Potraga za idealnim odrazom

Ivana Ćalović Putinčanin, Crnogorka koja živi i radi u Švajcarskoj, predstaviće u subotu 28. septembra u Zbirci pomorskog nasljeđa Porto Montenegra u Tivtu svoju nesvakidašnju, interaktivnu izložbu “IC Yourselfie”. Izložba će biti otvorena od 20 časova i podrazumijeva učešće posjetilaca, a o čemu se tačno radi za “Kroz grad” je pričala umjetnica kojoj je, prema njenim riječima, život pružio mnoge mogućnosti, da bude arhitekta, inženjer, ekonomista, preduzimač i političar, a sad se vratila svojoj staroj ljubavi umjetnosti.

Možete li da kažete našim čitaocima kako se zove vaša izložba i što će biti u prilici da vide - koliko radova i kakvih, rađenih u kakvoj tehnici?

“IC-Yourselfie” ili ti “I see Your Selfie”, što je ujedno i moj potpis (inicijali mog imena i prezimena) je koncept koji spaja likovnu umjetnost sa fotografijom i performansom. Riječ je o nekoj vrsti konglomerata umjetničkih pravaca. Biće izloženo 20 portreta na platnu, miješane tehnike, projektovane fotografije selfija i umjesto kataloga, posjetioci će moći da ponesu knjižicu sa razglednicama “selfija” moje arhitekture. Ceremonija otvaranja je žurka sa DJ-em, gdje ćemo zamoliti posjetioce da ih slikamo dok prave selfije. Biće drugačije i sigurno zabavno, na iznenađenje svih prisutnih.

Što je poslužilo kao inspiracija za ovu izložbu i kako i u kojem periodu su nastajali radovi?

Prije koncepta “IC-Yourselfie” sam uglavnom slikala sebe sa fotografija, oslikavala emocije značajnih trenutaka, vraćajući se u prošlost. U nedostatku sižea i gledajući oko sebe selfimaniju, stvorila se ideja za “IC-Yourselfie”. Otvaranje tih izložbi će biti uvijek interaktivni događaj, gdje ću zamoliti posjetioce da ih slikam dok prave selfije. Istovremeno će na mom sajtu ic-art.ch ljudi moći da pošalju fotografije svojih selfija “ICYie”. Na svakoj izložbi će biti projektovane ICY fotografije. Naslikaću one emocije koje mi se dopadaju. Da budem iskrena, ono što me najviše zanima jeste da li ima socijalno demografskih razlika u selfovanju? ICY slike su nastale tokom ove godine. Budući da sam, takoreći u početnoj fazi ovog projekta, nemam još dovoljno slika, tako da će u Tivtu biti izloženi i stariji portreti takozvane bijele faze.

Ovo nazivate Art karavanom, zbog čega, kuda je sve ovaj karavan prošao, a gdje planirate da ide dalje?

Projekat IC-Yourselfie nije samo izložba, već skupljanje ljudskih emocija na raznim mestima, sa različitim ljudima. Nadam se da se neće seliti samo slike, nego i ljudi, koji će tražiti sebe u novom okruženju, u drugom gradu, na idućoj izložbi, naslikani ili na ovjekovjeceni na projekciji fotografija selfija skupljenih na eventima i na web stranici ic-art.ch. Otuda naziv - art karavan, odnosno - selidba slika, učesnika i zainteresovanih za ovu vrstu drustvene pojave, koja je postala jedan od najzastupljenijih fenomena savremenog doba.

Ovo putovanje pocinje i završava se u Tivtu u Porto Montengro sa u turističkom mestu. Trenutno sam u prepisci sa podpresdenikom Skupštine Srbije,Prof. dr. Marinkovicem, za event sa političarima u Skupštini, a u toku je i izbor lokacije u Becu. U Štutgartu će biti održavan event u fabrici sa radnicima, u Zugu, mom rodnom gradu, u zatvoru sa zarobljenicima i institucijama. Karavan nastavlja dalje, jer karavani uvijek nastavljaju put.

U okviru ovog projekta poigrali ste se sa idejom selfija. Na koji način? Što uopšte mislite o kulturi selfija?

Uobičajeni selfi je interakcija sa samim sobom. Čovjek se gleda u ekranu mobilnog telefona kao u ogledalu i traži idealno ‘ja’, da bi ga poslao u svet. IC-Yourselfie zvuči,kada se izgovori, kao “I see your Selfie” i to je smisao celog koncepta. Uvodi se druga osoba koja te posmatra i slika tvoju potragu za idealnim odrazom u tom trenutku, dok se ti gledaš u telefonu. Prekida se intima tebe i tvog ogledala, ceo akt selfija se pervertira i postaje društvena igra. Dijeliš svoju sliku sa nekim i možda si u tom trenutku manje sam sa samim sobom.

Kažete da vam je život pružio mogućnosti da budete mnogo toga - arhitekta, inženjer, ekonomista, preduzimač i političar između ostalog, postigli ste mnogo toga. Odakle onda okrenutost umjetnosti, da li vam ona nadoknađuje nešto što vam fali kod ovih drugih stvari i kako pored svega toga pronalazite vrijeme da se bavite umjetnošću?

Otvarala sam mnoga vrata i učila od života, koristila sve prilike da upoznam kako ljudi funkcionišu i razmišljaju. No, iako jako volim ljude, nikad ih nisam razumjela, niti ću ih ikad razumjeti u potpunosti. Takvim “vanzemaljcima” kao što sam ja preostaje samo da skupljaju znanje na svim poljima, budući da i pored svih loših iskustava - znanje je moć, a ljubav liječi sve. Umjetnost za mene nije dopuna ili nadoknada, umjetnost je uvijek bila dio mene i mojih pitanja. Moja umjetnost – arhitektura, likovna i performans umjetnost, fotografija - je sama po sebi interaktivna, traži reakciju i definiše se na osnovu ličnih doživljaja gledalaca i učesnika. Interesantna je priča kako sam ušla u svijet slikarstva... Kada sam imala 18 godina moja majka, Ljiljana Putinčanin je kao direktor udruženja likovnih umjetnika “Uroš Predić” imala priliku da predstavi udruženje čuvenom galeristi u Cirihu. Ponijela je i moje tri male uljane slike, da popuni kolekciju. Od svih pomenutih, galerista se zainteresovao za “tri male”. Predložio je mojoj majki da mu se javim, čim naslikam trideset slika, da napravimo izložbe u Njujorku, Milanu, Londonu… Tada nespremna za “izlaganje sebe”, krenula sam na ciriški Politehnikum ETH, završila magistraturu i počela sa 25 godina da se bavim privatnim biznisom kao arhitekta. Uporedo sam predavala 10 godina na istom fakutetu, na magistraturi, projektovanje. Jednom prilikom je ruska klijentkinja, kojoj sam radila vilu u Švajcarskoj, ugledala moje slike. Bijesno me optužila za blasfemiju, rekavši da se igram sa božijim darom i da takva djela ne smiju da ostanu samo na mojim zidovima, da treba da izađu u svijet. Sad ispunjavam obećanje koje sam joj dala. Život me vratio na nešto što moram da završim...

Našli ste se i u filmu iz 2003. o ženama arhitektama u Švajcarskoj, kako je do toga došlo, možete li nam reći nešto više o vašoj karijeri na tom polju?

U Švajcarskoj u moje vrijeme nije bilo mnogo žena arhitekata, koje su studirale i bavile se strukom. Izabrana sam tada kao četvrti primjer, žena koja ide svojim putem. Poslije fakulteta sam predavala 10 godina na ETH u Cirihu projektovanje, otvorila svoj arhitektonski biro sa 25 godina, radila konkurse i razvijala se u pravcu ekologije. 2000. godine sam bila pozvana da predstavim svoj patent ekološke garaže kod BMW-a. Sva ponosna došla kući i pričala kako se cijela uprava BMW-a oduševila mojom idejom. Suprug me pitao: da li su kupili moj patent? Rekla sam mu ono što je bio njihov stav, a to je - da sam 20 godina ispred svog vremena. Na to je odgovorio: Ako si tako dobra, što ne uradiš nešto za sad? Tada sam svatila da jedino sama sebi mogu da dam šansu da realizujem svoje ideje. Kupili smo parcelu i izgradili naš dom. Od tada do danas, naša firma kupuje zemlju na kojoj razvijamo projekte i gradimo – od početka do kraja. Kuće i vile prodajemo po sistemu - ključ u ruke. Stojimo iza svakog milimetra građevine, da bi garantovali kvalitet na svim poljima, u arhitekturi, ekologiji i savremenim tehnologijama. Naši klijenti upravo to traže.

Političari ne traže rješenja

Bavili ste se i politikom, kakvo je to iskustvo bilo za vas?

Interesantno. Zanimalo me kako politicari donose odluke i kako mogu stvari da se promjene na tom nivou. Tada sam bila bezpartijaš kod socijalističke zelene alternative, prva takozvana “Secondo”, druga generacija doseljenika, izabrana kao IĆ za vrijeme jugoslovenskih ratova, kad su Balkanci u očima zapada bili “neljudi”. Ubrzo sam vidjela da odlučujući ljudi i ne traže rješenja, već da se uglavnom rangiraju stvari po tome ko je bolji, moćniji i pametniji. Ne zamjerite što karikiram stvari. Meni je uvijek bio bitan samo cilj, tako da sam sa svim partijama sarađivala i mnoge stvari promjenila u urbanističkom razvoju mog rodnog grada. Nakon izlaska iz skupštine, poslije pet godina politike, dobila sam počasnu titulu - “Ivana the First of Zug”.

Pozitivna kritika je efikasnija od negativne

Kazali ste da mnogi današnji umjetnici dehumanizuju ljude, kako?

Umjetnost je uvijek bila ogledalo društva. Ako pokažete čovjeku iskrivljenu sliku, kao u kabinetu ogledala, on će reagovati sa strahom, bojeći se svoje slike i neće je više gledati. Potencirati strah i ružno kod čovjeka je za mene dehumanizacija. Moji selfi-portreti, lica, su igre bijelih čistih površina, očišćeni, reducirani na emocije tog trenutka, vraćajući posmatraču ljepotu ljudskosti. Možete to nazvati pozitivnom kritikom, koja je po meni puno efikasnija nego negativna kritika.

( Stefan Strugar )