Kriza u nekretninama

Evergrande-ova jesen pokazuje kako je Si stvorio kinesku krizu

Kolaps tržišta nekretnina neće dovesti do globalne krize, ali kineska ekonomska katastrofa bi mogla

21126 pregleda3 komentar(a)
Foto: Shutterstock

Velika greška Hladnog rata bila je tendencija zapadnih posmatrača da precjenjuju Sovjetski Savez. Često sam se pitao da li se ista greška ponavlja sa Narodnom Republikom Kinom. S druge strane, za svaki članak u posljednjih 10 godina koji je predviđao da će kineska ekonomija prestići američku ekonomiju, najmanje su dva proricala „kinesku krizu“. „Kraj igre kineske komunističke vladavine je sada počeo“, napisao je David Shambaugh 2015. Mudro je dodao: „Njen nestanak će se vjerovatno produžiti.“ Iste godine, Džim Čanos iz kompanije 'Kinikos Associates' upozorio je: „Skoro sigurno dolazimo do prekretnice u Kini.“

Prošla nedelja je započela sa još jednom prekretnicom za Kinu - upozoreni smo da bi predstojeći kolaps gigantske kompanije za razvoj nekretnina 'China Evergrande Group' mogao bi biti kineski „Lehman Brothers“ momenat, piše Nial za Bloomberg. Na 24 sata, globalna tržišta akcija su se povukla za nekoliko procentnih poena. Do utorka ujutru, međutim, izgleda da je priča završena. Trema je splasnula i investitori su se vratili na analizu izlaganja predsjednika američkih Federalnih rezervi Džeja Pauela kako bi se uvjerili da ništa što je rekao nije iznenađujuće.

Dakle, ako se kineska kriza nikada ne dogodi, bez obzira koliko puta to predvidjeli, da li će Kina na kraju prestići SAD? Do sada je to činila samo u smislu bruto domaćeg proizvoda prilagođenog na osnovu „pariteta kupovne moći“ -poređenje koje ne uzima u obzir činjenicu da je obrok u Čongkingu (Kina) prilično jeftiniji od obroka u Čikagu. Na sadašnjoj dolarskoj osnovi, kineski BDP je prošle godine i dalje bio samo 72% od američkog BDP-a, čak i sa uključenim Hong Kongom. Hoće li Kina nadmašiti Ameriku? Ne, mislim da neće. Prije skoro tri godine, u žaru burne debate u Seulu, kladio sam se sa kineskim ekonomistom Dzastiom Lin-om u 20.000 juana (oko 3.000 dolara) da kineska ekonomija - definisana kao BDP u tekućim dolarima - neće prestići američku u narednih 20 godina. Ostajem pri tom opkladi, čak i ako Lehmanov trenutak za kineski finansijski sistem nikada ne dođe. Evo zašto.

LEKCIJE IZ ISTORIJE

Počnimo podsjećanjem na to koliko je stručnjaka vjerovalo da će Sovjeti preteći Ameriku. U uzastopnim izdanjima, izuzetno uticajan udžbenik ekonomije Pola Samjuelsona nosio je grafikon koji predviđa da će bruto nacionalni proizvod Sovjetskog Saveza u nekom trenutku između 1984. i 1997. premašiti američki. Izdanje iz 1967. sugerisalo je da bi se 'veliko preticanje' moglo dogoditi već 1977. Do izdanja iz 1980. vremenski okvir je pomjeren na 2002-2012. Grafikon je nakon toga tiho zaboravljen. Samuelson nikako nije bio jedini američki naučnik koji je napravio ovu grešku. Krajem 1984. godine, liberalni guru sa Harvarda, Džon Kenet Galbrajt i dalje je insistirao na tome da „ruski sistem uspijeva jer, za razliku od zapadnih industrijskih ekonomija, u potpunosti koristi svoju radnu snagu“. Ekonomisti koji su uvidjeli jadnu realnost planske ekonomije, poput G. Varena Nutera sa Univerziteta u Virdžiniji, bili su malobrojni - skoro jednako rijetki kao istoričari, poput Roberta Konkvesta, koji je shvatio veličinu zločina sovjetskog sistema protiv svojih građana.

foto: Shutterstock

Sada znamo koliko su pogriješili Samjuelson, Galbrajt i ostali. Nakon 1945. godine, prema procjenama pokojnog Angusa Medisona, sovjetska ekonomija nikada nije bila veća od 44% veličine američke. Do 1991. godine sovjetski BDP bio je manji od trećine američkog BDP -a.

Kina je, naravno, naučila lekcije iz sovjetskog iskustva. Počev od kasnih 1970 -ih sa Dengom Sjaopingom, kineski lideri su shvatili da bi Komunistička partija mogla upregnuti tržišne snage za očuvanje svoje moći, ali nikada ne smiju popustiti politički pritisak stranke. Ako postoji nešto na šta se KPK može osloniti da nikada neće poizvjesti, to je kineski Mihail Gorbačov. Na isti način, Kinezi su učili iz američkog iskustva. Živo se sjećam kako su, posle sloma 'Lehman Brothersa' 2008., ugledni kineski ekonomisti posjetili Harvard (gdje sam ja tada predavao) i nesumnjivo mnoge druge institucije da istraže uzroke globalne finansijske krize. Negdje u kancelariji predsjednika Si Đinpinga mora postojati kopija izvještaja koji su kasnije napisali. Ako postoji još jedna stvar na koju se KPK može osloniti da nikada neće poizvjesti, to je kineski 'Lehman' trenutak.

Ipak, kako je rekao veliki engleski istoričar A.J.P. Tejlor kada je jednom prilikom posmatrao francuskog cara Napoleona trećeg, kako je „naučio iz grešaka iz prošlosti kako da napravi nove“. Dok razmišljam o Siju, pitam se da li je Komunistička partija nenamjerno proizvela kinesku verziju Napoleona trećeg, čiju je vladavinu takođe obilježio brzi razvoj nekretnina (Pariz koji danas vidite bio je u velikoj mjeri postignuće njegovog župana Sene, Žorža Jevgenija Hausmana).

KINESKI GIGANT

'Evergrande' je uglavnom značajan kao ilustracija kako je kineski ekonomski model evoluirao tokom proteklih decenija urbanizacije na steroidima. To je druga najveća građevonska firma u Kini, sa procijenjenom imovinom od 355 milijardi dolara i 1300 objekata. Ima oko 200.000 zaposlenih i obično angažuje 3-4 miliona radnika godišnje za građevinske radove.

Takođe je najzaduženija građevinska firma na svijetu, sa bilansnim obavezama ekvivalentnim skoro 2% kineskog godišnjeg BDP-a, a vanbilansne obaveze jednake još 1%. Među njenim obavezama nalaze se 37 milijardi dolara u računima i obaveze prema dobavljačima i izvođačima, a procjenjuje se i šest milijardi dolara visoko prinosnih proizvoda za upravljanje bogatstvom, koje su kupili više od 80.000 maloprodajnih investitora. Evergrande je samo jedna od mnogih takvih kompanija za prodaju nekretnina u Kini. Slučajno se radi o najviše preopterećenosti, pa je prva bila u nevolji kada je vlada uvela svoje „tri crvene linije“. Linije preciziraju da:

1. dodnos obaveza građevinara prema imovini mora biti ispod 70%; 2. odnos neto duga prema kapitalu ispod 100%; 3. odnos gotovine i kratkoročnog duga najmanje 100%.

Evergrande je bio na pogrešnoj strani sve tri linije, ali je bio u dobrom društvu. Od 15 najvećih građevinskih kompanija u zemlji, samo je jedan u potpunosti usklađen sa novim pravilima, prema podacima 'South China Morning Posta'.

Kada kineska vlada odluči da napravi primjer prezaduženog 'igrača', znamo šta se sledeće dešava - to nije globalna finansijska kriza a čak ni domaća. Biće još nekih problema sa rukovanjem krize, kao što je bilo i prošle nedjelje, pri čemu će neki vlasnici obveznica biti plaćeni, a drugi (ofšore) zamoljeni da sačekaju. Ali u nekoj doglednoj budućnosti, vjerovatno prije oktobarskih praznika, vlada će sprovesti formalni proces restrukturiranja i bankrota. Oni koji se smatraju politički važnim lako će se izvući; politički manje bitni će izgubiti košulje; nekoliko vrhunskih rukovodilaca će se suočiti sa zatvorom. To se dogodilo sa putničkim konglomeratom HNA Group Co. 2018. a to se dogodilo i sa Baoshang Bank Co. u maju 2019. godine, piše Bloomberg.

foto: Shutterstock

Najsigurniji stav koji sam pročitao prošle nedjelje došao je iz uvijek zanimljive MacroPolo serije radova koje je objavio Polson institut, koji je osnovao bivši ministar finansija Henk Polson. Prema Houze Song-u, kriza u Evergrandeu je rezultat greške u politici, jer su „kineski finansijski regulatori ... zaokupljeni gušenjem balona prodaje nekretnina i zemljišta ... naložili bankama da smanje hipotekarne kredite“. Manje hipoteka smanjilo je cijene stanova, gurnuvši Evergrande na ivicu nesolventnosti. Međutim, sve će biti u redu jer:

1. Centralna banka će dodatno ublažiti hipotekarnu politiku kako bi ublažila krizu likvidnosti u sektoru nekretnina; 2. Prodaja imovine će se oporaviti jer potražnja za stanovima ostaje zdrava; 3. Ugroženije firme moći će da prodaju svoju imovinu (npr. Zemljište) radi prikupljanja gotovine.

„Ova dinamika će se međusobno pojačati“, zaključuje on, „i pomoći će stabilizaciji sektora imovine tokom ove godine“. Narodna banka Kine je već preduzela mjere. U četvrtak je pokušala da ublaži finansijski stres sa ekvivalentom od 17 milijardi dolara u obliku sedmodnevnih i 14-dnevnih ugovora o reotkupu, što je najveća operacija na otvorenom tržištu od Januara. Akcije Evergrandea u Hong Kongu su uredno ojačane. Kriza je završena.

Sve ovo pokazuje da Lehmanov trenutak nikada nije bio na kartama. Kineski finansijski sistem koji kontroliše država ima krize pod kontrolom države, koje su usmjerene na određene firme -ne da bi pokrenule vrstu opšteg upravljanja bankama koje su dovele globalni finansijski sistem do tačke kolapsa u zimu 2008. -2009.

Ipak, moguće je izbjeći finansijsku krizu bez nužnog izbjegavanja podmuklije makroekonomske 'zaraze'. Kao što je ekonomista sa Harvarda Ken Rogof prošle godine pokazao u radu u koautorstvu sa Luačen Langom sa pekinškog univerziteta Tsinghua, nekretnine igraju još veću ulogu u kineskoj ekonomiji danas nego u američkoj privredi uoči finansijske krize. Uticaj aktivnosti vezanih za nekretnine iznosio je 18,9% američkog BDP-a u 2005. godini, što je njegov vrhunac prije krize. Ekvivalentna brojka za Kinu u 2016. bila je 28,7%. Detalj koji zapanjuje jeste da nijedna od 10 drugih zemalja u njihovom uzorku nije blizu, osim Španije uoči finansijske krize (28,7% 2006.).

Sve u svemu, oko 27% kineskih bankarskih kredita dolazi iz sektora nekretnina. Nekretnine su glavni oblik kolaterala za dobijanje kredita. U 2017. godini skoro 18% gradske radne snage bilo je zaposleno u nekretninama i srodnim industrijama. U 2018. godini prodaja zemljišta od strane lokalnih samouprava činila je čak 35% njihovih prihoda.

Slično kao što se to dogodilo u Japanu u balonu stanova krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, tržišna vrijednost stambenog fonda Kine sada je više nego dvostruko veća od američke i tri puta veća od evropske. To znači da stambeno bogatstvo čini značajno veći udio ukupne imovine u Kini (78%) nego u SAD (35%). Rogof i Lang zaključuju da je stoga potrošnja kineskih domaćinstava „znatno osjetljivija na pad cijena stanova“ od potrošnje njihovih američkih i japanskih kolega. „Pad aktivnosti nekretnina od 20% mogao bi dovesti do pada BDP-a od 5-10%, čak i bez pojačanja zbog bankarske krize, ili uzimajući u obzir značaj nekretnina kao kolaterala.“

KAKO SE SVE OVO DESILO?

Jednostavno rečeno, rast Kine ubrzan je dugi niz godina izgradnjom viška zaliha stambenih jedinica. Ovo je finansirano neodrživom planinom duga. Kako je prošle nedjelje primijetio ekonomista iz Pekinga Majkl Petis, „zvanični odnos kineskog duga prema BDP-u skočio je za skoro 45 procentnih poena u posljednjih pet godina, ostavljajući ga među najvišim odnosima duga u bilo kojoj zemlji u razvoju u istoriji“. U odnosu na veličinu ekonomije, nefinansijski korporativni dug u Kini sada je čak veći nego što je bio u Japanu kasnih 1980 -ih. I blokovi kula i dugovi su rasli u vrijeme kada je kineska radna snaga počela da se smanjuje. S padom nataliteta, Ujedinjene nacije predviđaju da će se ukupna populacija smanjiti za oko 25% do kraja vijeka - vjerovatno čak za 50%. Procjenjuje se da je između petine i četvrtine kineskog stambenog fonda prazno. Prošle nedjelje Logan Rajt iz Rhodium grupe procijenio je da u Kini ima dovoljno prazne imovine za smeštaj više od 90 miliona ljudi.

Naravno, nijedan članak o „kineskoj krizi“ u posljednjih 20 godina nije potpun bez slika nenaseljenih gradova duhova. Ali uvijek je postojao kontraargument: „Ako ga sagradiš, oni će doći.“ Pa, izgradili su 15 stambenih blokova u gradu Kunming na jugozapadu 2013. godine. Nažalost, investitoru je ponestalo novca i pokazalo se da su zgrade neispravne. Prošlog mjeseca, „Sunshine Citi II“ je spektakularno srušen u nizu kontrolisanih eksplozija. Taj jedan video klip me je impresionirao više od svih video snimaka grada duhova koje sam gledao godinama. Ništa ne kaže „uništavanje bogatstva“ baš kao rušenje blokova kula.

Kriza u nekretninama ima mnogo šire posljedice od neizbježnog restrukturiranja Evergrandea. Druge građevinske firme su pod pritiskom (činjenica da se jedan zove Fantasia govori sve). Prodaja stanova je opala isto kao i prodaja zemljišta od strane lokalnih samouprava. Izložene banke su pod pritiskom, kao i proizvođači čelika i izvoznici gvozdene rude koji su se toliko dugo bogatili kineskom gradnjom. A kako pad cijena stanova smanjuje bogatstvo domaćinstava - baš kao što su predviđali Rogof i Lang - možemo očekivati značajan uticaj na potrošnju. Podaci iz avgusta već pokazuju pad međugodišnjeg rasta prodaje na malo sa 8,5% u julu na 2,5%, mada je na to djelimično uticalo i efekti ograničenja protiv Covida. Čini se da će to usporavanje potrajati do septembra i oktobra. Godinama su Petis i drugi tvrdili da su stope rasta Kine vještački naduvane i da je stopa rasta bez 'steroida' vjerovatno polovina zvaničnog cilja. Neki kineski ekonomisti citirani u štampi prošle nedjelje sugerišu da će stopa rasta biti bliža 4% u narednoj deceniji. Leland Miler iz 'China Beige Book' čak je predložio stopu od 1% ili 2% za 10 godina.

Biće zanimljivo vidjeti da li će Međunarodni monetarni fond revidirati svoje projekcije rasta za Kinu u Svetskim ekonomskim izgledima za sledeći mjesec. U ljeto 2020. MMF je mislio da će kineska ekonomija ove godine porasti 9,2%, a sledeće 5,7%. Broj od 2021. od tada je smanjen na 8,1% a najnovija projekcija za 2023. bila je 5,4%. Svi ovi brojevi za mene izgledaju visoko, čak i dopuštajući nepouzdanost kineske statistike (Hvala bogu, generalni direktor MMF -a nikada ne bi razmišljao o preuveličavanju ekonomskih performansi Kine! Stanite, to je upravo je to ono što je Kristalina Georgieva optužena da je učinila dok je bila u Svetskoj banci).

foto: Shutterstock

Mnogi strani investitori bili su na pogrešnoj strani svega ovoga. U 15 mjeseci do juna 2021. godine ulilo se 527 milijardi dolara u kineske akcije i obveznice. Dobar dio tog novca pronašao je put preko ofšor dolar obveznica do visoko prinosnog duga za nekretnine. Među fondovima za koje se zna da drže dug Evergrande su Fideliti International Ltd., UBS Asset Management, Amundi Asset Management SA i BlackRock Inc. Prošle nedelje je Rej Dalio iz 'Bridgevater Associates-a' morao da okupi kineske bikove. Kriza u Evergrandeu je bila „sve podložna upravljanju“, rekao je on. Sistem bi bio „zaštićen“. Zapanjujuće je da je 3. avgusta George Soros upozorio investitore u Kini da se suočavaju sa „grubim buđenjem“, a 6. septembra je pozvao „BlackRock -ovu kinesku grešku“. Kada su Soros i Kajl Bas na istoj strani, stvari postaju zanimljive. (Basov fond, Haiman Capital Management, godinama je 'šortovao' Kinu.)

ŠTA DALJE?

„Režim koji je uništen revolucijom gotovo je uvijek napredak u odnosu na njegovog neposrednog prethodnika“, napisao je Aleksis de Tokvil u „Starom režimu i revoluciji“. "A iskustvo nas uči da je najkritičniji trenutak za loše vlade onaj koji svjedoči njihovim prvim koracima ka reformi." Često sam razmišljao o tom odlomku dok sam gledao kako Gorbačov nehotice uništava Sovjetski Savez pokušavajući da ga reformiše. Tek nedavno mi je palo na pamet da bi se to moglo odnositi i na Sija, anti-Gorbačova. Iako njegove reforme idu u suprotnom smeru od Gorbačovljevog - vraćanje političkog sata na marksizam-lenjinizam, umjesto naprijed ka liberalizmu - efekat bi mogao biti isti.

Sijevo suzbijanje firmi za nekretnine samo je posljednji udarac koji je zadao protiv "kapitalizma sa kineskim karakteristikama". Prve na redu bile su velike tehnološke kompanije - Alibaba Group Holding Ltd., Tencent Holdings Ltd. i lider u dijeljenju vožnji Didi Global Inc. Zatim je došao red na profitni obrazovni sektor. Sve ovo odražava Sijevo ubeđenje da Kina mora da pređe sa „izmišljenog rasta“ na „pravi rast“, kao i njegovu odlučnost da od starog slogana KPK „zajedničkog prosperiteta“ učini značajnu protivotrov za sve veću nejednakost. Investitori koji su ignorisali ovaj antikapitalistički zaokret u Kini sami su krivi ako su izgubili novac.

Slično, analitičari koji nastavljaju predviđati kinesko ekonomsko preuzimanje svijeta samo su krivi ako nijesu naučili lekcije raspada Sovjetskog Saveza. Možda je, da parafraziram Tejlora, Si iz tuđih kriza naučio samo kako da napravi svoju krizu.

Preveo i priredio: FIlip Ivanović