Građani, nezvanična porota

Načelo javnosti u radu sudova, kao malo kada, svoj puni smisao dokazalo je u tek okončanom prvostepenom suđenju za tzv. državni udar. Bio je to prvi direktni javni TV prenos iz sudnice u istoriji crnogorskog pravosuđa.

Ako nešto uopšte zaslužuje pohvale, onda je to bez pretjerivanja, odluka predsjednice Vrhovnog suda da širom otvori vrata sudnice svojim građanima i opravdano znatiželjnoj javnosti. Prvostepenom odlukom „vrata nisu zatvorena“. Naprotiv, još dvije instance, tj. Apelacioni i Vrhovni sud biće u prilici da detaljno razmotre ovaj zanimljivi sudski, ili što neki kažu, istorijski proces (a, htjeli to priznati ili ne, koji ima i političke implikacije).

Odlukom o TV prenosu sudskih rasprava, očito da je ostvarena višestruka korist: data je mogućnost zastupnicima optužbe da svoj optimizam i argumentaciju predstave i dokažu pred čitavom crnogorskom javnošću. A, optuženima da uzvrate svojom odbranom i dokazima da se radi zapravo o njihovom političkom progonu, što su od početka i tvrdili. Za tri sutkinje koje su dobile u rad ovaj neugodni predmet ostalo je da arbitriraju: prenijeli su svoje uvjerenje iz korica spisa da se radi o dokazanoj krivici optuženih, zašto su im izrekli i zatvorske kazne.

Procedura je takva po Zakoniku o krivičnom postupku i ona se u svakoj pravnoj državi mora poštovati. Ili kao što bi se slobodnije umjetnički moglo reći, time je „prvi čin“ predstave okončan (jer je u pojedinim segmentima zbog nediscipline stranaka i bilo teatralnosti).

Za nezvaničnu porotu tj. građane koji su se nagledali direktnih TV prenosa, zanimljivih pravničkih duela i još zagonetnijih ličnosti, preostaju komentari o pravdi i nepravdi. To je razumljivo, jer čitavi događaj pravno označen kao krivično djelo terorizma u pokušaju, ima i druge brojne društvene konotacije. Dakle, gotovo je nemoguće događaj zadržati u četiri zida jedne sudnice i u koricama spisa, u iščekivanju pravosnažnosti. I time slijediti naloge iz sudstva o zabrani komentarisanja nepravosnažnih sudskih odluka. Naprotiv, ovaj primjer, kao malo koji, obesmišljava potrebu ćutanja do pravosnažnosti.

Naime, očito je da ovo javno suđenje, nije samo uska krivično-pravna materija. Ono samo po sebi nužno priziva komentare stručne i laičke javnosti. Zato je ipak nepravedno unaprijed ih diskvalifikovati i tumačiti ih kao pritisak na sud. Među njima, logično je da se nađu i zlonamjerni. Ali, valjda je većina građana ove države zainteresovana za prosperitetnu pravnu državu i pravedno sudstvo. Dobronamjerne, logične i lucidne opaske ne mogu nikome štetiti u okolnostima kada je javnost TV prenosom i ne htijući uključena u „porotu“. A, kako razumjeti i međunarodne faktore, koji su se mimo očekivanja, uključili u komentarisanje, a koliko do juče podučavali su nas u suprotno.

Demokratski iskorak o dozvoli javnog suđenja i TV prenosu, neumitno je dodatna obaveza sudovima na svim instancama. Ne samo da opravdaju njeno povjerenje u javno i pravedno suđenje, već i zbog povjerenja prema samim građanima koji su isto tako svojim očima i ušima pratili tok javnog suđenja i dokazni postupak. Zato se sama po sebi nameće obaveza, i s razlogom očekuje, utemeljenost i dignitet svih pismenih presuda bez obzira na konačni ishod. A one nisu vezane samo za profesionalni dignitet zastupnika optužbe, čast i dostojanstvo optuženih, već su od dalekosežnog značaja za ugled sudova u ovim složenim društveno-političkim prilikama i opštim zalaganjem za pravnu državu.

( Slavo Ijačić )