Žene ponovo postaju seksualno roblje

Od povlačenja američkih i NATO snaga iz Avganistana u julu, talibani su brzo preuzeli kontrolu nad velikim djelovima zemlje, a sada su ušli i u Kabul nakon što su zauzeli prijestonice nekoliko provincija. Iako talibani i avganistanska vlada pregovaraju, izgledi za miran ishod brzo blijede.

Ohrabreni kontinuiranim uspjehom, slabim otporom avganistanskih snaga i minimalnim međunarodnim pritiskom, talibani su pojačali nasilje. Za avganistanske žene, njihova sve veća moć je zastrašujuća, piše “Konverzejšn”.

Početkom jula, nakon preuzimanja kontrole nad provincijama Badaksan i Tahar, talibanski lideri izdali su naredbu lokalnim vjerskim vođama da im dostave spisak djevojaka starijih od 15 godina i udovica mlađih od 45 godina za “brak” sa talibanskim borcima. Još nije poznato da li su se povinovali naredbi.

Ako dođe do ovih prisilnih brakova, žene i djevojke će odvesti u Vaziristan u Pakistanu gdje će ih “preodgojiti” i preobratiti u “autentični islam”.

Ova naredba izazvala je dubok strah među ženama i njihovim porodicama koje žive na ovim prostorima i natjerala ih da pobjegnu i pridruže se raseljenim licima, što doprinosi humanitarnoj katastrofi koja se događa u Avganistanu. Samo u posljednja tri mjeseca 900.000 ljudi je raseljeno.

Ova talibanska direktiva služi kao oštro upozorenje na ono što predstoji i surovi podsjetnik na njihov brutalni režim od 1996. do 2001, tokom kojeg su žene bile izložene stalnim kršenjima ljudskih prava – bilo im je zabranjeno da se zapošljavaju i obrazuju, prisiljavane su da nose burke i nisu smjele da izlaze iz kuće bez muškog “čuvara”, tzv. “mahrama”.

Uprkos tvrdnjama da su promijenili stavove o pravima žena, postupci talibana i najnoviji napori da se hiljade žena pošalju u seksualno ropstvo, pokazuju sasvim suprotno.

Dalje, talibani pokazuju namjeru da uskrate obrazovanje djevojčicama nakon navršenih 12 godina, da zabrane ženama da se zaposle i da vrate zakon po kome žene u javnosti moraju imati muškog pratioca.

Ujedinjene nacije sada moraju odlučno djelovati kako bi se spriječili dalji zločini nad ženama u Avganistanu.

U članku “Konverzejšna” se predlažu četiri političke akcije koje bi međunarodna zajednica trebalo da preduzme radi postizanja održivog mira. One bi se rukovodile Rezolucijom 1820 koja naglašava važnost uključivanja žena kao ravnopravnih učesnika u mirovni proces i osuđuje sve oblike rodno zasnovanog nasilja nad civilima u oružanim sukobima:

- Pozivanje na hitan prekid vatre kako bi se mirovni proces mogao odvijati u dobroj vjeri;

- Osiguravanje poštovanja ženskih prava – zagarantovanih Ustavom Avganistana, nacionalnim zakonodavstvom i međunarodnim pravom;

- Insistiranje da se mirovni pregovori nastave uz značajno učešće avganistanskih žena. Trenutno u timu avganistanske vlade za mirovne pregovore postoje samo četiri žene, a na strani talibana nijedna;

- Ukidanje sankcija talibanima mora biti uslovljeno njihovom posvećenošću očuvanju ženskih prava. Evropska unija i Sjedinjene Države, trenutno najveći donatori u Avganistana, moraju poštovanjem prava žena i njihovim pristupom obrazovanju i zapošljavanju usloviti svoju pomoć.

Žene u Avganistanu i širom regiona pozdravile bi napore UN-a i međunarodne zajednice da osiguraju da žrtve seksualnog nasilja po zakonu imaju jednaku zaštitu i jednak pristup pravdi.

Sveobuhvatni pristup traženju održivog mira, pravde i nacionalnog pomirenja u Avganistanu mora podrazumijevati da ne smije biti nekažnjivosti za djela seksualnog nasilja.

Talibani pokazuju namjeru da uskrate obrazovanje djevojčicama nakon navršenih 12 godina, da zabrane ženama da se zaposle i da vrate zakon po kome žene u javnosti moraju imati muškog pratioca

Prinudni brak – ratni zločin

Napredak koji su avganistanske žene ostvarile u proteklih 20 godina, posebno u obrazovanju, zapošljavanju i političkom učešću, pod ozbiljnom su prijetnjom.

Nuđenje “supruga” strategija je koja ima za cilj da privuče militante da se pridruže talibanima. Ovo je seksualno porobljavanje, a ne brak, a tjeranje žena u seksualno ropstvo pod maskom braka predstavlja i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.

Član 27 Ženevske konvencije kaže:

”Žene moraju biti posebno zaštićene od bilo kakvog napada na njihovu čast, posebno od silovanja, prisilne prostitucije ili bilo kojeg drugog nedoličnog napada”.

Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojio je 2008. godine Rezoluciju 1820 kojom se proglašava da “silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja mogu predstavljati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti”. On prepoznaje seksualno nasilje kao taktiku rata s namjerom ponižavanja, dominacije i ulivanja straha civilnim članovima zajednice.

( Danka Vraneš Redžić )