IN MEMORIAM

Uspomena na stamenost

Profesorica Kalezić ostaje naša sistemska, simbolička, građanska i feministička karijatida; utkana u temelje moderne Crne Gore

1364 pregleda0 komentar(a)
J. Kalezić i kordon policije ispred Skupštine Crne Gore, oktobar 2015., Foto: Vijesti, Boris Pejović

Jelisava Kalezić (1946-2020)

Nisam imala privilegiju da budem prijatelj-ica, student-kinja, kolega-nica, poznanik-nica, zato mi je (g-din B. Pejović, Vijesti, oktobar 2015) fotografija pomogla da razumijem iznenadnu bol tog 9. aprila ujutro zbog odlaska profesorice Kalezić. Obrisi žene, koja zrači izuzetnošću; jednostavna, moćna figurina; sama, protiv nepregledne, depersonalizovane gomile šljemova, štitova, oruđa-oružja. To je bila naša Jelisava; to je bila naša profesorica. Par dana kasnije, u svojoj redovnoj kolumni, napisala je da su je onog trenutka kada se odigrala “predstava” sa gasom, maskama, i represijom, isti oni policajci, koji su plašljivo po naredbi stojali ispred nje, uspjeli da je sačuvaju i sklone od suzavca, jer su znali da im je strukovni i ljudski zadatak da zaštite profesorku u penziji, poslanicu Skupštine Crne Gore, ženu koja je svojim životnim uspjesima dokazala cjelinu simbolike stamenog. Nenadoknadivo u tuzi odlaska; beskrajno bogato u zaostavštini prema budućem u Crnoj Gori. Još jedna reminiscencija upotpunjuje “vitraž” neponovljivog: sa govornice uzvišenog doma građana-nki Crne Gore, kao poslanica, besjedila je da “…sinovi smo tvog…” iz himne mora da se obrati i “kćerkama”. Prof. Kalezić je znala da su stoljeća beskičmenosti neumoljivo nepravedna u “sojskoj i čojskoj” Crnoj Gori prema ženama / kćerkama / suprugama / sestrama / partnerkama, pa je odlučila da moderno, feministički, bez zazora zastupa ženu, jednaku članicu zajednice, čak i neuobičajenim predlozima. “Kćerka” u himni bi bila najmanja jedinica razumljivog i uvezivog, koju bi u savremenoj Crnoj Gori morali da poštuju, mnogo više nego što vole tradicijom da kače orden “majkama”. Hvala, draga profesorice. Otvorili ste nam srce za ljubav prema prostoru i resursima. Vašim tekstovima ste branili naše rijeke, naše pašnjake i proplanke, naše plaže, naše solane, Milodarkinu (g-đa Novosel) očevinu, naše sjevernjačke vrleti, naše urbane kutke, naše ranjenje šume. Vaše riječi su klesale logičke tvorevine životno-razvojno-nepobitnog: uzoran život i odvažna egzistencija prihvataju kompromis ukoliko služe zajednici, a ne malešnom džepu ograničenog kruga rušilaca “stijenja i poštenja”. Danas moramo naći način da nastavimo profesorkinim putem; trasom blještave svjetlosti, koja podržava jakost u nježnosti; rječitost u odmjerenom; bogatstvo u skromnosti; jasnost u politici; neumoljivost u stručnosti i znanju; blagost u razumijevanju najtežeg; toplinu u svakom koraku prema nepoznatom; upornost u integritetu trajućeg; stamenost u javnom posvećenju. Profesorica Kalezić ostaje da bude naša sistemska, simbolička, građanska i feministička karijatida; utkana u temelje moderne Crne Gore, države koja još uvijek čeka praskozorje čistog, one “izviiskre” koja treba da veliča elegantno / diskretno / ispunjavajuće / moralno i etičko. Hvala, cijenjena profesorice, i počivajte u miru.