STAV

DPS

Važno je reći – DPS nije partija. To je institucionalno pokriće i alibi Mila Đukanovića. Pribježište za sva njegova i sumnjiva činjenja njemu bliskih. Crnogorski Levijatan koji se dvije decenije nadvio nad nama, našim institucijama i našim društvom

89 pregleda0 komentar(a)
22.02.2011. 12:00h

Upadamo u zamku. Nakon što je vječiti premijer, Milo Đukanović sklonjen na rezervnu, partijsku poziciju – počeli smo da zaboravljamo na Demokratsku partiju socijalista. Da je gubimo iz vida. Da je prihvatamo - nekritičnošću, intelektualnom pasivnošću, ćutanjem. Politički grijeh te omaške je - poguban.

Važno je reći – DPS nije partija. To je institucionalno pokriće i alibi Mila Đukanovića. Pribježište za sva njegova i sumnjiva činjenja njemu bliskih. Crnogorski Levijatan koji se dvije decenije nadvio nad nama, našim institucijama i našim društvom.

To je šalter za dobijanje imuniteta na koji mogu da se prijave - podobni, lojalni i servilni aparatčici vlasti i njenog korifeja. To je ljuštura bez sadržaja u koju su se, do pucanja, sabili ministri, potpredsjednici, zamjenici, direktori, sekretari, špijuni, biznismeni…

DPS je politički beskičmenjak, tvorevina bez duše, konglomerat ne vrijednosti već – intresa. Anti-partija.

Vlasnik tog dućana je čovjek kojeg je italijansko pravosuđe okarakterisalo kao “opasnog međunarodnog kriminalca” za koga je zatraženo hapšenje (pravosnažna presuda Kasacionog suda Italije u slučaju Đukanovićevog imuniteta, krajem 2004, po tužbi Javnog tužilaštva iz Napulja), čije se ime nalazilo na prvom mjestu među 15 osoba koje su osumnjičene za mafijaško udruživanje radi šverca cigareta i pranja novca, sada je arhivirano (do kada - nekadašnji tužilac Tribunala u Hagu za ratne zločine na prostoru bivše SFRJ Džefri Najs izjavio je ovih dana da je proces za šverc cigareta protiv bivšeg crnogorskog premijera i dalje otvoren), za kojeg je italijanski ministar finansija i dugogodišnji šef Agencije za borbu protiv mafije Otaviano del Turko kazao:

“Bez Đukanovića ne bi bilo Prudentina, najmoćnijeg, najbogatijeg i najopasnijeg švercera na Mediteranu. S druge strane, bez Prudentina ne bi bilo Đukanovića”.

Nažalost, izgleda da je mnogima trebalo dvadeset godina da čekaju klasičnu političku sačekušu - obračun između tog i takvog Mila Đukanovića i Svetozara Marovića, kako bi shvatili šta je Demokratska partija socijalista.

Kako je strukturirana, kako projektovana, na kakvim moralnim temeljima izgrađena. Posljednje poetsko Marovićevo ćutanje je putokaz za budućnost DPS-a. Da li je trebalo da čekamo prljavi politički obračun dvojice glavnih političkih stratega našeg beznađa da bismo shvatili da je, recimo - afera Zavala – prevara?

Kao što završava Zavala, završiće i Avala i KAP i Željezara i Elektroprivreda i Valdanos … i - Demokratska partija socijalista. Pitanje je vremena i tempa osvješćivanja usnulih “građana” kada će DPS nestati u sopstvenoj borbi oko pozamašnog plijena.

DPS je podgrijani politički leš. To je konstrukcija koju što prije treba dekonstruisati jer je zašla toliko duboko, oštro i sveobuhvatno u društveno biće da ga prosto - satire i uništava. Razara institucije, ubija pojedinca, nepotizmom pravi zid koji je previsok za obrazovani mladi kadar koji je nasušno potreban.

Taj hibrid sumnjivog krupnog kapitala, sumnjivih likova, sumnjivih strateških partnera i sumnjivog legitimiteta nema pravo članstvo. Nema istinske simpatizere, jer ta politička kreatura nema ni istinsku ideju – do one o očuvanju šefa i plijena.

Ta para-politička prikaza dobija glasače i birače ne kvalitetom ideje, već snagom mašinerije. Ne kvalitetom programa, već kvantitetom novca. Ne slobodnim hodom, već usiljenom dvodecenijskom inercijom. Ne snagom ideje, već idejom snage.

Tražiti zdravo jezgro u DPS-u je politički zločin. To je klica saučesništva. Kvazi-demokratičnost koja je veoma opasna. Kvazi-transparentnost koja može biti pogubna. Jer – da li je neko nekada vidio to zdravo jezgro?

Gdje se ono nalazi ? Da li se neko iz DPS-a nametnuo kao njegov promoter? Koja je to izjava koja predstavlja klicu tog normalnog i drugačijeg DPS-a? Koji je to političar iz redova Demokratske partije socijalista oponirao zvaničnom stavu? Kada? Na koji način?

Zar nam se, da to i takvo jezgro zaista postoji, ono ne bi samo nametnulo kao što su se nametnuli predstavnici zdravog jezgra u cjelokupnom društvu – Slavko Perović, Milan Popović, Filip Kovačević, Vanja Ćalović i drugi?

Zar bismo morali da za njime tragamo? Da nagađamo? Da vodimo debate? Zar nam se neko iz tog zdravog jezgra ne bi do sada sam javio saopštenjem, autorskim tekstom, izjavom, tribinom, nastupom?

Zar nam traženje za tim famoznim zdravim jezgrom najbolje ne pokazuje i dokazuje da je priča o njemu – zapravo fabrikovana, nametnuta i kontrolisana.

Ta i takva ideja u suštini predstavlja pontonski most kojim će se hijenama napraviti prolaz za bijeg sa plijenom u zubima. To je floskula napravljena sa ciljem da se za nju uhvate pojedini ljudi režima u trenutku konačnog partijskog obračuna, koji je izvjestan i neminovan. Ta zamisao je slamka spasa za one koji su posljednje dvije decenije aktivno i pasivno uništavali Crnu Goru.

Ideja o zdravom jezgru je – politički bolesna ideja. Zar Zoran Đinđić, u kojeg se kunu političari i analitičari liberalnih svjetonazora nije kazao da oko ključnih stvari – nema kompromisa.

Mit o zdravom jezgru otupljuje ionako tupu oštricu kritičkog noža kod nas. Ta perfidna politička zamisao promoviše fenomen kontra-lustracije, a ne lustracije – koja je jedini lijek za našu društvenu bolest. Zdravo jezgro je ideja o produžavanju agonije, kolektivne amnezije i kontrolisanog sljepila.

Crnoj Gori nije potrebno nepostojeće “zdravo jezgro” Demokratske partije socijalista. Zdravo tkivo treba tražiti svuda, samo ne u DPS-u i njenom političkom prirepku – SDP-u. Te dvije partije, ne samo što nemaju zdrav materijal, već, kao trule jabuke u zdjeli, od čitavog društva napraviše - bolesno jezgro!