Opsjena i pogubnost političkog prijateljstva

Sudjelujući u političkom životu kao metačlan političkih tijela, uvidio sam da je najpogubnija kategorija, najveća opsjena koju neka politička opcija može pustiti u javnost i uvjeriti je da je ta kategorija uozbiljena upravo u toj političkoj opciji opsjena i kategorija političkog prijateljstva.

Republika Hrvatska je primjer zajednice uvjerene da živi realnost političkog prijateljstva. Budući da je političko prijateljstvo nerealno, onda je i zajednica koja je uvjerena u realnost tog prijateljstva nespremna za suočavanje s istinom, te stoga pribjegava mitskoj svijesti, a politiku svodi na parateologiju.

Mitska i parateološka svijest takvim političkim prijateljima omogućava prakticiranje zajedničkog fundamentalizma.

U hrvatskom društvu je parateološki fundamentalizam daleko opasniji od onog religijskog. Parateološki fundamentalizam je utemeljen na mitu o bliskoj vezi političke stranke i same Republike Hrvatske, kao i na nepropitujućoj ispravnosti i etičkoj uzvišenosti svih onih koje je mitska, parateološka i fundamentalistička svijest proglasila utemeljiteljima i zaslužnicima bez kojih države ne bi bilo.

Tko ne prihvaća taj mit, tko ne podržava političko prijateljstvo s mitskim figurama i ispripovijedanim događajima, ne treba ni živjeti u Republici Hrvatskoj.

Parateološkim fundamentalistima i njihovom političkom prijateljstvu nije potreban nikakav drugi sadržaj da bi u životu osjećali zadovoljstvo, da bi prepoznavali sebi slične i razračunavali se s onima s kojima nisu u političkom prijateljstvu.

Ako je netko, primjerice, sudjelovao u Domovinskom ratu zastupajući ideju parateološkog političkog prijateljstva, on zapravo nije bio branitelj Republike Hrvatske i sudionik Domovinskog rata, nego branitelj perverznog političkog prijateljstva i parateološke, mitske svijeste koja mu sada omogućava da bude sve što želi biti - od poduzetnika do političara. Jasno je da takvim braniteljima rat nikada ne prestaje, jer fundamentalisti ne umiju živjeti u miru. Oni čovjeka određuju ili kao političkog prijatelja ili kao suparnika.

S političkim prijateljem se prijateljuje, a sa suparnikom se ratuje. Prijatelji ostaju na životu i imaju pravo na život; suparnike treba poraziti, u konfliktu obezvrijediti i pretvoriti ih u umanjene pripadnike društva. S jednima treba zaraditi, a na drugima treba zaraditi.

No, kako je Domovinski rat bio rat kojim se uspostavlja mir, svi oni koji u Domovinskom ratu i dalje vide izvor rata i spremnik mitskog eliksira vječitog razračunavanja sa suparnicima, oni tom ratu, iako su formalno pripadali, stvarno ne pripadaju, jer nisu u stanju živjeti u miru.

U miru nema ratnika, onaj tko u miru ratom osvaja pozicije za sebe i svoje je, zapravo, osvajač i agresor. Tko u miru ratuje sa sugrađanima, nacionalnim manjinama, strancima, ženama, povijesnim istinama, susjedima i neistomišljenicima nije ništa drugo nego otimač mira, i od takvih treba obraniti Domovinski rat. Takvi nisu spremni za politiku; njihova politika je politika neprijateljstva, a njihova etika je etika uništavanja.

U političkoj teoriji razlikuje se individualna od kolektivne racionalnosti. Individualna racionalnost promatra svijet s pozicija vlastite koristi neovisno o tome kako će se to reflektirati na druge.

Kolektivna racionalnost je djelovanje u skladu s općim dobrom ili dobrom za sve. Kolektivna racionalnost je oznaka onih koji žive mir, dok je individualna racionalnost oznaka onih koji preferiraju rat.

Razlog je sasvim jasan. Oni koji vode računa o kolektivnom dobru u drugome ne vide suparnike koje treba uništiti, nego sudionike u istome svijetu zalaganja za ostvarivanje dobra bez popratnih žrtava.

Aristotel je - ako promatramo iz sadašnjih hrvatskih prilika, gotovo sasvim naivno - smatrao da postoji bliska veza između političkog i etičkog. Etičko je usmjereno prema dobru, a politika se temelji u etici te ima za cilj da se etičko dobro ostvaruje u zajednici. Taj mislitelj je razlikovao tri prijateljstva - prijateljstvo radi dobra, radi koristi i radi ugode. Sasvim je jasno da je istinsko prijateljstvo ono koje je vođeno dobrom i ostvarivanjem dobra, ono je inkluzivne naravi.

Prijateljstva radi ugode i koristi nisu istinska prijateljstva jer ne počivaju na čovjeku kao čovjeku, nego na čovjeku koji želi ugodu ili korist sebi, za sebe i sebi sličnima, isključujući ostale.

Prijateljstvo nije ništa drugo nego zajednički život kreposnih ljudi koji žele dobro čovjeku kao čovjeku. Za prijateljstvo je sposoban samo onaj tko razumije što dobro jest, da sreća, dobro i prijateljstvo pripadaju čovjeku kao čovjeku i da se ono ostvaruje u zajedničkom životu.

Kako je razvidno da prijateljstva nema bez zajedničkog života, te da je politika djelatnost uređivanja i organiziranja zajedničkog života, sasvim je jasno da one političke opcije koje isključuju nisu spremne na prijateljstvo i, samim time, nisu etične.

Razumljivo je da će upravo takve grupacije, već kada iz njihovog djelovanja ne progovara etičnost, sebe opisivati kao jedine ispravne, moralne, dobre i kreposne, dok su nemoralni svi ostali koji se nalaze izvan njihove grupacije ili družine.

Takvi nisu spremni na politiku prijateljstva, njima je političko prijateljstvo kategorijalna pogreška jer ne počiva ni na politici ni na prijateljstvu.

Njihova temeljna oznaka je neiskrenost, antagonizam, neprijateljstvo, rat i ostvarivanje osobne koristi.

Upravo takvi su dominantni u hrvatskoj politici i u političkim strankama.

Bi li se netko iznenadio da sadašnji politički neprijatelji sutra budu parateološki politički prijatelji? Jasno da ne bi, to smo već vidjeli, to sada gledamo i to ćemo, po svemu sudeći, i dalje gledati.

Hrvatska je toliko potonula u parateološkom političkom prijateljstvu ili političkom prijateljstvu kao kategorijalnoj pogrešci da se ni iseliti ne možemo.

Naime, ako pogledamo podatke sadržane u knjizi ”Hrvati izvan domovine” autora V. Holjevca, saznajemo da je između 1900. i 1913. godine iz tadašnjih hrvatskih zemalja iselilo više od 520.000 ljudi.

Danas se, nakon jednog stoljeća, opet približavamo toj brojci. Stalno iseljavamo, a iseliti se ne možemo.

Zar i to nije govor usuda političkog prijateljstva kao kategorijalne pogreške?

(autograf.hr)

( Marko Vučetić )