Quo vadis?

"Sila akcije jednaka je po intenzitetu sili reakcije; istog su pravca, ali suprotnog smjera", Isak Njutn

Nije gospodar prvi koji kreće u gonjenje vjernika i Crkve Hristove. Bilo je takvih nesrećnika mnogo u istoriji. Spomenuću samo najraniji rimski period, kada se Crkva tek vaspostavljala i kada su je takođe gonili moćni vlastodršci onoga vremena, poput: Nerona, Domicijana, Trajana, Dioklecijana, Julijana Otpadnika...

Od svih tih živopisnih likova nekako se najviše izdvaja upravo Neron, veliki „umjetnik“ i „bog“, u šta je sebe samog promovisao, tražeći adoraciju i apsolutnu pokornost svojih podanika. Pojava hrišćana u Neronovoj narcisoidnoj percepciji ugrožavala je njegove sopstvene božanske aspiracije i, paradokasalno, podsticala patološke „umjetničke performanse“ ovog tiranina, koji je volio da gleda razapete hrišćane kako gore u njegovom vrtu, kao ljudske buktinje. Ne treba, naravno, posebno podsjećati da su hrišćani tada lažno optuženi za spaljivanje Rima, te da je car piroman sam naredio da vječni grad gori, kako bi utažio još jednu od svojih pervertiranih „umjetničkih potreba.“

Gospodar nije umjetnik, premda bi, sudeći prema njegovim izjavama, volio da se po koji pravoslavni hrišćanin samozapali pred njegovim očima. Gospodar nije pjesnik, ali mu, poput Nerona, godi kada mu se dvorska svita poltronski dodvorava, udjeljujući mu pohvale i „lovorove vijence“ za djela koja su, po državu, devastirajuća i pogubna. Gospodar još nije sebe proglasio bogom, mada potajno računa da će mu njegova „partijska crkva“ nesumnjivo obezbijediti neku vrstu deifikacije. Gospodar, takođe, umije da optuži druge za „požare“ koje sam potpiruje, denuncirajući i progoneći svoje političke neistomišljenike. Gospodar nadasve voli novac, i njegova jedina iskrena ljubav je prema imovini: tuđoj, kao i svojoj.

„Tašto je tražiti više kada je i manje dovoljno,“ propovijedao je Vilijam Okam. Ovo heurističko načelo, poznato kao „Okamov brijač“, podrazumijeva da u slučaju više objašnjenja neke pojave, treba izabrati ono sa najmanje neophodnih pretpostavki. Dakle, ako ugledate kradljivca na licu mjesta sa plijenom u ruci, nećete mu povjerovati kako je krađu izvela vanzemaljska civilizacija u paktu sa masonima, već ćete izabrati jednostavnije i očiglednije tumačenje.

Zašto bi neko kretao na crkvenu imovinu? Zbog svjetske zavjere?! Pritvornih planova Zapada gdje je pravo svojine svetinja?! Ili su na sceni jednostavniji, čisto lukrativni motivi vlasti čija je jedina ideologija oduvijek bila samo lično bogaćenje.

Postoje prirodni zakoni koje se ne mogu ignorisati, ma koliko u nekom trenutku izgledalo da smo kadri „uzletjeti“, oprhvani pohlepom i gramzivošću. Materija, ako je u pokretu, teži da se i dalje kreće, kaže Njutnov zakon inercije, kao što gospodar teži i dalje da „stiče“ i ne može se nasititi, osim ako ga u tome spriječi neka spoljna snaga.

Svaka akcija podrazumijeva reakciju, dodaje već citirani treći Njutnovo zakon, i onaj koji je ugrožen, kome se odriče pravo, ne samo na imanje, već i na postojanje, prinuđen je na neki način da se brani, jer je „odbrana s životom skopčana.“ Načini odbrane su različiti i zavise od okolnosti, kao i od duhovnog stanja onog koji nasrće, i onog koji se brani. Ne suprostavljaj se gruboj sili istom mjerom, već „stoj smjerno“ i izdrži, ne bi li grubost samu sebe porazila.

Važno je da se moćnik uplaši grijeha i mržnje u sebi, kako bi se razotkrili do kraja i užasnuli ga. Ali šta ćemo s onima koji se ne plaše da krenu ni na najveće svetinje?

„Ove su stvari poput vjetra: imovina, slava, život i mladost,“ govorili su Rimljani. Postoji anegdota da se Broz jednom požalio sovjetskom ambasadoru kako ga starost sustiže i kako i vječni, nažalost, moraju umrijeti. Jedan od tadašnjih crnogorskih rukovodilaca, koji je prisustvovao razgovoru, posebno se uznemirio zbog ovih riječi, pa je bolno uzviknuo: Druže Tito, dozvolite da ja umrem umjesto Vas! Neograničena moć opčinjava, ali ni moć, ni sila, ni udvorička posvećenost poklonika, nijesu Brozu produžili trajanje.

Uzimajući, dakle, u obzir prolaznost ovozemaljske sile i života, ko je dakle bezuman da danas krene na Crkvu Božiju? Quo vadis? (Kuda ideš?) - može se, iz jedne obrnute perspektive, postaviti pitanje današnjim progoniteljima Crkve. U vremenu kada civilizacije prepoznaje dignitet i nepovredivost svih tradiranih vjera, bio agnostik, teista ili ateista, ko je spreman da se zalijeće na Crkvu Božiju? Osim ljudi sužene dioptrije i nizvodne pameti, za koje svetost, koju svode na „kulturno dobro“, nije u dosegu njihove materijalističke percepcije.

Kada umrem, sahranite me sa licem prema dolje! - govorio je Diogen iz Sinope.

Zbog čega? - pitali su ga sugrađani.

Jer će se jednog dana, odgovorio je Diogen, sve okrenuti naopako.

Autor je potpredsjednik Demokratske narodne partije

( Dragan Bojović )