Kako je država iznevjerila građane i omogućila zaradu A2A i bratu Mila Đukanovića

Pojedinačno, najviše novca, oko 12,8 miliona eura, prihodovala je italijanska kompanija A2A, zatim država 10,08 miliona, te Aco Đukanović - oko 3,84 miliona eura

469 pregleda23 komentar(a)
Aco Đukanović, Milo Đukanović, Foto: Luka Zeković
03.07.2018. 18:13h

Javni interes u Crnoj Gori uvijek gubi pred privatnim interesom čelnika vlasti, a najnoviji dokaz tome je što je država dozvolila da Elektroprivreda Crne Gore (EPCG) po precijenjenoj vrijednosti kupi akcije Rudnika uglja iz Pljevalja

Transakcija se, ocjenjuje bivši član borda i mali akcionar EPCG, Dejan Mijović, vjerovatno nikad ne bi dogodila, da brat predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, nije i jedan od značajnijih akcionara i glavnih dobitnika te transakcije.

EPCG je nedavno isplatila preko 31 miliona eura za preuzimanje Rudnika uglja, odnosno njegovog većinskog dijela od skoro 97 odsto. Pojedinačno, najviše novca, oko 12,8 miliona eura, prihodovala je italijanska kompanija A2A, zatim država 10,08 miliona, te Aco Đukanović - oko 3,84 miliona eura.

Odluku o prodaji akcija Rudnika uglja po cijeni od 6,4 eura je krajem marta donijela Skupština akcionara EPCG. Zapravo, odluku su donijela tek dva akcionara skrivena iza kastodi računa sa manje od 0,08 odsto akcija elektroenergetske kompanije.

Tako je više nego simboličan broj malih vlasnika EPCG ispunio prošlogodišnju želju A2A i brata sadašnjeg predsjednika Crne Gore, da im se otkupi većinski paket akcija u Rudniku uglja.

Odmah po donošenju te odluke, iz Mreže za afirmaciju nevladinog sektora su upozorili da bi transakcija mogla da nanese ogromnu štetu po državni budžet i tražili reakciju Specijalnog državnog tužilaštva.

Dejan Mijović smatra da je država, da joj je bilo u interesu da zaštiti svoj i interes građana, lako mogla da se dogovori sa A2A, partnerom sa kojim ima dvotrećinsku većinu EPCG i Rudnika, da spoje ta dva društva u jedno, bez kupovine akcija.

“U Crnoj Gori, na žalost, javni interes uvijek gubi kad je suprotstavljen privatnom interesu čelnika vlasti”, kaže on.

Da je tako, potvrđuju i iz Demokratske Crne Gore. Nikola Rovčanin iz te partije kaže da cio postupak kupovine akcija Rudnika uglja od početka ukazuje na ogromne devijacije crnogorskog sistema i pokazuje da su i veliki privredni giganti u kandžama interesa prve familije .

“Kada je Aco Đukanović kupovao akcije Rudnika uglja Pljevlja, njihova vrijednost je bila značajno niža u odnosu na vrijednost u momentu njihove prodaje EPCG. Akcije su tada prodate Đukanoviću, uprkos činjenici što je bilo i povoljnijih ponuđača. Tako je uspostavljen sistem da kada Đukanovići kupuju državnu imovinu, njena vrijednost se spušta u bescijenje, a kada Đukanovići prodaju tako stečenu državnu imovinu, onda se njena vrijednost pumpa preko realnih granica. Ako tome dodamo da se kao kupac opet javlja državna firma i da Đukanovići iz ovih poslova inkasiraju milionske svote, onda nema dileme da je čitav posao sproveden, ne u interesu države i građana, već u interesu porodice Đukanović”, kazao je Rovčanin.

On podsjeća da je pljevaljsko preduzeće, pod višedecenijskim upravljanjem kadrova DPS-a, od moćnog privrednog subjekta, dovedeno na nivo višemilionskog gubitaša i lidera “crne liste” poreskih dužnika.

“Kako se upravljalo jednim od motora crnogorske privrede, potvrđuje i akumulirani gubitak, poreski dug od oko 15 miliona eura, višemilionski dugovi po osnovu koncesija i kratkoročne obaveze koje su prelazile visinu obrtnih sredstava. Prije priče o kupovini, akcije Rudnika uglja su se na berzi kotirale znatno niže, sve do momenta dok ih nisu počeli kupovati ‘veliki igrači’ koji su evidentno bili informisani šta slijedi, pa je i Aco Đukanović u tom periodu povećao svoj udio na 12,2 odsto. Uprkos svim negativnim pokazateljima poslovanja, akcije Rudnika uglja su kupljene po cijenama znatno višim od realnih, a od čitavog posla, Aco Đukanović je praktično u jednom danu zaradio oko četiri miliona eura”, kaže Rovčanin.

Sve to, dodaje on, ukazuje na klasično “štelovanje” velikih državnih poslova i upodobljavanje interesima porodice Đukanović.

Čije interese zastupa sudstvo

Kada je Skupština akcionara EPCG donijela odluku o prodaji akcija Rudnika uglja po cijeni od 6,4 eura, manjinski akcionar i vlasnik firme M&V, Vasilije Miličković, tužbom je od Privrednog suda tražio njeno poništenje, tvrdeći indirektno da su pojedini vlasnici akcija EPCG i Rudnika zapravo trgovali sami sa sobom.

Sudija Privrednog suda Nataša Bošković je, nakon te tužbe, donijela dvije privremene mjere zabrane EPCG da kupi akcije Rudnika po precijenjenoj vrijednosti. Ne čekajući okončanje spora po tužbi firme M&V, sudije iz vijeća Privrednog suda, Nataša Sekulić, Miodrag Anđelić i Ivan Kovačević, ukidaju privremene sudske mjere i omogućavaju vlasnicima akcija Rudnika da prihoduju i, bez obzira na ishod parnice koja se vodi, potroše novac.

“Sutkinja Bošković donosi privremene mjere zabrane EPCG da kupi akcije Rudnika kako bi bila spriječena moguća ‘nenadoknadiva šteta’. I onda sudsko vijeće dva puta poništava privremenu mjeru koju je naredila sutkinja Bošković, a takve odluke sudskog vijeća nisu imale jasno obrazloženje i logičnu svrhu”, kazali su iz Organizacije KOD.

Sutkinja Bošković je, dodaju, stala na stranu interesa građana, ali njihov interes nije zaštitio i Privredni sud. A, kažu u KOD-u, trebalo je.

“Privredni sud u posljednje dvije decenije nije spriječio, a mogao je, da se legalizuje pretakanje nacionalnog bogatstva u privatne džepove”, dodaju iz te Organizacije.

Dejan Mijović kaže da je sutkinja Bošković “samo izuzetak u društvu koje potpuno kontroliše vrh DPS-a” i “njen autoritarni predsjednik Milo Đukanović”.

“Svaki pokušaj ‘isticanja nezavisnosti’ u odnosu na volju vrhovnog vođe je ovdje unaprijed osuđen na neuspjeh, pa je za crnogorsku javnost poništenje privremene sudske zabrane prodaje akcije Rudnika bilo potpuno očekivano”, kaže Mijović.

Iz Demokratske Crne Gore dodaju da je ovaj slučaj pokazao sve nedostatke i manjkavosti crnogorskog pravosuđa.

“Crnoj Gori su potrebni nezavisni, stručni i odgovorni pravosudni organi, čije će odluke djelovati ne samo na osnovu zakona već i autoritetom donosioca. U konkretnom primjeru, sudovi su ostavili sumnje u kompletan postupak, brojne nejasnoće i nedoumice, što je samo još jedna u nizu potvrda da je i ovaj posao sproveden suprotno interesima države i građana”, smatra Rovčanin.

Šta nakon kupovine

Nakon preuzimanja akcija, Rudnik uglja će, pisale su “Vijesti”, još neko vrijeme ostati izdvojeno akcionarsko društvo, što je najskuplji oblik organizovanja jednog preduzeća. Iz EPCG su kazali da će “u budućem periodu sagledati najbolji mogući način organizovanja rada tog kompleksa”.

Činjenica da prije preuzimanja EPCG nije imala utvrđen plan šta će sa pljevaljskim preduzećem, za Rovčanina je samo dodatan razlog za sumnje u čitav posao.

“EPCG je odlučila da kupi akcije Rudnika, isplatila iznos od više desetina miliona eura, bez prethodno utvrđenog plana o načinu daljeg poslovanja. Očito da je neko izdao nalog instaliranim DPS poslušnicima koji sjede u EPCG da što brže sprovedu posao do kraja, tako da očito nisu imali vremena niti su razmišljali šta će dalje sa Rudnikom od dana preuzimanja. Neozbiljno, neodgovorno i krajnje sumnjivo”.

Blijeda reakcija opozicije

Odluci o prodaji akcija Rudnika uglja u javnosti se najglasnije protivio Vasilije Miličković. Pozivao je opoziciju da od njega preuzme ulogu tužioca ili da sa njim, kroz institucije, kako je rekao, “razbijemo lopovluk braće Đukanović”.

Za Miličkovića je upitno zašto bi neko platio firmu preko 30 miliona eura, a da pritom mora da izmiri još oko 50 miliona njenog duga, kako je moguće kupiti firmu koja duguje 10 do 15 miliona eura poreza i doprinosa i zar u tom slučaju ta firma ne bi trebalo da, po sili zakona, ide pod stečaj. Od opozicije je želio da čuje i kako gledaju na činjenicu da oprema za novi Rudnik ne može preći 15 miliona, a da je stari Rudnik preuzet za oko 80 miliona…

“I kako je moguće da država proda 30 odsto akcija u Rudniku, uzme keša 10 miliona i ponovo postane akcionar preko EPCG, ali sad sa 73 odsto akcija”, pita se Miličković.

Iz Demokratskog fronta nisu odgovorili na pitanja na temu i navode Miličkovića. Iz Demokratske Crne Gore nisu željeli da komentarišu konkretne navode vlasnika firme M&V koja je podnijela tužbu zbog odluke o prodaji akcija Rudnika uglja. Mijović je saglasan sa navodima Miličkovića o mlakoj reakciji opozicije.

“Doduše, slučajno ili ne, previdio je da je Ujedinjena reformska akcija, partija kojoj ja pripadam, itekako digla svoj glas protiv ove drske pljačke. Ono što, međutim, najviše zabrinjava je da je ovdašnja javnost toliko navikla na korupciju i kriminal da to više nije interesantna tema za političku debatu. Dok je god tako, Milo Đukanović i društvo ne moraju se mnogo uzbuđivati porukama iz EU da će ovdje aktivirati tzv. klauzulu balansa. Naprotiv, s obzirom na to kako je u sličnim prilikama svojevremeno prošao hrvatski premijer Ivo Sanader, možda on takav epilog upravo i priželjkuje, da ne bi morao nikome objasnjavati porijeklo velikog bogatstva svoje familije, kumova i bliskih prijatelja”.