Branioci Belvedera ili lika i djela

Mogu da razumijem Mila Đukanovića koga lokalni lideri Srba prozivaju da je 90-tih bio njihov, veći Srbin od Vojvode i Pipuna, pa on, da bi dokazao suprotno, svako malo izlazi na Belveder, maše zastavom, prkosno stojeći na braniku otadžbine.

Još bolje shvatam nekadašnju liderku SDP i nesuđenu šeficu države Draginju - ona sama priznaje da je pola Srpkinja ali se ni ona ne skida sa Belvedera, jureći kako ih zove posrbice po rođenoj im Crnoj Gori. Razlog je njen partner, a ne ujčevina. Naime, karijera Ivice Stankovića u crnogorskom sudstvu i tužilaštvu išla je uzlaznom linijom proporcionalno širenju pipaka kriminalne hobotnice u istom tom pravosuđu.

O čemu su dosad izvještavali nezavisni mediji, par NVO, Evropska komisija, a sada će o svemu da svjedoče Vesna Medenica, njen sin, Blažo Jovanić a možda se pojavi i sam Stanković. Makar u svojstvu građanina kod tužilaštva ili kao svjedok na Sudu. Zato razumijem Draginju – patriotizam je najbolje utočište za Ivicu.

Ali, Đukanović i Vuksanović, DPS i SDP koji se fale kako su građanski i evropski, doista se mogu tako i prihvatiti ako se uporede sa SD i Šehovićem.

Takozvani patriotizam koji gotovo svakodnevno novi lider SD i njegovi saborci prosipaju po medijima i društvenim mrežama, najveću ako ne i jedinu opasnost za opstanak i razvoj Crne Gore vide u zvaničnom Beogradu.

Velikosrpska ala vreba iz Temeljnog ugovora, Otvorenog Balkana, Srpskog sveta, savjetničke pozicije Vlada Pavićevića i glavne kule Beograda na vodi. Gdje baš možda neki od partnera ili izvođača radova doskorašnjeg predsjednika SD Ivana Brajovića imaju ili mogu sebi priuštiti bar jedan stančić - s pogledom na reku.

Ispada da je prosječna plata u suverenoj Crnoj Gori za 15 godina porasla fantasticnih 9 procenata, a zaduženost države više od 120 odsto, zbog toga što je Koštunica oponašao Kalimera, Tadić jurio Caneta a Vučić bio najbolji đak Đukanovića. Dok mu nije pokazao šta znači biti profesor. Sav taj džez od patriotizma, iako je patriotizam uvijek samo kič, bio bi podnošljiv za uši i oči, da su prvaci SD proteklih 15 godina više brinuli o državnoj kasi a manje o zastavi i himni. Ili da su makar riječ kritike uputili istinskom osnivaču SD (Đukanoviću) tokom godina bratstva Mila i Aleksandra, dok su ovdje metastazirali Pink, Infomer, Prva, Blic, Hepi, i ostala propagandna vojska kojom je Crna Gora pokorena dublje i tragičnije nego trupama kralja Aleksandra. Ili Osman-paše.

Zaista je kič, a ne džez, kada belvederski junaci današnjice umjesto ćeranja korupcije i organizovanog kriminala, pokušavaju da društvo i državu drže u stanju frustriranosti i inferiornosti, gdje se krivica za sopstvene poraze i promašaje, korupciju i kriminal, uvijek nađe u nekom drugom.

Čak i najveća sramota za državu koja je pukla sa Europolom i transkriptima sa Skaj aplikacije, gdje se pokazalo kako je funkcionisalo pravosuđe i državni aparat, zašta nedavno i sam predsjednik preuze objektivnu odgovornost, nije uspjela da suoči promotere ispraznog postrefrendumskog patriotizma sa činjenicom da jedina opasnost koja prijeti Crnoj Gori jesu neznanje i primitivizam. Iz čega se onda rađaju devijacije kao što su korupcija, kriminal, nepotizam, nejednakost, bezakonje i sami taj fake patriotizam.

Zato sam očekivao da će Damir Šehović, nakon preuzimanja liderstva stranke, suočen sa zatečenim stanjem, koruptivni Brajović, parazitski SD na grbači DPS, sudski procesi partijskim prvacima, da će dakle, prvo vratiti stan koji je dobio pod nepravednim uslovima od Vlade čiji je bio član, a onda udariti na nasljeđe Iva Ramade kako se više nikad ne bi desio Ugovor kao onaj sa kineskim SRBC, ili kako više nijedna kreditna kartica člana a kamoli lidera SD ne bi bila pokrivana novcem lokalnog biznismena ili vlasnika banke. Nadao sam se da će Šehović, prije nego na Vučića, udariti na Mila, spočitavajući mu nezrelost, naivnost, ili čak loše namjere, zato što je u produženom trajanju, čitavih 8-9 godina, širio famu o bratskom i nikad boljem odnosu jednog gospodara Srbije spram malenog Montenegra, da bi, preko noći, došlo do nezbora i grdne omraze. I Belvedera. Sa Čankom i njegovim štapom na braniku otadžbine.

Ako nakon svega što smo dosad pročitali u izvještajima Europola, u onome što smo vidjeli nakon usvajanja tragičnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, ako posle Pinka i Informera dok su bili u službi DPS i SD, ako u sunovratu vrijednosti, državi kao jednoj kulturnoj adresi, da ne pominjem opet Ramadu i plac u Bjelopavlićima prodat po 33 puta višoj cijeni od tržišne – ako u svim tim nepočinstvima koja su porođena nakon referenduma i 2006, junaci sa Belvedera ne vide šta je možda jedina a sigurno najveća opasnost za ovu državu i društvo – onda ništa.

Neka je Šehoviću srećan Temeljni ugovor, Milu Otvoreni Balkan a Draginji Ivica. Kao simbol pravne države i tranzicione pravde.

Za kraj samo jedna opaska na račun famoznog Otvorenog Balkana. Kao što smo se kleli u Berlinski proces koji nas je kao i autoput vodio iz nigdje u ništa, ne bi bilo iznenađenje i da sa OB prođemo slično.

Ali, ni jedno, ni drugo neće Crnu Goru poniziti, osramotiti ili udaljiti od EU integracija. Posebno ne kao zlo domaće, poglavlja 23 i 24. Makedonci bi čak rekli da su sa OB mnogo profitirali, dobijajući preko njega priznanje autokefalnosti MPC.

Poštovaoci Porfirija i Carigrada reći će kako je sve riješeno zahvaljujući Vartolomeju i majki crkvi a ne tati Aleksandru, ali svi dobro znamo gdje živimo i kako stvari funkcionišu. Kako god, srećno pomirenja dviju pravoslavnih zajednica. A Šehoviću i Draginji, srećan Europol. Mislim na nastavke, a ne već objavljeno.

( Željko Ivanović )