Blek Frensis: Ta pjesma i dalje plaća moju hipoteku

Prije više od 20 godina slavni film Dejvida Finčera “Fight Club” pojavio se u bioskopima, a jedna od kultnih scena sa kraja ovog ostvarenja pomogla da se pjesma “Where Is My Mind?” grupe Pixies vrati u kolektivnu svijest i ponovo postane hit.

Grandž bi možda postojao bez Pixiesa, ali je ova grupa iz Bostona imala značajan uticaj na podžanr sa kojim nije imala nikakve direktne veze. Prethodno su bili kultno ime u andergraund, indi krugovima, a jedan od njihovih fanova Kurt Kobejn svojevremeno je priznao da najpoznatija pjesma Nirvane “Smells Like Teen Spirit” ne bi bila ista da Pixiesi nisu postojali.

“Pokušavao sam da napišem ultimativnu pop pjesmu. Bukvalno sam pokušao da kopiram Pixies, moram to priznati. Kad sam ih čuo prvi put, poželio sam da budem u tom bendu ili bar u Pixies kaver bendu. Dosta smo koristili njihovu dinamiku pjesama, da prvo zvučiš mekano i tiho, a onda bučno i tvrdo”, izjavio je Kobejn 1994.

Sa filmom “Fight Club” bend je dobio nove fanove, uglavnom među hipsterima, koji su drugačije gledali na njihovo nasljeđe, a “Where Is My Mind?” je posebno slavljena. Uoči izlaska novog albuma ove grupe “Hear Me Out”, frontmen Blek Frensis u razgovoru za “Guardian” prisjetio se kako je nastala pjesma za koju je kazao da je simbol njegovog benda.

“Pjesma je o srednjoškolskoj ekskurziji na Bahamima. Plivao sam i pojavile su se ribice - veličine oko četiri inča (oko 10 centimetara), potpuno bezopasne - koje su počele agresivno da me prate i bockaju. Nisu prestajale sa tim, to me je poludjelo”, priča kroz smijeh glavni tekstopisac Pixiesa, pjevač i gitarista. Da je ova pjesma na neki način posebna kaže da je prvi put primijetio kad ju je pohvalila njegova bivša supruga.

“Znao sam da pišem pjesme u kupatilu mog apartmana, zbog privatnosti. Jednog dana moja bivša supruga se šminkala tamo. Obukla se prilično gotičarski, tako da joj je trebalo dosta vremena da se sredi. Bio sam u spavaćoj sobi i svirao ovu pjesmu, a ona je promolila glavu i rekla mi kako je dobra muzika. To nikad ni za jednu pjesmu ranije nije rekla”, prisjetio se on.

Zatim je prepričao kako je tekao rad u studiju na hitu koji će obilježiti njegovu karijeru.

“Snimanje se odvijalo 1987, a pjesma je objavljena na albumu “Surfer Rosa” sljedeće godine. Radili smo sa Stivom Albinijem u studiju. Imali smo svi potpunu slobodu da iznesemo svoje ideje koje smo zamislili. Stivov pristup je bio više kavaljerski nego promišljen, on je bio spreman sve da proba. Ali mislim da je njegov stav funkcionisao jer se sjajno uklopio sa naivnošću benda. Nismo znali što radimo zapravo, ali smo radili to dobro. Ako bismo morali da odaberemo pjesmu koja zvučno sumira naš bend, to je ova pjesma, ona simbolički predstavlja tu našu glasno-tiho dinamiku”, istakao je Frensis.

Zahvaljujući novom životu koji je “Fight Club” udahnuo pjesmi “Where Is My Mind?”, ona se i danas može čuti u kafićima, na žurkama, na reklamama...

“Slušam originalnu pjesmu samo kad je čujem u kofi šopu ili tako nešto. Smiješno je, pogotovo ako se desi da sam na mjestu punom mladih hipstera, a ja sam tu sredovječni čovjek velikog stomaka koji pije svoj espreso”, primjećuje frontmen Pixiesa.

On se osvrnuo i na uticaj pomenutog Finčerovog filma na njegovu kreaciju.

“Neki tvrde da je ‘Fight Club’ predstavio pjesmu široj publici. Bila je to sjajna scena koju je pjesma pojačala, tako da pretpostavljam da ima istine u tome. Ta pjesma plaća moju hipoteku. Ona ne prestaje da mi daje. Jednom nedjeljno me zovu da me pitaju mogu li da je iskoriste u reklami, filmu ili TV seriji. Svakome sam dozvolio”, istakao je Frensis.

Još jedna stvar koja bitno veže Pixies i Nirvanu je producent Stiv Albini koji je sarađivao sa oba benda, kao i sa brojnim drugim uticajnim rok izvođačima.

“Snimali smo u skromnom studiju u Bostonu, ali je zvučalo sjajno. Bend je svirao dobro i moj posao je bio prilično lagan. Pjesma je imala djelove kojima je bila potrebna dinamička eksplozija, gdje bi stvari postale jače, ali je bend svirao na veoma malim pojačalima. Sugerisao sam im da nabave neke Maršale za glasne djelove i poslušali su me. Ne znam je li im to bio prvi put ikad da sviraju na zaista moćnim pojačalima, ali su svakako izvukli maksimum iz njih”, ispričao je Albini.

Producent koji je poznat po tome što voli da eksperimentiše sa zvukom otkrio i neke nesvakidašnje trikove koje je koristio u radu sa bostonskim sastavom.

“Studio je bio ograničen, sa samo jednom sobom, tako da smo koristili veliko zajedničko kupatilo. To je kupatilo postalo “reverb komora” gdje je Kim Dil (basistkinja i pjevačica, frontmenka grupe The Breeders) snimila svoje bu-hu vokale da zvuči kao duh. Njen glas ima predivno držanje, a ja sam to pojačao koristeći dugački elektronski reverb kako bi ga učinio strukturnim elementom pjesme, umjesto samo dekoracijom”, prisjetio se Albini.

( Stefan Strugar )