OKEAN NA MORU

Ko to tamo pita?

3106 pregleda0 komentar(a)
Ulcinj: Ilustracija, Foto: Shutterstock

Tramp je tog dana bio očajan zbog impičmenta, Džonson opsjednut bregzitom, a Merkel i Putin sjevernim tokom gasovoda, Erdogan je psovao Handkea i prijetio Evropi migrantima, Orbana je hvatala jeza, Kim je štimao nove projektile... I u maloj državi na Balkanu, padala je kiša tog dana. To je onaj najljepši zatvor na svijetu u kome po glavi zatvorernika, tj. stanovnika, ima najviše problema u Evropi, računajući Tursku, Rusiju, Kinu i ostali dio svijeta. Sudbinu države, kada su problemi u pitanju, nepokolebljivo prati i grad na njenom krajnjem jugu, jer je vlast simetrično preslikana iz centrale. I tamo je padala kiša istog dana, malo je i grmjelo, pa su bez struje ostala glavna izvorišta a, po logici, odmah potom i grad bez vode. Onda je nestalo i struje dok se nadležni nebeski organi nijesu smilostivili i rastjerali oblake...

Zadovoljna zbog takvog vremeneskog raspleta, vlast grada je iznajmljenim autobusom firme „Krstić i sin“, tog dana krenula put Podgorice kod šefa Duška po odgovor na pitanje kako da riješi nagomilane probleme. Već na prvoj krivini, tj. na kružnom toku kod Opštine, autobus je ostao zaglavljen u gužvi jer je željeni pravac bio blokiran. Neko je uzviknuo kako ga to sjeća na nedavnu blokadu žiro-računa, kada je Opština izgubila milione eura ali je dobio ćušku od konduktera Krstića. Pošto slabo stoji sa pravilima, vlast nije znala da ne smije da stoji u mjestu unutar toka već da mora da kruži ili da izađe na prvi slobodan izlaz. Ali, mlađi Krstić je znao pravila...

I tako je vlast neočekivano krenula u kolektivni obilzak grada nadajući se deblokadi pravca ka Podgorici. Pogled desno na omiljeni restoran Ponte, ozario je lica putnika. Pošto bi ih pogled lijevo na zgradu Opštine bacio u očaj, putnici su nastavili kao jedan da gledaju desno prema restoranu Evropa, drugom omiljenom svratištu tokom višečasovnih dnevnih pauza. Kada su prošli dalje, lijevo su, odmah pored Opštine, vidjeli prizore potresne - razrovanu uličicu, glib i desetine nepropisno parkiranih automobila na zelenim površinama. Neko je pitao otkud ovaj jad pored Opštine, pa je dobio ćušku od starijeg Krstića. Putnici su kroz prozor mogli da vide da postoje i drugi lokali po gradu, zelenu pijacu i mali kružni tok na Vrhu pazara. Nastavili su put kroz Novu Mahalu prema Valdanosu. Prolazeći kroz prekrasne maslinjake, mogli su da se kolektivno uvjere kako ljudi vrijedno rade i grade. Neko je pitao da li smije da se gradi usred maslinjaka i ko je to odobrio, ali je dobio ćušku od konduktera i zaćutao.

Kada su stigli do ulaza u Valdanos, bili su zgranuti saznanjem da tamo postoji kapija sa znakom STOP. Privatno obezbjeđenje ljubazno je zamolilo mlađeg Krstića da okrene autobus jer, kao prvo, vozilo ne može da prođe kroz uzanu kapiju a kao drugo - što će pobogu, autobus, uz to pun putnika, u uvali usred zime. Dok je vozač okretao autobus putnici su mogli uživo da vide gdje će na Mavrijanu graditi luksuzni kompleks sa pet zvjezdica vrijedan milijardu eura i koliko će od njega biti udaljena vojna baza. Neko je onda rekao da to više nije važno jer smo sada i mi NATO, pa da valjda nećemo sami sebe bombardovati, ali je dobio ćušku od Krstića. Mlađi Krstić je potom putnike odveo prema Pristanu pa su svi zajedno mogli da uživaju u čarima Stare čaršije. Kada su se uskom ulicom konačno spustili do Male plaže, jedan putnik pitao je zašto stoji nadstrešnica iznad zidina Starog grada i ko je i kako je tu mogao da je postavi pošto to nije u saglasnosti sa UNESCO kritejumima, pa je dobio ćušku od mrzovoljnog konduktera. Putnici su prvi put koletkivno mogli da vide i pacelu u srcu Pristana koju prodaju za milion eura i sporne kvadrate sa komšijom. Kondukter se namršteno okrenuo pa niko ništa nije pitao.

Potom su putnici mogli da vide velelepne nove hotele, pune terase sugrađana, a prošli su i pored čuvene garaže za motore. Neko je onda pitao da li mogu da se odvezu da vide i parcelu u Borovoj šumi koju su prodali Vladi da bi dobili plate, ali je Krstić bio preblizu. Brzom cestom preko Pinješa, poznatijom pod imenom put ležećih policajaca, putnici su se potom uputili prema kružnom toku. Usput su mogli da vide kako su za kratko vrijeme ljudi uspjeli da kvalitetnim betonom prekriju odvratne zelene površine ne skrivajući ponos zbog činjenice da su i sami doprinijeli tom poduhvatu. Prolazeći pored Sahat kule vidjeli su na satu da im radno vrijeme još traje, a neko je tiho, da ne čuje Krstić, pitao kada je bio časovničar da popravi kvar.

Došavši ponovo na kružni tok kod Opštine, u autobusu je zavladala panika jer je pravac još bio blokiran. Mlađani Krstić je skrenuo desno i, pored predsjednikove kućice, putnike odveo na produženi izlet prema Velikoj plaži. Prolazeći preko starog mosta kod Otranta, putnik je pitao da li ovo neko zasipa Port Milenu i stvara vještaške placeve zbog čega je kanal postao uzak za jahte i jedrilice, pa je dobio ćušku od kolege, da Krstić ne ustaje. Dok su prolazili pored Štoja, putnici su prvi put mogli zajedno da vide kako je uređen njegov centar i da uglas konstatuju kako Morsko dobro stvarno ne vodi puno računa o najbogatijoj mjesnoj zajednici u državi. Neko je ipak rekao kako je to u ingerenciji Opštine i gradske kase, ali je kondukter ekspresno spriječio dalju konverzaciju. Stigavši na Adu Bojanu, putnici i dva Krstića složili su se da je vrijeme i da se nešto pojede na račun građana, tj. Opštine. Kad su sjeli, kondukter reče da mora u WC. Jedan putnik onda je glasno pitao ima li Opština nešto da proda na Port Mileni u Štoju ili na Adi, drugi je negodovao je jer je navikao na hranu u restoranima preko puta radnog mjesta, trećeg je zanimalo kolika je dnevnica i da li i sjutra mora na posao. Neko je pitao zašto im kondukter stalno dijeli ćuške i zašto nemaju svog vođu puta, kolega do njega pitao je kako je to Vlada prehranila plažu na ostrvu kad talasi i dalje ulaze u sobe, a putnika preko puta interesovalo je kako je moguće da Bojana teče u suprotnom smjeru.

Jedan putnik sjetio se da postoje i alternativni pravci za Podgoricu, mlađi Krstić se kleo da može vezanih očiju preko Skadarskog, ali su ostali sumnjičavo vrtjeli glavom. Neko je rekao da bi mogli da iskoriste priliku i kolektivno pođu do Postegvaša da na licu mjesta vide i čuju zašto se mještani sele i zašto ih je toliko strah od stijena od nekoliko tona koje im vise nad glavom, ali putnik sa čela stola kazao mu je da je to njihov a ne naš problem. Isti odgovor dobio je i putnik koji je rekao da bi bilo dobro da obiđu odlazeći dio Kruča, koji je iseljen nakon klizišta prije nekoliko godina. Bez odgovora ostalo je pitanje gdje će biti fabrika bitumena jer se Krstić vratio iz WC-a.

Pri povratku u grad, kondukter je obavijestio putnike da im uskoro ističe zakup autobusa i da moraju ponovo da plate ako još žele da idu za Podgoricu. Neko je rekao kako bi šefa Duška mogli zvati i telefonom, ali nije vidio da je stariji Krstić iza njega. Putnici se onda složno dogovoriše da neće za Podgoricu jer im počinje pauza za marendu, a uz to je pravac i dalje blokiran.

„Ne znam ni što smo kretali za Podgoricu. Vidjeli smo i sami danas da mi naših problema nemamo“, reče jedan putnik drugom nakon što su napustili autobus.

„Tačno tako. Sve tuđi. A je li, ko je angažovao ove idiote da nas voze?“

„Nemoj mi vjerovati, ali mislim da je neki Šijan.”

“Isti su. A zakleo bih se da sam ovu dvojicu negdje vidio.”

“Pusti sad to, hoćemo li u Ponte ili u Evropu?”