kultura i civilizacija najnaprednije od svih do sada poznatih, zar nisu mogle ponuditi neko mekše, ljudskije, plemenitije rješenje?

Dakle, ovi animalni i destruktivni porivi, artikulisani kroz grozomorne „humanitarne intervencije“ uvijek nas upozore da antropološke datosti u svojoj biti nikad ne evoluiraju i da ih čovjek teško, gotovo nikako, prevazilazi, uprkos viševjekovnom razvoju i dostignućima!

Ono što je čitavi svijet posebno zgrozilo i što je izazvalo gotovo sveopšti konsenzus prezira jeste ponašanje Francuske Republike koja se demonostrastveno bori za poziciju lidera u bestijalnom orgijanju protiv Libije, uz Sarkozijevu tragikomičnu izjavu: „Nacija je preduzela odgovornost pred istorijom!”

Ako je u nečemu, posebno postkolonijalna Francuska, tako uspješno i veličanstveno odgovorila pred istorijom, onda je to svakako dostojanstvena borba za kulturnu, intelektualnu i političku autentičnost, prkoseći snagom sopstvene kreativnosti uniformnom svijetu koji se polako pretvarao u konzumersku meta-državu (angažman egzistencijalista, strukturalista, De Golov izlazak iz komande NATO-a 1966, nova ljevica i protesti 1968...) .

Upravo je Pariz, grad svjetlosti, u drugoj polovini XX vijeka bio avangarda i predvodnik „novog talasa“ u umjetnosti, nauci ali i u društvenim kretanjima mijenjajući svijet ljepotom, nadahnućem i novim čitanjem nečega što se zove igra slobode.

Razlika između tadašnje i savremene sarkozijevske Francuske jednaka je razlici između Sartra i Bernara Anri-Levija danas.

Ova tragična situacija u kojoj se našla „peta republika“ kao i čitav svijet (ratovi, zemljotresi, opšti nemoral u životu, politici...) neodoljivo me podsjetila ne genijalni film „Le mépris“ („Prezir“) iz 1964.g. jednog velikog Francuza - Žan-Lik Godara, koji je na jedan suptilan i vizionarski način anticipirao, naslutio svijet, u decenijama koje dolaze.

Misao karakterističnu za gotovo sve predstavnike "novog talasa" izrekao je Pol Valeri: "Znamo da sve civilizacije imaju svoj kraj".

Ova tema će postati gotovo opsesivna kod Godara.

Ako sve civilizacije imaju kraj, znači da ga i naša ima. Snimaćemo svijet pri izdisaju.

Svijet u ruševinama... U "Preziru" sve je dovedeno do raspadanja. Zapušteni vrtovi... zidovi Ćinćitete kao i zidovi vile na Kapriju.

Homerova Odiseja („Odisejeva zora“) je zaboravljena, gotovo da je izgubila svaki smisao. Praznina... prazni hodnici, prazne kuće, prazne bioskopske sale.

Civilizacija je stigla do kraja puta.

Nije li ovo opis sadašnjeg trenutka?