Montaža je posao koji moraš da voliš i radiš s ljubavlju
O tome šta montiranje za nju predstavlja, koliko je zahtjevno i inspirativno, ali i o brojnim poznatim saradnicima, te opasnosti da profesija nestane, Gina Paović govori za “Vijesti”
Da iznova bira karijeru, Gina Paović bi se opet bavila montažom, kaže u razgovoru za “Vijesti”. Njenu ljubav, trud i zalaganje, kako na tom polju tako i kada je u pitanju briga o celuloidnoj baštini u arhivi Crnogorske kinoteke prepoznaju brojne kolege iz kinematografske industrije.
Jedan od pokazatelja je i to što je Filmski festival Herceg Novi - Montenegro Film Festival (FFHN-MFF) ove godine dodijelio i dvije Povelje zahvalnosti dugogodišnjim filmskim montažerkama Sonji Pekić i Gini Paović.
Obje su, pored svog dugogodišnjeg plodonosnog rada na polju filmske i televizijske montaže, već duže vremena angažovane i na polju brige o celuloidnoj baštini u arhivi Crnogorske kinoteke čime posebno doprinose kinematografskom nasljeđu Crne Gore.
Inspirativno slaganje mozaika
Povelja je uručena na zatvaranju 35. izdanja festivala, a iako nije prva, posebno je značajna nagrada, kaže u razgovoru za “Vijesti” Gina Paović.
”Bilo je nagrada i priznanja i ranije, ali ovo za mene ima poseban značaj jer dolazi poslije pola vijeka predanog rada u filmskoj i elektronskoj montaži, a posljednjih 15 godina i u Crnogorskoj kinoteci. Ova povelja zahvalnosti za Sonju Pekić i mene ima još veći značaj jer je ideja potekla od cijenjenog reditelja i profesora Nikole Vukčevića. Vukčević je, u saradnji s direktorom Kinoteke Goranom Bjelanovićem imao sluha da vrednuje i procijeni naš doprinos crnogorskoj kinematografiji. Hvala njima i Savjetu festivala koji je podržao njihovu ideju”, rekla je Paović na početku, a potom otkrila i koje su joj nagrade, uz ovu, posebno drage:
”Među najdražim nagradama su mi nagrade koje su dobile emisije ‘Ne razumem te odnose’, ‘Pivska svadba’ kao i mnogi dokumentarni filmovi, jer su to priznanja koje montažer smatra i svojim ličnim nagradama. Od ličnih nagrada posebno mi znači nagrada za montažu emisije ‘Lubarda’, reditelja Veselina Ljumovića i urednika Novice Samardžića, koja je nagrađena na festivalu filmskih montažera, na nivou Jugoslovenske radio televizije, u Novom Sadu 1983. godine. Tim prije što je predsjednik žirija bio čuveni šef katedre na Fakultetu dramskih umjetnosti - Marko Babac”, ističe ona.
Paović je karijeru posvetila montaži filmova i televizijskog programa, a iako je taj segment nerijetko zanemaren među uživaocima, ljubiteljima i poštovaocima pokretnih slika, veoma je bitan za nastanak i uspjeh bilo kog filma. Kreativni proces montaže, istovremeno tehnički zahtjevan, traži fokus, strpljenje, ali i umjetnički način promišljanja i vizije rezultata.
”Montaža je veoma bitan segment u stvaranju finalnog izgleda bilo kog filmskog žanra, a i inspiracija za pisanje filmske muzike, čime slika dobija na dinamici i dolazi do potpunog izražaja”, objašnjava Paović.
Jasno je da montaža i te kako može doprinijeti poetici, ritmu ili dinamici video zapisa. A na pitanje šta je zapravo montaža i koliko je montiranje više od umijeća nizanja slika, kadrova i pričanja “priče u slikama”, Paović odgovara:
”Montaža je mjesto gdje se oblikuje rad cijele ekipe. Umješnost i kreativnost montažera daje konačan izgled filmskom ili televizijskom ostvarenju. Najljepša je montaža gdje se ređaju slike koje prijaju oku. U montaži se to zove ‘gladak rez’. Montaža je zapravo najsličnija slaganju mozaika. Po mom mišljenju to je najteži, ali i najljepši posao u filmskoj proizvodnji. Montaža je posao koji moraš da voliš i radiš s ljubavlju”, kaže ona i kratkom rečenicom prikazuje svoju ljubav prema poslu kojem se posvetila.
”Da počinjem iznova karijeru, opet bih izabrala da se bavim montažom.”
Saradnja s plejadom nezaboravnih imena crnogorske scene
Radila je i sarađivala s brojnim istaknutim rediteljima, a s kim je taj proces bio najzanimljiviji, ko je imao specifičan izraz pa možda i više zahtjeva, Paović nabraja plejadu nezaboravnih imena sa crnogorske scene.
”Prvo bih istakla saradnju s urednicima dokumentarnih reportaža Radivojem Rabrenovićem, Rajkom Banovićem, Miloradom Radetićem, Zukom Džumhurom, Borom Raičevićem i drugim (plašim se da sam nekoga preskočila)... Nažalost, mnogi od njih nisu s nama više. To su ljudi koji su imali sluha da filmski ispiričaju priču o običnim ‘velikim’ ljudima i događajima. Takvih reportaža, nažalost, danas nedostaje. Što se tiče reditelja, s mnogima sam radila i dobro sarađivala - izdvojila bih saradnju s Momirom Matovićem, Veselinom Ljumovićem, Milanom Bilbijom, Gojkom Kastratovićem, Blagotom Erakovićem... Mnogim danas poznatim rediteljima radila sam ispitne i diplomske radove”, prisjeća se Paović i nastavlja:
”U elektronskoj montaži najplodotvorniju saradnju imala sam s onima koji su ostavili veliki trag u crnogorskom društvu kao začetnici dječjeg programa, ali nas nažalost prerano napustili, urednikom Draganom Radulovićem i rediteljem Huseinom Batom Dukajem. Bato i ja smo, na primjer, bili toliko dobro uigran tim da smo u svakom trenutku znali kako da nadogradimo filmsku priču i iz materijala izvučemo najbolje, samo uz dogovor očima”, priča Paović i ističe da je upravo iz te saradnje nastao poznati dokumentarac “Netko”, koji je kasnije i nagrađen.
Imala je priliku i da sarađuje sa čuvenim crnogorskim rediteljem jedinstvenog i neprevaziđenog izraza Živkom Nikolićem, pa je “Vijesti” zanimalo i po čemu pamti tu saradnju, te kakav je Nikolić bio tokom rada...
”U dugogodišnjoj karijeri imala sam čast da sarađujem i s velikim Živkom Nikolićem kroz ‘Teatre poezije’... Poznato je da je i sâm Živko volio i radio montažu, za svoj gušt. Izuzetno kreativan, što se vidi kroz njegov opus, a smiren, nenametljiv i vrlo jednostavan za saradnju”, kratko i jasno ističe Paović.
Profesija kojoj prijeti gašenje
Savjet FFHN-MFF primijetio je rad i zalaganje kojima dvije montažerke pune ljubavi i posvećenosti doprinose kako kinematografiji, tako i crnogorskoj kulturi uopšte. Dodjeljivanjem Povelja zahvalnosti, pored toga što je iskazano poštovanje i vrednovanje, Festival ovim gestom dodatno podstiče i ostatak javnosti na to, prvenstveno pripadnike mlađih generacija.
”Bez njihovog znanja o filmskoj traci i njenim specifičnostima obrade i tretmana - mi danas ne bismo imali mnoge dragocjene materijale sa pozitiv i negativ traka. Vrijedno je istaći da koleginice Paović i Pekić umijeće i znanja o filmskoj traci i njenim specifičnostima tretmana i obrade nesebično prenose na svoje nasljednike, čime osiguravaju budućnost ove tako rijetke vještine i u filmskim izazovima koji tek očekuju crnogorsku kulturu”, navedeno je u obrazloženju nagrade koju Festival dodjeluje u saradnji sa JU Crnogorska kinoteka.
Iako je osnovana 2000. godine, Crnogorska kinoteka je relativno mlada institucija. Primarni cilj je prikupljanje i čuvanje crnogorskih filmova, filmova crnogorskih autora, kao i filmova proizvedenih u Crnoj Gori i o Crnoj Gori. U osnovne aktivnosti spadaju prikupljanje i čuvanje filmova, kao i pratećeg materijala. Pa ipak, svijest o njenom značaju nije na zavidnom nivou.
”Crnogorska kinoteka je ustanova stara 20 godina, ali, nažalost, malo se zna(lo) o njenom značaju. Osnovao ju je poznati reditelj Gojko Kastratović, a njegovim stopama nastavili Branko Baletić, Andro Martinović i danas Goran Bjelanović. Koliki je značaj Crnogorske kinoteke, ne samo u vidu čuvanja crnogorskog kulturnog blaga, već i u edukativnom smislu, pokazuje uspješna saradnja s osnovnim školama u vidu radionica tokom kojih učenici imaju priliku da nas posjete, upoznaju se s našim poslom i materijalima koje čuvamo, te odgledaju neki dječiji film. Danas Crnogorska kinoteka posjeduje bogat arhiv domaće i strane produkcije. Što je najvažnije, posjeduje i filmove u vezi sa crnogorskom istorijom, a to je posebno značajno. Materijali se čuvaju u posebnim depoima koji imaju sve svjetske standarde za čuvanje filmova”, ističe Paović u razgovoru za “Vijesti”.
Šta njen i angažman Sonje Pekić podrazumijeva, koliko je zahtjevan, pa i kakav je arhiv naše Kinoteke, Paović otkriva više, ali i opominje da ovoj profesiji u Crnoj Gori, ocjenjuje ona, prijeti i gašenje.
”U Crnogorskoj kinoteci Sonja i ja radimo na restauraciji televizijskih emisija svih žanrova. Materijal koji dobijemo je u veoma lošem stanju, ali s velikim trudom uspijemo da mu vratimo i do 80 odsto starog izgleda. Identifikujemo materijale, ličnosti, novinare i njihove glasove. Time doprinosimo da se sačuva od zaborava i produži vijek tom svojevrsnom kulturnom blagu. Važno je istaći da smo koleginica Pekić i ja posljednji filmski montažeri u Crnoj Gori i da toj važnoj profesiji, na žalost, prijeti gašenje”, upozorava Paović.
Ni lakši, ni ljepši, ni manje stresan, već isključivo posao koji volite
Od vremena kada je Gina Paović počela svoje druženje s filmskom trakom, kadrom i montažom, pa do danas kada neumorno i predano radi, stvari su se promijenile na svakom polju, pa tako i u montaži. Iako je cilj i proces djelimično ostao isti, tehnologija koja se praktikuje i koristi tokom godina se mijenjala, što potvrđuje i Paović koja ističe da taj razvoj zapravo ima pozitivan efekat po njenu profesiju i kolege i objašnjava:
”Današnje tehnologije su se u mnogome promijenile, što naravno ima prednosti u radu montažera. Na naš rad to pozitivno utiče jer materijale koje pripremimo naš saradnik Nikola Đurković digitalizuje na skeneru i šalje za emitovanje u TV arhiv koji je veoma gledan”, kaže ona.
A poruka koju bi na kraju uputila čitaocima iz ma koje sfere, a posebno u kinematografiji, jasna je - zahvalnost, ohrabrenje i ljubav.
”Kao kruna dugogodišnjeg rada u montaži stigla je i nagrada na festivalu u Herceg Novom što mi u ovim godinama mnogo znači. Kroz Specijalna priznanja za koleginicu Sonju Pekić, koja je kroz montažu pružila podjednako veliki doprinos crnogorskoj kinematografiji, i mene - Filmski festival Herceg Novi poslao je jasnu poruku i trasirao put mladima da pri odabiru profesije ne biraju ni lakše, ni ljepše, ni manje stresne, već isključivo poslove koje vole”, zaključuje Paović.
( Jelena Kontić )