KOSMOS ISPOD SAČA

Podgoričko cvijeće

Ako uporedimo otimačinu cvijeća sa otimačinom društvene imovine, nema tu nikakve razlike. Poznavao sam jednoga koji je tvrdio da treba samo prošetati Podgoricom i posmatrati dvorišta i ograde, te će posmatrač lako zaključiti u koju je državnu firmu zapošljen neko iz te porodice

13381 pregleda20 komentar(a)
Foto: BORIS PEJOVIC

Na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje.

Petar 2 P. Nj.

Evo je niklo neko novo pokoljenje! Ali cvijeće nama niklo nije. Stiglo je cvijeće iz Evrope. Prostrto po Trgu nezavnisnosti, izgledalo je zaista lijepo. Divno. Bez ironije. Nikad taj trg nije izgledao ljepše, još od kad je služio kao parking, pa se parking praznio i čistio za potrebe koncerata kad gostuje Galija ili Colonia.

Te poređane saksijice na trgu bile su simobolički gest, širenje ljepote, mirisa i boja. Trend pozitivizma, širi se ljubav, šalju se sadnice da se neka druga zemlja raduje. Valja ponoviti, divan je to gest i čin, ali smo i to uspjeli da uprskamo. Pokazali smo se kao nezasiti, prvaci u grabljenju.

Kad je Albanija proslavljala stogodišnjicu nezavisnosti, na tamošnjem trgu u Tirani postavljen je bio ogroman kolač. Da se svi zaslade. Ali narod je nagrnuo, grabio svoj dio kolača, rukama, kutlačama, trpalo se u kese i svi su se podsmijavali Albaniji i Albancima tada. Jer, niko se od kolača nije najeo, pa nije posrijedi glad već gramzivost. A što onda da kažemo za sebe kad gospođe stignu sa dječijim kolicima da trpaju što više saksija? Ništa. Da se posramimo, makar to. Visoko mišljenje imamo o sebi, nisko o drugima, sve dok ne dobijemo priliku da se pokažemo. Kad dođe taj trenutak, padamo na sitno, najniže. Na cvijeće smo pali.

Manifestacija na trgu pokazala nam je bolje od bilo kog Dnevnika ili predstave trenutnu sliku. “Teatar je ogledalo društvene stvarnosti“, a boljeg ogledala od onog mrčenog cvijeća nema. Kad je ka njemu krenula narodna armija da grabi, vidjeli smo kako izgleda otimačina. Vjerovatno je dobar dio cvijeća završio ispred Ginataša ili na Tuški put.

Ako uporedimo otimačinu cvijeća sa otimačinom društvene imovine, nema tu nikakve razlike. Poznavao sam jednoga koji je tvrdio da treba samo prošetati Podgoricom i posmatrati dvorišta i ograde, te će posmatrač lako zaključiti u koju je državnu firmu zapošljen neko iz te porodice. I danas se može vidjeti u privatnom posjedu očerupani inventar iz KAP-a, JNA kasarni, Radoja Dakića, MUP-a i Plantaža. Cvijeće je dobilo svojih pet minuta slave jer su oči javnosti bile uprte u trg. Koliko čerupanja imovine nismo ispratili jer se dogodilo daleko od kamera?

Da su novinari zaustavili ljude koji su nosili domu svom po desetak saksija i upitali ih da li je fer i pošteno to što rade, sigurno ne bi dobro prošli. Jer svi tvrde da su oličenje čojstva i poštenja, s toga čudi odakle nam toliko grebatora i alavih ljudi.

Slab smo rasadnik čojstva. Tek treba da posadimo nešto dobro i da čekamo i čekamo. Da se nadamo da će da nikne kako treba, i da kad nikne da ga niko neće polomiti i izgaziti, ukrasti.