"Prdnjava"

Je li "prdnjava" najskuplja crnogorska riječ, danas? Mjereno ćelijom. Ili makar sa - 500 eura.

Prdnjava? Riječ je u suštini prilično benigna po pitanju uvredljivog potencijala, ali je kao kolokvijalni izraz sasvim jasna pa i precizna, sa osobenim ekspresivnim nabojem. Nije teško dokučiti odakle potiče sama riječ, koju djelatnost hiperizuje, ali metaforičko značenje bi se moglo definisati kao ono što mnogo zvuči a malo znači. Mnogo buke (i bukvalno) ni oko čega. Onaj koji mnogo priča a malo čini - on prdnjavi. Prazna priča, prije svega.

Nije riječ ni arhaična ni egzotična, naprotiv, vrlo je živa i prisutna. Čujete je na svakom koraku. Za raspričanog sportskog komentatora, za političara u usponu (a tek onog u silasku), za nacionalnog radnika dok prosipa svoju demagogiju (i odlučno prezire tuđu), za blagoglagoljivog arhaičnog popa, političkog analitičara, svejedno da li je blizak vlasti ili opoziciji, od nekoga mu sljeduje baš ta riječ… Za policajca koji mnogo obećava, a malo uradi, na primjer.

Čak i te kvalifikacije, sve skupa zvuče kao - prdnjava… Svakako ne zvuče kao razlog da se sjetite nekadašnjeg zloglasnog člana 133, “verbalni delikt”, zbog koga ste u SFRJ mogli dopanuti robije.

Zahvaljujući pokojnom slikaru Pavlu Radoičiću (jednom od onih koji nedostaju baš u ovakvom vremenu), ta riječ u kontekstu crnogorske kulture ima i dodatnu dimenziju. Riječ je o naslovu jedne slike ovog osobenog umjetnika, ali, taj amblematični naslov je mnogo više meta-esej o jednom mentalitetu. Naziv te slike glasi - “Prdnjava staroga svata”. Ponekad mi je izgledalo, govorio sam to i Paji, da je ta sintagma mnogo više od jednog naslova. Gotovo savršen opis crnogorske duhovne praznine. Buka i ništa više. Gromopucateljno ništa. (Mada je Čukić to nadahnutije i bolje elaborirao.)

“Prdnjava staroga svata”. Savršena dijagnoza. U najkraćem - ovdje sve ili počne ili završi kako kakva “prdnjava staroga svata”.

Ipak, čak i u takvom kontekstu, zvuči nevjerovatno da je neko u današnjoj Crnoj Gori uhapšen zbog te riječi upućene političaru, odnosno šefu policije na tzv. društvenim mrežama. Ili je i prdnjava - hibridni rat. Iako hibridni rat, izvjesno, nije prdnjava.

Ne hapse zbog “Milo lopove”, a hapse zbog “Veljoviću prdnjavo”. Nije tu nešto u redu.

Je li Veljović osjetljiviji od ostalih, ili je samo nervozan i brz na obaraču… Da tako razmišlja Ljuiđ Škrelja, i da mu može biti, kao što može Veljoviću, već bi dobar dio parlamenta zasijedao u zatvoru.

Ipak, držim da je jedno pitanje posebno zanimljivo, a i da nije bez značaja.

Ko se, tamo u svim tim bezbjednosti posvećenim državnim institucijama, bavi lingvističkom analizom pojedinih riječi, ne bi li se pravilno procijenilo koja je riječ i koliko uvredljiva.

Zbog koje se hapsi, a koja može proći i sa uslovnom. Ili samo sa novčanom kaznom. Gdje je taj stručnjak stekao potrebna znanja. O riječima i ljudima.

Ko su, zaista bi bilo dobro znati, gospodari značenja u crnogorskoj policiji.

Kako mjere riječi, imaju li cjenovnik… Pa ide, recimo na slovo P: “prdnjava”, “peder”, “pička” - a pored svake preporučena kazna. Ili je važno i kome se kaže, ne samo što se kaže. Pa državni velikaši i funkcioneri vlasti nose zlatne bodove i bonus poene. Što god da im kažeš - može i zatvor. Nijesu riječi jednostavne, znaju to u crnogorskoj policiji, ako igdje, sve je to goli strukturalista…

U pravu je bio Paja, sve je ovo, gdje se god okreneš - prdnjava staroga svata. Pa što košta da košta.

( Balša Brković )