Vrijeme pomirenja

Na početku se mora istaći da je posve jasno da šire društveno pomirenje u ovom trenutku nije realno, ali da je važno ukazati na neminovnost istoga ukoliko želimo očuvati naše društvo. Naime, polarizacija ima svoje korijene, koji se u kontinuitetu artikulišu od devedesetih na ovamo i bitno uokviruju današnje odnose. Namjera ovog teksta je da se ukaže da je, iako su teme koje polarizuju važne i imaju svoje istorijsko i društveno-političko utemeljenje, nasušno potrebno iskoračiti iz paradigme blata. Dok su društvo gurnuli u blato, pustoše prirodne, društvene i privredne potencijale naše države. Krenimo redom u cilju demistifikacije uzroka polarizacije.

Velika narodna skupština - „Podgorička“ skupština - ako se uzmu u obzir obje verzije istoričara i njima povezanih stranačkih predstavnika, po srijedi je sljedeće. Radi se o nelegalnom procesu, sa legitimnom narodnom voljom, tj. izvjesno je da nije postojalo pravno utemeljenje za način sazivanja i sami tok zasijedanja skupštine. S druge strane, proširena nakon događanja iz 1858, a posebno Berlinskog kongresa, država Crna Gora nije imala više tako monolitnu strukturu stanovništva. Tome valja pridodati i činjenicu da je dobar dio Crnogoraca koji su se akademski usavršavali u Srbiji težio ujedinjenju „sprskih“ država. Uslijedio je teror većine nad komitima, koji su u tom momentu predstavljali manjinu.

Tekovine antifašizma - Drugi svjetski rat u zemljama bivše Jugoslavije otvorio je državna/nacionalna/etnička/vjerska preispitivanja koja su rezultirala građanskim i bratoubilačkim ratom. U Crnoj Gori su marta 1942, iz sopstvenih, partikularnih ili nacionalističkih interesa, zelenaši i bjelaši dogovorili zajedničke akcije protiv partizana. Danas isti ti preispituju ili zloupotrebljavaju tekovine antifašističke borbe. Ovdje svakako treba napomenuti da su i partizani činili zločine, ali se jasno mora podvući da su predstavljali jedinu vojno-političku formaciju koja se iskreno borila protiv fašista.

Status vjerskih zajednica u Crnoj Gori - hrišćanstvo kao državna religija (Ostrogorski), pokazalo se kao moćan paradržavni aparat za disciplinovanje širih društvenih masa. Za predstavnike vjerskih zajednica u Crnoj Gori ovo pitanje je najviše delikatno-boleće kada se tiče imovinsko-pravnih odnosa. Razumije se da rješenje mora polaziti od najboljih međunarodnih praksi, pa tako vjerske zajednice bi zadržale pravo korišćenja, ali ne i pravo raspolaganja - imovina mora biti u društvenom, odnosno državnom vlasništvu prepoznata kao spomenici kulture. Predloženi propis je diskriminatorski, jer je da je postojala namjera da se uredi ova oblast, država Crna Gora bi se prethodno povukla iz postojećih međunarodnih ugovora. Ustavom je zagarantovano pravo na vjersku pripadnost, a kako je zajemčeno pravo udruživanja, tako postoji mogućnost da svako osnuje ili bude dio vjerske organizacije. U nivou kanonskog prava, stvari bi trebalo ostaviti relevantnim nedržavnim instancama.

Status jezika - Pravo svake države da na svojoj teritoriji, u svojim institucijama i ukupnom društveno-političkom okviru, kroz ustavno rješenje propiše zvanični jezik. Tako da je potpuno legalna odluka imenovati crnogorski za zvanični jezik. Ono što pak ovdje brine, ali očito i polarizuje društvo, jeste što su građani, koji misle da im je maternji srpski, bosanski, hrvatski, albanski, makedonski, slovenački, ruski, romski, egipatski ili engleski, zbilja uskraćeni da se isti uvrste u vaspitno-obrazovni program. U civilizovanim društvima, država je dužna da pored obavezne nastave koja se sprovodi na zvaničnom jeziku, u sklopu dodatne nastave ili vanškolskih aktivnosti, omogući svima da uče svoj maternji jezik. Jezička heterogenost može biti samo vrijednost, a ne društveni deficit.

Nacionalna/etnička/vjerska pripadnost - Danas sve češće slušamo i van granica Crne Gore, doduše regionalnog karaktera - zašto Bosanac, a ne Hercegovac, Srbin i Srbijanac. Kako Ustav prepoznaje Crnu Goru kao građansku državu, pravo svakog građanina je da bude šta god misli da ga čini sretnim. Prije neki dan, a propo ove teme, komšija nam je rekao da se osjeća kao Sjeverni Irac. Koliko god šaljivo u prvom mahu zazvučalo, potpuno ga podržavam, ukoliko ga to čini ispunjenim. Ono što je bitno za održivost našeg društva jeste državljanstvo i to bi trebalo biti jedina odrednica u našem društvu. Dalje, patriotizam bi se trebalo oslikavati u poštovanju propisa, plaćanju poreza i čuvanju životne sredine - polazeći od principa humanosti, solidarnosti, jedinstva i odgovornosti.

S druge strane, postoje brojne teme/pitanja/izazovi koji nas homogenizuju. Preko 100.000 hiljada građana živi u uslovima nedostojnim čovjeka, dok je petina stanovništva napustilo našu zemlju. O zarobljenosti države poražavajuće je bilo čitati riječi francuskog diplomate, Crna Gora je sredstvo najgorima od nas gdje su korupcija i kriminal dio kulturnog obrasca. Nesojluk se najbolje manifestuje po stanju životne sredine. U Crnoj Gori su ugroženi građani, posebno oni slobodnomisleći, od kojih mnogi napuštaju našu zemlju, dok oni koji ostaju trpe ozbiljne pritiske od svojih poslodavaca da se priklone jednoumlju. Ono što moramo razumjeti jeste da politika podrazumijeva koncept odgovornosti, profesionalnost i hrabrost, da vremena nema i da je neophodno napustiti partitokratski manir djelovanja, a sve sa ciljem borbe za normalnost i uspostavljanje civilizovanih odnosa u društvu.

( Marko Begović )