Važna misija pedagoškog i umjetničkog rada

Festival Praznog prostora otvoren je juče predstavom za djecu “Lagarije” u sali Dodest Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u Podgorici. Ovaj festival se organizuje prvi put i trajaće do 4. oktobra, a povod za ovu manifestaciju obilježavanje jubilarnih 20 godina postojanja Dramskog studija “Prazan prostor”.

U razgovoru sa nekim od članova Dramskog studija saznali smo kako su se razvijali, na kakve su prepreke nailazili tokom 20 godina rada, kao i od kolikog je značaja pedagoški rad sa djecom.

”Krenuli smo da radimo neku pisanu arhivu i pripremamo stvari za monografiju koju bismo u nekom trenutku objavili. Profesionalnom produkcijom smo krenuli da se bavimo tek 2018. godine, do tada su to sve bile predstave u kojima su igrali ili djeca ili mladi, ali imali smo i neke predstave koje smo zapravo radili sa takozvanim socijalno marginalizovanim grupama, a kroz projekte. Neki od tih projekata su uključivali i štićenike Doma za delikvenciju, slijepe, ili Rome”, rekla je producentkinja, mentorka i direktorica Dramskog studija “Prazan prostor”, Marija Backović.

Festival se održava na osam lokacija u Podgorici i jednoj u Nikšiću, a u sklopu programa će biti organizovan i okrugli sto posvećen položaju nezavisne scene, ali i dramske pedagogije u Crnoj Gori, čemu će prethoditi otvoreni čas Dramskog studija u javnom prostoru. Pozorišni reditelj Mirko Radonjić je za “Vijesti” rekao da Crna Gora upošte nema razvijen pozorišni sistem.

”Kad se ljudi upuste u nezavisnu scenu, to je najčešće jer imaju ambiciju da urade neki projekat koji će imati komercijalni uspjeh i koji će omogućiti da bude održiv produkciono. Mi nastojimo da zbilja budemo nekakva alternativa i kroz ove projekte koje je Marija spomenula, vezano za marginalizovane grupe, ali i za ono što će biti pozorišni izraz. Tako da jeste teško, ali mislim da je nekako nagrađujuće, baš zbog toga što taj prostor samostalnih odluka i samostalnih produkcija ustvari daje nevjerovatnu slobodu; nisi uslovljen, osim finansijama i nekim produkcionim dovijanjima kako bi se stvari izvele, ali sâm prostor kreacije se otvara. Naravno da je problematično što su pogrešno postavljeni konkursi Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, kao i konkursi na lokalnom nivou koji, takođe, ne zadovoljavaju mogućnost produkcije. Moram istaći da već neko vrijeme, otkako je tu Ana Medigović, lijepo sarađujemo sa Sekretarijatom za kulturu i sport Glavog grada. Postoji uzajamno razumijevanje, iako su i njima smanjena sredstva, pa pretpotstavljam da se i oni dovijaju na isti način”, rekao je Radonjić.

Backović se usaglasila i dodala da je položaj u regionu, što se tiče fondova za nezavisnu scenu, mnogo bolji i da ne postoji svijest o tome da je kultura nešto što se treba zasebno formirati.

Dramski pedagog u Praznom prostoru i jedan od polaznika Ilija Gajević istakao je značaj pedagoškog rada sa djecom na osnovu ličnog iskustva jer je pohađao časove kod osnivača Studija Petra Pejakovića.

”Mnogo mi je značio rad sa Petrom u Dramskom studiju u godinama adolescencije, kada se formiramo kao ličnosti, ali i kasnije, pa i sada kada već oko godinu dana radim sa sličnim uzrastom koji sam ja bio tada. Značaj svega toga se naročito istakao tokom prošle godine kada smo se svi suočavali sa mnogo različitih problema, anksioznosti i strahova, a ponajviše djeca koja su bila ostavljena sebi jer ih je cijelo društvo izdalo, pa i škola. Čak i te jadne službe koje su postojale, ni one tokom prošle godine nisu funkcionisale i onda smo mi bili i psihološka ordinacija i savjetovalište i šta god je bilo potrebno. Tako da je u tom smislu jako značio pedagoški rad. U kontaktu sam i sa njihovim roditeljima i znam da dosta njih svjesno šalje djecu kod nas, posebno ukoliko primijete da imaju problema sa stidom i sa raznoraznim zatvorenostima, jer znaju da će taj rad ‘jedan na jedan’ sa njima i u grupi mnogo da im pomogne”, kazao je Gajević.

Backović je na ovo dodala da je stvar u podršci koju pružaju, kao i specifičnom položaju koji imaju, a koji balansira između autoriteta i prijatelja, kao i samog rada i podrške grupe.

”Dramska umjetnost, sama po sebi, ima sredstva koja su specifična u odnosu na sve ostale oblike i umjetnosti i vanškolskih aktivnosti, a sve to puno znači i za otvaranje i za sveukupan psihomotorni razvoj djeteta”, istakla je ona, a Radonjić zaključio: ”Ono sa čime treba da se suočiš jeste da ne postoji recept. Kad god smo probali da uspostavimo neki recept, jer nam se nešto čini kao dobro, ispostavi se da je fijasko. Moraš da radiš i da razmišljaš o svakome od njih kao o pojedincu i da mu pojedinačno prilaziš - nekome treba više autoriteta, a nekome više prijateljstva i nježnosti. Nema tu stvari koja je jasna i izravna, i na tome ja stalno insistiram: ono što je ljepota ovog posla jeste da to nije samo prostor za djecu i mlade i njihovo razvijanje, nego i prostor za naše stalno razvijanje”.

( Anđela Flis )