Kuda idu naše godine?

Iza nas je ostala jedna godina u kojoj je malo šta imalo suštinskog smisla. Sve ono što smo nakupili u 2020. kao godini kada nas je poklopila pandemija, u 2021. je eskaliralo do razmjera pucanja i beznadnih nastojanja da se nađe neki pravac koji vodi ka bilo kakvom razrješenju. Vuklo se vrijeme, od nemila do nedraga, bacalo nas je sa stijene na stijenu, pravilo sa nama salta i razne druge eskapade, a mi nismo ni pokušali da se uhvatimo, da stanemo na čvrsto tlo vlastitih egzistencija. Navikli smo, čini se, da levitiramo i da smo razriješeni svake težine, svakog osmišljavanja i oblikovanja. Jer nemoguće je zamisliti oblik u kojem bismo mi bili, a da nismo kao rogovi u stočnoj vreći stvarnosti. Zbog toga, stanje permanentne krize, fetišizirana želja da zapomažemo ka nekim imaginarnim bjelosvjetskim prijateljima, očekujući da će nekoga drugog više od nas samih zanimati naš opstanak, postala je mentalitetska odlika koju njegujemo i koju branimo bez obzira na sve. Ta zaglibljenost u poziciju vječnog čekanja, ili drugim riječima ta agonija čekanja, pretvorila je ovu zemlju u čistilište. Mi ovdje zapravo, uglavnom sa odobravanjem, postojimo samo da bismo čekali, da bi se oko nas nešto događalo, kuhalo, premetalo, neko se bavio nama kad mu je to potrebno, ali u onoj najneposrednijoj svakodnevici mi smo mjesto neprestanog kruženja u istom, u istom ritmu, istom brzinom, ka istom sizifovskom nigdje.

Mitomanska potka

Stvar je pomjerenija time što malo ko ovdje želi prihvatiti činjenicu da je to tako. Svi smo svjesni, ali teško da ko prizna. U svojim mislima mi smo veći nego bi razuman sebi dopustio da bude, mitomanska potka u svemu što radimo, grandiozne šarene laže naše dugovječnosti i istrajnosti u ludačkim košuljama (koje, istina, mijenjamo svakih pola vijeka, ali one uvijek ostaju jednako sputavajuće), izglobila nas je iz toka koji računa sa racionalnim sagledavanjem trenutka u kojem se naša civilizacija nalazi. Da budem precizniji, dok se drugdje vode planetarne bitke za resurse, cijene rastu, korporacije i države se sukobljavaju u gramzivim špekulacijama, mi smo zarobljeni u našem narcizmu malih razlika. Nas ne brine da li ćemo i kako imati osnovne energetske resurse, kako ćemo sačuvati zaposlenja i nastojati osigurati bar nešto čovjeka dostojniji život u godinama koje dolaze, to za nas nisu problemi, već nešto čemu ćemo se prepustiti u potkošulji i japankama. Za nas su pak važnije neke druge stvari, one koje hrane našu moždinu uzbuđenjem, a sadržane su u tračerstvu, kao omiljenoj našoj disciplini i odgovoru na sve izazove oko nas.

Od svega smo našom malignom šegom veći, nema nam premca. Satire se tako ovdašnja javnost, nakon katastrofalne godine iza nas, od polemika o ničemu, koje se bave ničim, a stvaraju himerični utisak da ovdje vrije jedno živo tkivo dijalektičkih razgovora. Emisari iz svijeta nam dolaze, crtaju nam šta nas čeka i kako će nas rastaliti, mi im suprotstavljamo baruštinu trača i gluposti. Nas ne boli, dakle, to što nam je, nakon tri decenije dejtonskog mrcvarenja, skuhano i sad nam se servira, već nas živo, do krucijalnosti, evo poludjesmo od želje da saznamo, zanima ima li ili nema svinjetine u Sarajevu, što se ne mogu kupiti čvarci, te da li je nova starleta domaće političke scene Gorica Dodik prvo skočila, pa rekla hip, ili je sa dvije noge u štiklama u kaljuži Laktaša uzviknula hop. Toliko smo time ophrvani, tako nas to pomamljuje da sebi ne možemo doći ako se, slučajno, desi da jedan dan izostanu tone i tone takvih ekskluziva koje vrište sa ekrana svuda oko nas. U međuvremenu, istinsko ljudsko postojanje se događa negdje daleko od nas.

U godini koju smo ispratili, došlo je na naplatu, odjednom i bez najave, sve ono što smo, zabavljajući se svim našim goricama i svinjokoljima, odbijali da vidimo u decenijama koje su prohujale. Otuda se doima da ova godina, kao i sve prethodne, u svom suštinskom smislu nije ni postojala. Kada je se budemo sjećali sa neke, možda, bezbjednije distance, ona će biti samo još jedna mrlja na našoj memoriji, neka nedefinisana vremenska petlja, kroz koju se moralo proći, ali od nje ništa nije ostalo. Možda je tako najbolje, i možda je beslovjesnost ono što je naša sudbina. Iako, pitanje je može li se neograničeno biti u blaženom stanju vlastite gluposti. Ili, pak, može još gore od toga.

(oslobodjenje.ba)

( Đorđe Krajišnik )