Bal pod maskama

Osim univerzalnih vjerskih praznika pod patronatom velikih religija, po rezolucijama raznih važnih i manje važnih svjetskih institucija, tokom godine se prigodno obilježavaju brojni datumi koje smo vezali za pojmove i događaje od izuzetnog značaja. Najčešće u oblastima gdje smo još uvijek tanki i krhki pa se moramo periodično, makar jednom godišnje prisjećati svega što nas tišti. Dan planete Zemlje, Dan borbe protiv side, Dan žena, Dan borbe protiv siromaštva, Dan rijeka, Dan dječjih prava, Dan migranata, Dan zdrave hrane...A tu su i dani nauke, studenata, učitelja, tolerancije...Dan leptira, Dan nosoroga i mnogi drugi koji nose bar formalno, opomenu u kakvom svijetu živimo i šta bi nam valjalo činiti...Eto na primjer, septembar je počeo (ne)obilježavanjem Dana pismenosti (8.09.) što je bila prava prilika da se bar jednodnevno pogledamo u bukvar-ogledalu i vidimo koliko nam je slabašan obrazovni sistem a paralelno s tim i mentalni kapacitet kojim na žalost, ne potražujemo više intelektualne nivoe odnosno čiste i bar pismeno nesporne iskaze u javnosti. Makar kod javnih ličnosti i u medijima. O funkcionerima a i profesorima koji nikada neće naučiti padeže, da ne pričamo. A šta tek reći za 10. septembar, Dan prevencije samoubistva koji u našoj zemlji nije zavrijedio čak ni prozaično kratko saopštenje nekog uvaženog psihologa ili psihijatra, kad su ga već poslovično zabrinuti gradžanisti iz glasovitih NVO preskočili. Očigledno, nije bilo grantova, pa čekaju bolju priliku da konstatuju ono što svi znamo, da smo jedno od najpogođenijih svjetskih društava po izuzetno visokoj stopi samoubistva naročito u mlađoj populaciji. Nego, teške su to teme, gotovo sa tabu oreolom. Bolje da se osvrnemo na ono što radosno praktikujemo i čime se ponosimo. Eto, baš danas, imamo priliku za doprinos Svjetskom danu demokratije. Po proglasu Generalne skupštine UN od 2007.godine, svakog 15.septembra bilo bi poželjno organizovati posebne nastavne sadržaje, izaći u medije, na ulice, mahati zastavama i parolama i govoriti iz punih usta i radosnog srca o...demokratiji. Ali ne o onoj Platonovoj verziji “Vidiš li prijatelju ona tri čobana? Sve dok oni mogu da nadglasaju mene i Sokrata i usljed toga da donose odluke, ja u demokratiju ne vjerujem!”, već o jedinom obliku vladavine kojeg imperativno želimo u cijelom svijetu a kojem se, na žalost, usamljena ostrva autokratije još uvijek žilavo odupiru. Da, da, ključne civilizacijske tekovine ipak mimoilaze nekolicinu diktatora dok svi mi ostali, ogromna većina, uživamo blagodeti demokratizovanog savremenog naprednog svijeta. Bar tako kaže sirova statistika. A šta kažu surova stvarnost i stanje na terenu?

U mnogim zemljama je ogromna razlika između deklarisanog statusa i onoga što građani imaju na direktan i ustavom garantovan način. Slavi li Amerika 15.septembar, a naročito nakon tužnog 11.septembra? Prije nekoliko dana je bilo bolno podsjećanje na stradanje nevinih građana 2001, ali, apsolutno nigdje nije bilo riječi o tome da je nakon rušenja solitera, Amerika uvela mnogo zakona kojima se omogućava praćenje i prisluškivanje građana bez ikakve kontrole i odobrenja (Patriot Act), što uz istorijski atak na američku Administraciju učinkom Edwarda Snowdena i otkrivanje stvarnih otrovnih mehanizama “demokratije” gotovo trajno eliminiše povjerenje u SAD demoliderstvo. Uzgred, ima li moralno pravo da kao sila koja izigrava svjetskog supervizora za detektovanje deficita sloboda i pesnicu za slom autoritarnih režima, a istovremeno i zemlja u kojoj postoji kampanja “Životi crnaca su važni”, može zažmuriti na bujanje rasizma i držati pridike drugima? Skoro 10 godina je prošlo od velike bure koju je izazvalo ubistvo dječaka Trejvona Martina kojeg je počinio policajac Džordž Cimerman (ubrzo oslobođen) a SAD i dalje teško izlazi na kraj sa direktnim sunovratom demokratije. “Ubrizgani živi virus rasizma” kako kaže Eliot, poznata aktivistkinja, autorka svjetski poznatog eksperimenta “Plave oči, smeđe oči”, nije riješen ni presudom od 22 godine zatvora za brutalno ubistvo Džordža Flojda. Prosto, uz sve dobre stvari SAD sistema, rame uz rame koračaju i aveti prošlosti. I ne samo to, uz bujanje struktura krajnje desničarske orjentacije, njegovanje rasizma i šovinizma, povampirenje fašizma, tu su i besprizorne zloupotrebe djece i najsofistiraniji oblici modernog ropstva. A kad je tako sa liderima demokratije, šta onda očekivati od malih igrača i gotovo nevidljivih sistema na svjetskoj sceni. Šta reći o našoj zemlji koja je prije tri decenije gromoglasno najavila tranzicioni izlazak iz okova jednoumlja, a potom se sistemski i sistematično petrificirala kao najrigidnija autokratija sa izrazito bahatom i opasnom oligarhijom. Imali smo vlast pod palicom DEMOKRATSKE partije socijalista uz vjerno satelitiranje i salutiranje Socijal DEMOKRATSKE partije i konstruisali sistem sa ponajmanje demokratije u svijetu. Kako je vrijeme odmicalo, tako su se zajapureni funkcioneri rapidno bogatili, iluzija sreće običnog naroda napredovala, a začeta demokratija nastavljala da se grčevito davi pri kraju porođaja i da se bolno gasi. Da umire u mukama.

Decenijama su lažne demokrate ušpricavali totalnu anesteziju slobodarskom duhu našeg naroda, građansko društvo svodili na podgrijavanje nade besramnim populizmom i trovali nas klicama podvojenih identiteta, a pojam građanina pretvarali u broj koji se mijenja količinom brašna, pokojim jagnjetom, oscilirajućom cijenom lične karte ili opcijama političke korupcije. Međutim, kad se ispostavilo da sve to nije dovoljno za konačan slom kičme malobrojnih preživjelih boraca i za gašenje periodičnih požara naročito u izvođenju DEMOKRATSKOG fronta i DEMOKRATSKE Crne Gore, u posljednjem stadijumu agonije pribjegli su i udaru na duhovnost, ostrvili se na Crkvu, pojačali do maksimuma represiju, razaranje demokratskih institucija, posvetili se suzavcima na protestima, hapšenju čak i zbog iznesenog mišljenja na društvenim mrežama i besprizornom tamničenju svega “drugog” i drugačijeg. Valjalo je zatrijeti i posljednju pomisao na slobodu, instalirati trajno osjećanje nemoći i straha.

A onda, desio se istorijski obrt. Naišla je posljednja ura, probudio se narod i zbacio okove. Bar tako tvrde upućeni znalci i slobodovjesnici osvježenog socijalnog ambijenta. Vjerske slobode se neće više nikada osporavati, protesti se neće demonizovati instant demonkratijom i gušiti u suzavcima, niko nikoga neće ni mrko pogledati zbog drugačijeg političkog uvjerenja, niko se neće više povlačiti po sudovima zbog fejzbučenja, a iz pritvora će se sve manje ljudi braniti za kriminalna djela makar se radilo i o istorijskom hapšenju prezrelih banana. Slijedi nam svijetla budućnost građanskog progresa, ustoličenje pravde i pomirenja sa sobom.

Demokratija nego što, uskliknimo s ljubavlju!

( Krsto Vuković )