Devedesete se ponovo obrušile na Balkan
Goran Bogdan, Dino Mustafić, Kristina Obradović i Jovana Stojiljković zaključili su da se buka nacionalizma i ekstremizma mora “ubiti” kako bi se konačno čuli oni koji ne žele iskljičivost, nacionalna trvenja i sukobe
Nacionalizam na Balkanu devedesetih je kidnapovao generacije, prekinuo mladost, preselio veliki broj ljudi, unesrećio mnoge, a upravo zbog toga što to nije daleka prošlost i što se sve dogodilo prije oko 30 godina, mi danas moramo imati osjetljivo uho za takve frekvencije, poručio je režiser Dino Mustafić...
On je to kazao danas u Podgorici gostujući na Nacionalnoj platformi za borbu protiv nasilnog ekstremizma koju je organizovano Centar za demokratsku tranziciju (CDT) u saradnji sa Nacionalnim operativnim timom za borbu protiv nasilnog ekstremizma, terorizma, pranja novca i finansiranja terorizma, uz podršku Ambasade Kraljevine Holandije.
”A vi znate koliko se u regionu ponovo govori o ratu i koliko ponovo prisustvujemo onoj retorici koja nas je devedesetih gurnula u radikalno zlo. Moramo biti oprezni da ne potcjenjujemo glupost i budalaštinu”, dodao je Mustafić.
Pored režisera, na istu temu su govorili i glumac Goran Bogdan i glumice Kristina Stevović i Jovana Stojiljković, dok je razgovor moderirao Dragan Koprivica iz CDT-a. Umjetnici su, tako, došli do riječi nakon ljudi kojima je profesija da se bave ovim pitanjima, odnosno da postojanje ovih pojava u društvu, umjesto idealnog iskorjenjivanja, makar svedu na minimum.
Saglasni su da se o ovim temama mora razgovarati, a Mustafić je objasnio da iako (može da) djeluje kao da se nešto slično nikada neće i ne može dogoditi, odnosno ponoviti, ali se stvari odjednom odvrgnu kontroli.
”Ponovo prisustvujemo jednoj vrsti rehabilitacije, transformacije ili rekonstrukcije nekih politika devedesetih koje su se obrušile na zapadni Balkan i koje su nas sigurno civilizacijski i u svakom drugom smislu vratile decenijama unazad. Pripadam generaciji koja nije ni u košmaru mogla pretpostaviti da će nam se 22-23 godine sve sručiti, kao što Šekspir kaže, samo što nam se još nebo nije palo na glavu”, priča Mustafić.
Iako u brojnim obavezama i stalno u pokretu i akciji, Goran Bogdan je osjećao i ličnu i profesionalnu obavezu i želju da se odazove ovoj temi i diskusiji. On je istakao da se u svakodnevnom diskursu lako pređe granica koja vodi ka ekstremizmu, lako dođe do isključivanja, jer nacionalizam ima diskurs buke, ne sluša i “nije naklonjen nježnima”. Bogdan poručuje da je nužno voditi normalan diskurs kao antipod velikim riječima koje čujemo iz medija.
”Ovakve stvari su nužne, da bi se ta buka ubila i da bi se čuli nježni. Mene je strah da sada kada se zvecka oružjem i pominje taj rat, da su ti nježni još nježniji nego ikad prije, oni bježe, nemaju snage da tu buku pobjeđuju, strah me je da postaju još tiši, da se sve više povlače i zato treba podsticati taj tiši diskurs, ne dozvoljavati buku. Treba stvoriti okolinu gdje će doći do izražaja naši lični identiteti, ne vjerski i nacionalni, već lični - oni koji nas čine. Svako ima tjeskobu koja je jača od toga da li smo mi Hrvati, Srbi, Bošnjaci. Zbog toga je naša nužnost da taj kanal držimo otvorenim, kanal komunikacije. Ne znam kako se drugačije boriti protiv ekstremizma”, poručuje Bogdan.
Dokle stiže nacionalna identifikacija ispričala je Kristina Obradović koja je sa prisutnima podijelila svoje intimno iskustvo...
”Ja na porođaju, treba da rodim svoje drugo dijete, pod ekstremnim sam bolom... Ulazi sestra koja treba da popuni neki formular i onda me, pored svega ostalog, pita: Vaša nacionalnost?... Ja (se) pitam: Je li realno da ja to sada treba da odgovorim? Nacionalnost oca, oca djeteta? Pitala sam treba li da se izjasnim i o nacionalnosti svog nerođenog djeteta?”...
A onda još jedna slična situacija, skorija, prepričava:
”Odgovarajući nekim divnim starijim komšijama na pitanje kada će se desiti nešto rekla sam - ponedeljak. - Kako? -Ponedeljak. - Učinilo mi se da si rekla ponedeljak. - Pa rekla sam. Ponedjeljak. -Ponedjeljak ili ponedeljak? - Kako god hoćete, neka bude 16. - ponedjeljak. - (nabraja) Ponedjeljak, ponedeljak, poneđeljak? Ili ćeš da počneš ka’ Andrija Milošević”, prepričala je ona razgovor sa susjedom izazivajući smijeh kod prisutnih.
Možda i jeste smiješno, ali to je (nažalost) realnost. Umjesto da smo, kako ističe Mustafić, ponosni na svoje polifone identitete koje bi trebalo da čuvamo i njegujemo, mi ih politikom svodimo na etnički i vjerski.
”Jako je bitno prepoznati, označiti i imenovati ljude koji su nosioci takvih politika, a ne zauzimati ekvidistancu da svi podjenako učestvujemo u tome, jer to nije tačno. Mi tačno znamo da ponovo nismo vlasnici svoje sudbine, da u novim geostrateškim preslagivanjima Balkan može ponovo da bude neka vrsta kolateralnog kusura, što bi bilo strašno i pogubno za sve nas. Ono što bi trebalo da bude naša umjetnička misija jeste da o tome govorimo, da budemo beskompromisni kada je to u pitanju i da vrlo jasno u javnosti zauzimamo pozicije po tom pitanju. Za mene je vrlo bitno da imam što veći broj istomišljenika i saveznika, onih koji misle da mir nema alternativu, da je bolje razgovarati o nesuglasicama, nego ijedan jedini dan ratovati. Mi nemamo više nijedan dan za ratovanje, a to vam govori neko ko je preživio opsadu Sarajeva, neko ko je proveo cijeli rat u tom paklu, u najdužoj opsadi modernog grada u savremenoj istoriji i neko ko je na sopstvenoj koži egzistencijalno osjetio šta znači biti na rubu i živjeti u takvim okolnostima”, kazao je Mustafić.
I glumica Jovana Stojiljković je sa prisutnima podijelila dio iz svog života... Njena majka je poluhercegovka polucrnogorka, a otac Srbin, što je u njoj, kaže, izazivalo tjeskobu tokom odrastanja umjesto da bude ponosna na to. Toj tjeskobi su doprinijele razne okolnosti koje su zahvatile naše govorno područje, a ona podsjeća da je od svog rođenja živjela na istoj teritoriji koja je više puta mijenjala svoje ime.
”Odrasla sam u jednom kraju u Beogradu koji je, nažalost, poznat po nasilju, i u kvartu sam morala da se izborim ne samo da sačuvam patike, nego čak i za živu glavu, a još sam i djevojčica. Zbog svega toga, umjetnost meni nije samo psihoterapija, već i način da komuniciram sa ljudima. Meni je moja Ofelija pomogla da razumijem okruženje i sebe i da prenesem ono što imam u sebi, kao i Sofka u ‘Nečistoj krvi’. Živimo u takvom okruženju i znam da to nije dovoljno, ljudi su žedni i gladni ljubavi, a u isto vrijeme pijani od straha. Moramo mi nježni da se razumijemo jer su obično ovi drugi mnogo bučni i jaki... Da, moja generacija je prošla”, poručuje mlada glumica.
Razbijanjem Jugoslavije razbijen je i jugoslovenski kulturni model
A jugoslovenska kultura ili kultura jugoslovenskog prostora pokušava/la se uništavati, primijetio je Dragan Koprivica, kroz kvalitet muzike, filma, možda i pozorišta i drugih segmenata kulture... Umjesto kvalitetne plasira/la se drugačija i prijemčivija “kultura” koja podrazumijeva mnogo manje znanja, predznanja i slično.
Dino Mustafić je istakao da je razbijanje Jugoslavije bilo istovremeno i razbijanje jugoslovenskog kulturnog modela, zajednice koja je postojala 70 godina i koja je dosegla visoke domete u svim sferama umjetnosti.
”Činjenica je da mi govorimo jezikom kojim se razumijemo, za koji nam ne trebaju titlovi, ali bilo je i tu nasilja, bilo je titlovanja Dragojevićevih filmova u Hrvatskoj, ta rabota nacionalistička koja je činjena je doživjela krah. Danas gotovo da nema filma koji se ne snima u koprodukcijskim odnosima, povezali smo se i sa pozorištima. Naša umjetnost je preskakanje svih barijera koje se postavljaju pred nove generacije”, ističe režiser koji prepoznaje i problem u obrazovnom sistemu.
”Za tri decenije nakon ovih iskustava, kroz školske sisteme, planove i programe, kroz veliki uticaj medija, dolazi udar neokozervativizma, retradicionalizma koji je nekritički prema onom našem nasljeđu, a daleko od toga da je kreativan. U tom smislu vidim potencijal umjetnika kao subverzivnog činioca i mislim da je to užasno bitno - da one koji imaju vlast, ne puštate da tu vlast koriste u neograničenim količinama”, poručuje Mustafić...
Goran Bogdan je dodao da je pristojne komunikacije sve manje u mejnstrimu i na javnim servisima.
”Ne vidim razliku u Zadruzi i onome kako govore Vučić/evi i Milanović/evi. Mora se postaviti alternativa, jer ako sve bude isto, ako sve ‘poistimo’, onda mladima postaje sve isto, stvara se sociologija tora kojim se lako upravlja. Mi kao subverzivci se moramo boriti subverzivno dok to ne postane mejnstrim”, istakao je Bogdan koji se našalio da su danas mnoge stvari izokrenute, pa tako i ono što su pank i rokenrol kultura predstavljali ranije.
”Danas je pank iskazati nježnost ili ljubav, a psovanje i vrijeđanje je postalo normalno, i na televiziji i sa prozora i iz auta”, kaže Bogdan, što potvrđuje i Kristina Obradović.
Ona podsjeća da postoji rješenje:
”Ako javni servis svoja skromna sredstva preusmjeri sa kupovine sedam starih sapunica na jedan konkretan dramski program koji će počivati na nečemu što je u domenu književnosti, to jeste jedan ispravan put... Ali taj put ne ide u prilog onima koji odlučuju”, kazala je ona.
Jovana Stojiljković, koju publika može gledati u filmu “Južni vetar”, kaže da mediji često govore da to ostvarenje propagira nasilje, iako je, smatra ona, jasno da je u pitanju žanrovski film.
”Zanimljivo mi je da mediji upiru prstom i da moramo da objašnjavamo šta je žanrovski film, a u jutarnjem programu, pa nadalje, pratimo nešto što je mnogo vulgarnije, gdje nema kulturno-obrazovnog programa, ali je problematično hoće li djeca gledati taj film”, rekla je Stojiljković.
Mustafić je istakao da se umjetnici moraju boriti za javni prostor putem kojeg bi slali vrijedne poruke, a da su sjajan primjer toga mladi glumci Marko Grabež i Nedim Nezirović koji su prije dva dana gostovanje u Jutarnjem programu RTS-a završili pozivajući građane da im se pridruže na masovnim protestima u subotu u 14 časova.
Umjetnici su poručili da se buka nacionalizma i ekstremizma mora “ubiti” kako bi se konačno čuli oni koji ne žele iskljičivost, nacionalna trvenja i sukobe. Jedan od načina je i konzumiranje umjetnosti i kvalitetnog sadržaja.
”Ne možemo promijeniti zajednicu, ali kada bismo više gledali filmove, predstave, slušali muziku, čitali knjige, mi bismo sigurno bili bolji, jer umjetnost oplemenjuje. Velika je stvar promijeniti samo jednog čovjeka! Umjetnost je jako važna i nije slučajno marginalizovana na našim prostorima. Kada bi kultura bila decentralizovana, kada bi svaka lokalna zajednica imala veći broj teatara, galerija, koncertnih dvorana - sigurno bi i ljudi bili plemenitiji, oplemenjeniji, uzvišeniji, a naposlijetku - sigurno bi bili kulturniji”, zaključuje Mustafić.
( Jelena Kontić )