Gluhi Do, oaza sreće i mira porodice Ćetković

Pitomo selo Gluhi Do nalazi se u Crmnici. Od Skadarskog jezera udaljeno je oko 7km, a od mora 10. Porodica Ćetković naselila se u ovom mjestu prije skoro 500 godina. Iako stalno naseljeni uglavnom u Baru i Podgorici današnji potomci ove porodice ipak se rado okupljaju na svojoj đedovini koja se prostire na više desetina hiljada kvadrata zemljišta i šuma.

Naši domaćini, Mikica i Vesko, i njihova djeca, četvorogodišnja Elena i dvogodišnji Nikola, dočekali su nas na prelijepom imanju sa izuzetno uređenim dvorištem, novom i starom porodičnom kućom, vinogradom sa preko 250 čokota vinove loze, četrdesetak stabala različitih voćki i baštom zasađenom svim vrstama povrća. Na 50 m od imanja nalazi se i porodični izvor, poznat pod imenom Dromnica.

Iako se njihovo imanje redovno održava, ova godina dala je mogućnost da se maksimalno posvete radovima, istakla nam je Mikica, kazavši i da se sav uloženi trud isplatio, jer sada imaju mogućnost da istinski uživaju u plodovima svog rada.

Zbog stalnog boravka na imanju bilo je mnogo više vremena za redovno održavanje vinove loze, voćaka, sređivanje bašte, zasađivanje raznog povrća, najviše krompira i poznatog crmničkog luka, koji inače Veskova majka Mila i proizvodi na istom imanju. Vesko i Mikica su na selu, sa djecom, od početka marta ove godine, kada je i krenuo prvi talas pandemije. Idealno vrijeme je poslužilo da se pripremi vinova loza, voćke, da se usije povrće, cvijeće...Uz to djeca su sve vrijeme maksimalno uživala u igri po dvorištu, ali i u pomaganju stricu Peđi u krečenju voćaka, sadnji cvijeća, nalivanju povrća. A tu je i ono što ih najviše veseli, svakodnevno druženje sa kućnim ljubimcima.

“Prve rezultate našeg rada imali smo već početkom maja kada se pojavio prvi rod trešanja i ranih krušaka”, ističe Mikica, dodajući da se i pored spremanja raznih poslastica, pita i drugih đakonija u domu Ćetkovića u Podgorici, tek ove godine potrudila da maksimalno iskoristi sve što joj ovo zaista fantastično imanje nudi. “Počelo je sa pravljenjem kolača i pita od trešanja, pripremom soka od zove, likera i soka od krušaka... a nastavilo sa ostalim plodovima koji su polako pristizali”, skromna je Ćetković napominjući i da su na red ubrzo došli likeri od oraha i višanja, džemovi, pekmez, slatka od više vrsta voća, pite i razna peciva od jabuka, smokava, šljiva, dunja, bundeve... Interesantno je, kaže Mikica, i da je recept za pekmez od dunje pronašla upravo u nekoj davnoj objavi dnevnog lista ’’Vijesti’’.

Naš domaćin Vesko, s ponosom, ističe da su ove godine proizveli preko 200 litara vrhunskog vina i oko 50 litara čiste lozove rakije, što je više nego dovoljno za potrebe njegove porodice. On dodaje i da prethodnih godina nijesu, u ovoj mjeri, mogli iskoristiti sve ono što selo pruža, upravo zbog činjenice da u Gluhom Dolu nijesu provodili ovoliko vremena u kontinuitetu. Ali ističe i da će se u budućnosti stvari svakako mijenjati i da će se i on, i supruga Mikica, truditi da što više vremena provode u svom seoskom raju.

Prvenstveno zbog činjenice da je život na prostranstvu od više hiljada kvadrata, na čistom vazduhu, uz zdravu hranu, nesputano kretanje djece, čistu izvorsku vodu i mogućnost samostalne organizacije vremena lijek za ljudsku psihu, idealan način za jače povezivanje porodice i odrastanje djece. A tu je i ekonomski momenat, velika količina izuzetno kvalitetnih i zdravih proizvoda koji se ovdje mogu uzgajati, a koji se u gradu nabavljaju po jako visokim cijenama i čiji kvalitet je nerijetko sumnjiv ili, u najmanju ruku, upitan.

“Uostalom, kategoričan je naš domaćin, ovaj boravak na selu donio nam je velike benefite ne samo zbog fizičkog boravka ovdje, već i zbog činjenice da smo sa većom pažnjom prema biljkama, i njihovim pravim gajenjem, dobili kvalitetan odgovor kroz veće prihode, kvalitetnije proizvode, opitomljavanje cijelog imanja...a samim tim i kroz finansijsku valorizaciju našeg rada i ulaganja. Sve u svemu, iako je bilo dosta rada u održavanju i sređivanju imanja, bilo je i veoma zabavno i interesantno, kako nama starijima, tako i djeci koja su svakodnevno uživala. Ne postoji ništa što vas može više opustiti od činjenice da se vaše dijete, od kada ustane, igra sa svojim četvoronožnim drugarom Džekijem, da nemate problema sa tim šta će i kada jesti, jer je na selu apetit tako prirodna stvar, a svaki pad, udarac ili nezgoda imaju neuporedivo manji intenzitet nego što je to slučaj u gradu. Uz to, na selu djeca zaista brzo stiču otpornosti na neke “bolesti grada“ koje se povratkom u Podgoricu jednostavno iskorijene, pa smo i na tome beskrajno zahvalni selu i prirodi”.

Mikica, sa osmijehom, dodaje da je posebna atrakcija za djecu bila i to što su za vrijeme njihovog boravka na selu dobili i prinove, kučiće i mačiće kojima su se mališani beskrajno obradovali i sa kojima su, u igri i druženju, proveli cijelo ljeto.

“Ono što je neizostavno, kada ste na selu, a kada je „vani” uz to i pandemija virusa korona, je i puno posjeta rodbine, prijatelja i kumova što je za nas predstavljalo pravo zadovoljstvo”, kaže nam Mikica ističući da je i pored svakodnevnog rada, bilo i puno lijepog druženja, zajedničkog uživanja u degustiranju proizvoda i poslastica iz njene kuhinje. Sa osmijehom ilustruje svoju priču riječima supruga Veska koji je, tokom ljeta i jeseni često, u šali, znao da kaže „I u doba korone, svi kapaciteti Ćetkovića su popunjeni“.

Ono što je karakteristično za ovaj dio Crmnice je činjenica da im, zahvaljujući prirodnom izvoru Dromnica, nikada nije nedostajalo vode, čak ni za vrijeme najvećih suša. Sa strujom je ista stvar no ono što je upadljiv problem je činjenica da je posljednjih kilometar puta do imanja i danas neasfaltiran, što značajno ometa prilaz kući Ćetkovića, pogotovu tokom zimskih mjeseci, a samim tim skoro i da onemogućava boravak na ovom imanju tokom tog dijela godine. Situacija je posebno loša kada padne snijeg.

Ipak, Mikica i Vesko ističu da im je blizina tunela Sozina dodatno približila more do kojeg sada stižu za svega desetak minuta. Uz to, kako je Vesko zaposlen upravo na tunelu Sozina za njega bi idealna varijanta bila upravo život u Gluhom Dolu i dolazak na posao praktično za nekoliko minuta. No, kako je naša domaćica zaposlena u TPC Ražnatović, u Podgorici, gotovo da je nemoguće svakodnevno putovati na posao, organizovati čuvanje dvoje jako male djece i uz osmočasovno radno vrijeme svakodnevno gubiti i dodatno vrijeme na prevoz, nabavku potrebština za kuću.....”Uz to, dodaje Mikica, kako je suprugovo radno vrijeme 12 sati, čak i da se odlučimo za vrtić u Virpazaru, ponovo bi bilo nemoguće iskoordinirati moj radni dan, prevoz i odvoženje djece u vrtić, a poslije podne i njihovo preuzimanje pa smo se zbog svega toga, sredinom novembra, ipak vratili u Podgoricu”.

Povratak u grad porodici Ćetković nije nimalo lako pao, prvenstveno zbog mališana koji su bili jako uznemireni činjenicom da će minimum “neko vrijeme“ provesti u stanu, igrati se sa “kućnim igračkama“ i vani boraviti samo u kontrolisanim uslovima, i u određeno vrijeme.

“Kada smo ušli u stan ćerka Elena je počela da plače, uporno ponavljajući „ja neću ođe, ja ću da idemo u Crmnicu“, sa tugom u glasu nam je ispričala Mikica ističući da su njihovi planovi za budućnost vezani upravo za Crmnicu, seoski turizam, blizinu jezera i mora i mogućnost ponude zdravih i ukusnih proizvoda turistima.

Zato Ćetkovići već sada razmišljaju na ovu temu, planiraju buduća ulaganja, kreiraju marketinšku strategiju, a do ostvarenja svojih želja i vizija ova zaista posebna familija će i dalje redovno dolaziti na svoje seosko imanje i ostajati nekada kraće, nekada duže, ali uvijek u potrazi za mirom i ljepotom koje ljekovito utiču na njihovo raspoloženje, energiju, duhovnost i odrastanje njihove djece.

( Brano Sudar )