SVIJET U RIJEČIMA

Simbolika nije dovoljna za mir

625 pregleda0 komentar(a)
Kim i Tramp, Foto: Reuters

Mnogo vike - mali napredak. Uoči sastanka Donalda Trampa i Kima Džonga Una bilo je naznaka da snaga političke simbolike tog sastanka zrelog za Holivud neće biti u srazmjeri sa rezultatom. I tako je i bilo

Ishodišta nisu mogla biti različitija: obje strane su već 70 godina u teškom neprijateljstvu. Jedna je komunistička, druga kapitalistička: jedna siromašna, druga imućna; jedna ima autoritarnu vlast, druga je za mnoge simbol slobode i demokratije. Jedna bi htjela da bude nuklearna sila pa šta košta da košta; druga ima najveći svjetski arsenal atomskog oružja.

To što su se dva protivnika sastala da razgovaraju prije svega ima unutrašnjepolitičke razloge. Mladi Kim hoće da demonstrira svojim sljedbenicima da „kapitalističkog krvnog neprijatelja“ može da prinudi na direktan razgovor na ravnoj nozi. Svojom riskantnom strategijom eskalacije mladi političar je uspio da omekša „jastrebove“ u stranci i armiji i proširi svoju moć.

Donald Tramp trenutno ima sasvim drukčije probleme. Prvog dana sastanka Kim-Tramp, bivši advokat predsjednika SAD Majkl Koen, govorio je u Kongresu o Trampovim poslovnim vezama sa Rusijom. Istražitelj za Rusiju Robert Miler će ovog mjeseca podnijeti završni izvještaj u kojem bi trebalo da bude riješeno i pitanje da li je Trampa moguće ucjenjivati zbog Rusije i da li je on vršio opstrukciju rada pravosudnih organa. S obzirom na tu prijetnju, jedan spoljnopolitički uspjeh bi mu bar nešto značio.

Ne može se bez susjeda

Tramp će sastanak sa neprijateljem i pored toga prodavati kao „veličanstven susret“. No, ni poslije drugog dvojnog samita nije jasno da li Sjeverna Koreja i SAD ozbiljno rade na mirovnom ugovoru. Kim je preko svoje državne propagande već javio da SAD stoje pred ekonomskim kolapsom, da bi Sjeverna Koreja na vojnom planu bacila Vašington na koljena, i da bi veliki vođa Kim Džong Un čitav svijet izveo na put trajnog mira.

Sve to nema veze sa suštinom nuklearnog konflikta na Korejskom poluostrvu. Denuklearizacija - koja bi trebalo da se detaljno razradi ugovorima - jeste ono što je najvažnije, ako bi azijsko-pacifički prostor ikada trebalo da dobije čvrstu bezbjednosnu arhitekturu.

A to ne ide bez susjeda. Južna Koreja, Japan i Kina, sve su to zemlje koje imaju sopstvene bezbjednosno-političke interese. Regionalna sila Kina ne želi jako prisustvo SAD pred svojim pragom i intenzivno se naoružava, na primjer u Južnokineskom moru. Destabilizacija režima u Pjongjangu mogućim vojnim udarom SAD dovela bi do masovnog zbjega - u Kinu. A to Kina hoće da spriječi.

Saveznici SAD, Južna Koreja i Japan, pak, hoće da imaju garancije da Sjeverna Koreja zaista smanjuje svoj nuklearni arsenal i da je prestala da radi na proizvodnji interkontinentalnih raketa. Građani više ne žele da dožive zavijanje sirena u Seulu ili Tokiju samo zato što Sjeverna Koreja ispaljuje neku raketu - koja bi mogla da nosi i nuklearnu bojevu glavu.

Dobra poruka sastanka Kim - Tramp je da postoji želja za dogovorom i da je direktna eskalacija bar spriječena ili ublažena. Ali, važna poruka glasi: simbolična politika nije dovoljna. Kao sljedeći korak bi zemlje regiona, prije svega Južna Koreja, Japan i Kina, morale da sjednu za sto sa SAD i Sjevernom Korejom, kako bi svi zajedno našli moguća rješenja za denuklearizaciju. Samo tako se može postaviti temelj za trajni mir u regionu.

(Deutsche Welle)