Svijet je mali za Andriju Zvicera: "Avanture pune dušu"

Imaš mozak u glavi. Imaš noge u cipelama. Možeš se uputiti na koju god stranu odabereš, zapisao je Teodor Gejzel.

Tom izrekom se izgleda rukovodi tridesetpetogodišnji Nikšićanin Andrija Zvicer koji je odavno naučio da “poslovi pune tvoje džepove, ali da avanture pune tvoju dušu”.

Arhitekta, turistički vodič, putnik, planinar, profesionalni skiper, bavi se kanjoningom, turno skijanjem, streljaštvom, penje se uz zaleđene vodopade, strastveni je ribolovac, zaljubljenik u avione, humanista, Zojin i Reljin otac, Dijanin suprug… I to je tek dio onoga po čemu je Andrija poznat i prepoznat.

U oblacima

U svakoj generaciji Zvicera, priča Andrija, uvijek je bio po jedan pilot.

Htio je i on da se vine visoko u nebo, ali život je za njega imao druge planove. Visina će se “dohvatiti” nešto kasnije.

“Kada sam htio da upišem srednju pilotsku školu u Vršcu - bilo je bombardovanje, a kada je trebalo da upišem Vojnu akademiju - bio je referendum. Pošto sam uvijek imao talenat za crtanje, bio dobar sa lego kockicama, a kreativnosti mi nije falilo, ahtitektura je došla kao rezervna varijanta. Ispostavilo se da sam dobro odlučio čime ću da se bavim u životu”, priča Andrija kome je vikendica pored rijeke bila prvi projekat koji je uradio.

Imalo bi na kući, priznaje, dosta toga da se promijeni, ali ako se ima u vidu da je istu projektovao sa 19 godina, potpuno je zadovoljan kako je ispala.

Godinama je projektovao, a i sada godišnje odradi po nekoliko kuća i “neku manju zgradu”. Ima firmu za procjenu nekretnina, ali arhitekturu ne zaboravlja. Jedino bira koje ću projekte da radi.

“Koristim svaku priliku na Balkanu, gdje postoji šansa da mi pilot dozvoli da vozim avion dok smo visoko na nebu. Imao sam prilike da vozim razne tipove aviona, čak i mlazne školske. Znam osnovne kontrole, ne znam da sletim i poletim. Vazduhoplovstvo je ozbiljna stvar i nema mjesta nikakvim stvarima koje nijesu strogo regulisane. Kada smo visoko na nebu, volim da uzmem kontrole i napravim let. Osjećaj je fenomenalan”, priča Andrija dok mu osmijeh ne silazi sa lica.

Često je on među oblacima - bilo da je u avionu, ili na vrhu neke planine.

Priznaje da ipak veću slobodu osjeća na kopnu. Možda i zbog toga što se planina i on druže godinama, što je uz planinu i na njoj odrastao, čeličio se, upoznavao sebe.

“Dok su svi trenirali fudbal i košarku, ja sam išao na planinu. To nije sport, jer čovjek ne smije da se takmiči sa planinom. Bio sam izviđač, učestvovao na jugoslovenskim i svjetskim smotrama. Izviđači su posebno bitni za djecu jer to su godine kada se učite kampovanju, spavanju u šatore, da vodite računa o sebi, upoznate se sa vremenskim i drugim neprilikama. Nakon toga, logičan slijed događaja bilo je planinarenje, tako da sam sa deset godina počeo da idem na planinu, i tako evo 25 godina. Prvi vrh koji sam osvojio bio je Vojnik. Činilo mi se da je to najvisočija planina. Mjesec dana sam pričao o tome. Nije se moglo živjeti od mene. Sjećam se tog prvog poduhvata, kao da je juče bilo, iako sam se na Vojnik kasnije ispeo ni sam ne znam koliko desetina puta. Ipak, svaki put mi je osjećaj kao da je prvi”, kaže Nikšićanin koji je član Malog alpinističkog kluba iz Podgorice.

Nakon Vojnika, uslijedili su brojni vrhovi, među kojima i deset vrhova Alpa iznad 4.000 metara, Mon Blan na koji se ispeo nekoliko puta, ali i veliki broj zaleđenih vodopada.

Tu je i jedan od najljepših vrhova svijeta, Mordiljeri Alpamayo u masivu Cordillera Blanca, u Peruanskim Andima, na koji se 2012. godine popeo zajedno sa kumom, Ivanom Kalezićem.

“To je bio naš san. Sami smo otišli na ekspediciju koju smo sami finansirali. Naručivali smo knjige iz bijelog svijeta, čitali o vrhu, tražili rute. Bila je to prava avantura. Čak smo ispod vrha bili i zavijani i jedno nedjelju dana smo bili sami. Bilo je veliko nevrijeme i ni jedna druga ekspedicija nije mogla da dođe do nas, niti mi da siđemo. Bez hrane smo bili četiri dana, tako da smo jednom dnevno uzimali po tabletu. Devetog dana otvorilo nam se vrijeme i jedva smo uspjeli da se popenjemo, jer smo bili na izmaku snaga”.

Matehorn mu je, kaže, ostao dužan, jer je dva puta pokušao da se popne i oba puta, zbog nevremena, morao da odustane.

Priča da ima želju i da se popne na jedan od najljepših vrhova himalaskih planina, Ama Dablamu.

Ti vrhovi, i još mnogi drugi, ga čekaju, jer ne može on bez planine. Suviše je jak njen zov, ali i njegova želja.

“Planina je za mene kuća. Naučio sam da se sa njom ne treba takmičiti, jer ko se takmičio - nije dobro prošao. Svaki put ispočetka gledam koji su moji limiti. Za sve ove godine naučio sam da ne moram da popenjem planinu da bi mi bilo lijepo. Ako vidim i najmanju opasnost, vraćam se i ne pokušavam da forsiram. Na taj način poštujem planinu i nijesam do sada imao nikakvih loših iskustava. A planina će uvijek biti tu, čekaće te i pružiti još jednu šansu da se popneš”.

Osmijeh za sporazumijevanje širom svijeta

Turistički vodič je postao sasvim slučajno, kada je kao turista, zbog iznenadne bolesti vodiča, preuzeo grupu.

Nagrađen je putovanjem po želji, ali je i dobio priliku da sam smišlja rute, bira nesvakidašnje avanture i zemlje, uglavnom materijalno siromašne, ali duhom, kulturom i ljudima bogate.

Čovjek upozna drugačije kulture, religije i shvati koliko mi na ovom malom prostoru smiješno male razlike pokušavamo da napravimo velikim. To je najveći problem našeg regiona...

“Biram uglavnom ture gdje se prolazi pustinjama, džunglama i prašumama, penju se planine, prolaze kanjoni, ide se na raftinge. Prva ruta koju sam napravio bila je za Kirgistan, Mongoliju i Rusiju.

To je jedna od najboljih tura na kojoj sam bio. Prilično je avanturistička i nije za svakoga. Putnicu su bili odlični i većina sa te prve ture bila je makar na još jednoj, a neki i na svakoj. Sada imam širok dijapazon prijatelja širom stare Jugoslavije”.

Priča da je obišao više od 60 zemalja, nijedna ga nije razočarala, a arapske zemlje mu, po nepisanom pravilu, često “prirede” neko iznenađenje.

Najviše voli Južnu Ameriku, što zbog naroda, što zbog prirode, a najljepši nacionalni park koji je obišao je Tores del Pajn, u Patagoniji u južnom Čileu.

Prije odlaska na putovanje dobro odradi domaći zadatak - istraži zemlju u koju ide, običaje, kulturu, floru i faunu, potraži nedovoljno eksploatisane atrakcije koje čestu budu ljepše od onih koje se turistima nude.

“Najzahtjevnija zemlja je bila Madagaskar. Zemlja koja je priča za sebe - izolovana od ostatka svijeta, priroda potpuno drugačija, životinjski svijet koji je nevjerovatan, i najgori putevi na svijetu. Ništa slično nema”.

Putovanja su mu posebno draga zbog plemena koje je upoznao. Ne bi mogao, kaže, da izdvoji neko pleme, jer sva su posebna na svoj način, bilo da je riječ o plemenima iz Amazonije, Tajlanda, Kambodže…

Sa Masai plemenom je proveo dosta vremena, družio se sa plemenom Kečua na plutajućim ostrvima Titicaca, upoznao nomade iz “zemlje plavog neba na kraju svijeta” - Mongolije.

“Kada sam bio na krajnjem sjeveru Mongolije, spremili su kozu na tradicionalan način i morao sam sa tim njihovim glavnim da jedem srce, pluća, iznutrice. Ostali su jeli vrhunsko meso, a ja iznutrice. Ali, to je bila čast koja se ne odbija. Služim se sa tri strana jezika, a naučio sam dosta i od ostalih. Nema tog kutka na zemlji gdje, ako čovjek želi, može postojati jezička barijera i gdje ljudi ne mogu da se sporazumiju. Dovoljni su osmijeh i gestikulacije. To svi razumiju. Posebno pripadnici plemena koje sam upoznao. Njima je bitno da se gost osjeća dobro, a oni su tu da pomognu. Ni jedno pleme ne bih mogao da izdvojim, jer svuda su me dočekali široke ruke i otvorenog srca, svi su gostoprimljivi, kao mi nekada što smo bili”.

Ne nosi fotoaparat, pa nema mnogo fotografija sa putovanja. Telefon je dovoljan da zabilježi tek poneki detalj.

“Ne volim da gledam svijet oko sebe kroz objektiv, već volim da upijem svaki trenutak, da osjetim, čujem i vidim boje, vlažnost, buku, muziku, jezik… Oči i mozak, makar moji, bilježe bolje od fotoaparata. Daleka putovanja su zaista velika iskustva. Čovjek upozna drugačije kulture, religije i shvati koliko mi na ovom malom prostoru smiješno male razlike pokušavamo da napravimo velikim. To je najveći problem našeg regiona. Volio bih da ljude animiram da putuju, ne samo po tim dalekim destinacijama, već i po našoj malenoj Crnoj Gori koju dobar dio ljudi ne poznaje dovoljno. Dvije godine se maltene nije moglo putovati i ja sam bio na toliko mjesta u Crnoj Gori na kojima ranije nijesam bio i takve sam avanture doživio da je to za nevjerovati”.

Dok Zoja i Relja malo ne odrastu, tata će biti tu, a onda put pod noge jer već su pripremljene ture za Kolumbiju, Kamčatku, Island.

Možda i za Antarktik koji mu je bio na “dohvat ruke”, jer “svijet je knjiga, a oni koji ne putuju, čitaju samo jednu stranicu”.

Andija kaže da želi da što više stranica pročita. One koje “preleti” - ne bilježi.

Dječak poliglota iz Kambodže stigao do CNN-a

Andrija kaže da je na djecu posebno “slab” i to su mu najdraži drugari koje je tokom putovanja upoznao.

“Nevjerovatno je koliko djeca u Africi i Indokini znaju geografiju i jezike. U Kambodži sam upoznao dječaka koji je govorio devet jezika i posle dvije-tri godine vidio sam ga na CNN-u. Uradili su reportažu o njemu. Upisao je neku vrhunsku školu, dobio stipendiju i baš mi je bilo drago. Obavezno se, kada dođem u neko pleme, družim sa najmlađima. Jednom su u Africi prvi put vidjeli bijelca i donijeli su vodu da mi peru ruke kako bi mi ‘skinuli’ boju. A kakav je tek haos nastao kada sam im pokazao ogledalo. Volim da ih okupim i učim dječje pjesmice, poput ‘Vuče, vuče bubo lenja’, ‘Razbolje se lisica’… Nevjerovatno je kako upijaju riječi i brzo nauče pjesmicu”.

Aplauzi i buka za krokodile

Iako se za svako putovanje dobro pripremi, ponekad se desi da mu neka “sitnica” promakne.

“Kada sam prvi put bio u Madagaskaru spuštali smo se niz rijeku Cirimbinju u izdubljenim stablima. Na tim čamcima se sprema ručak i loži vatra. Pošto volim da plivam, čim smo napravili pauzu, rekao sam da hoću da plivam, iako je rijeka bila sva mutna jer ima sedimente. Vodič iz tog plemena mi je kazao da ne plivam, da je rijeka opasna jer je duboka. Nije mi to zasmetalo i skočio sam i plivao. Zbog velike mutnoće, ništa nijesam vidio ispred sebe, niti dok sam ronio. Kada sam podigao glavu da uzmem vazduh, vidio sam da se oko našeg čamca skupio veliki broj čamaca iz sela okolo rijeke, da svi navijaju, prave buku, udaraju u vodu. Oduševio sam se. Mislio sam da me bodre jer sam hrabar i dobro plivam. Nastavio sam da plivam još jedno dva kilometra niz rijeku, i kada sam izašao na mjesto koje je bilo predviđeno za ručak, sačekalo me njih 50-60. Skaču oko mene, aplaudiraju, a ja stojim ponosan što sam tako dobar plivač, sve dok nijesam saznao da u toj rijeci ima krokodila i da su mještani pravili buku kako bi plašili krokodile i kako bih ja bezbjedno plivao i živ izašao”.

Suze zbog bivše Juge, za Tita svi znaju

Na tim putovanjima rijetki su oni koji znaju za Crnu Goru.

Zato svi znaju za Tita i za Jugoslaviju.

Ima čak i onih za koje Jugoslavija i dalje postoji.

“Kada sam bio u Buenos Sairesu, sa prijateljima iz Argentine vozio sam se taksijem. Taksista me pitao odakle sam, a ja, znajući da je malo onih koji su čuli za Crnu Goru, rekao sam: ‘Montenegro, ex Jugoslavija’. Začuđeno me pitao kako ex, i kada sam mu kazao da Jugoslavije više nema, počeo je da plače. Objasnio mi je da je imao prijatelja, pilota iz JAT-a, koji je dolazio kod njega i koga nije vidio od kraja osamdesetih. Nije znao da Jugoslavija više ne postoji”.

( Svetlana Mandić )