ZAPISI SA UŠĆA

Srećna nova 1964!

Posljednjeg dana decembra pomislim na ljude bez zavičaja, na Ničeove usamljenike. Često sam bio jedan od njih. I usred propisane praznične euforije, prije podizanja ruku uz čoček, znaju me naći trenuci slični tihovanju

6595 pregleda7 komentar(a)
Foto: Facebook

Godina 1963. nije me posebno zanimala sve do mjeseca marta, kada sam odlučio da napustim majčin stomak. Šesnaesti mart je bio subota. U mjestu Golubinci, tridesetak kilometra niz sremsku ravnicu od Zemuna, tridesetogodišnja učiteljica je dobila pretporođajne bolove. Kako su je prevezli do porodilišta u Zemunu? Kamionom mjesne zadruge u kojoj je njen muž bio knjigovođa? Nečijim automobilom - tada su oni bili rijetkost? Konjskom zapregom zasigurno nisu, bila bi prespora, pa bih se rodio negdje u sremskom kukuruzištu. Kako god, u rodnom listu piše da je zdrav dječak rođen u Zemunu, u tri sata i deset minuta ujutro, u nedjelju, 17. marta.

Agung se budi

Ta 1963. bješe zemunska po rođenju, ali golubinačka po tome gdje sam se obreo poslije napuštanja bolnice. Tada su vijesti između kontinenata putovale duže. Na dan mog rođenja, u Indoneziji, na ostrvu Bali, sveta planina Agung, inače aktivni vulkan, erupcijom je ubila skoro 1600 ljudi. Prema hinduističkom i budističkom vjerovanju, Agung je simbol mitske planine Meru, koja je centar svijeta. Danas se neke porodice na Baliju sjećaju dana mog rođenja kao dana kada je planina ubila nekog njihovog pretka. Iz moje perspektive dobro je što je Srem ravan. Ponekad je bolje ležati umotan u pelene u sremskoj provinciji nego biti pod planinom za koju kažu da je središte poznatog svijeta, a biti izložen opasnosti da budeš živ spaljen.

Četiri dana po mom rođenju zauvijek su zatvorili Alkatraz. Bio sam tačno tri nedjelje star kada je jugoslovenska Skupština usvojila novi Ustav - Federativna Narodna Republika Jugoslavija je postala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Nisam se pomjerio iz svog bebećeg života u Golubincima, a već sam se obreo u drugoj državi.

Na rođendan moje starije sestre, juna te godine, američki predsjednik Džon Kenedi je na čudnom njemačkom u Berlinu izjavio da je i on Berlinac. Desetak dana prije toga sovjetska kosmonautka Valentina Tereškova je bila prva žena koja je našu planetu vidjela iz svemira.

foto: Reuters

Skoplje se trese do Golubinaca

U Jugoslaviji se Skoplje strašno zatreslo krajem jula, u ruševinama je umrlo skoro 1100 ljudi. Da li se stropna lampa ljuljala i u Golubincima? Ne znam. Pretpostavljam da su ljudi ćutke slušali vijesti na radiju u domu kulture i da su odlazili kući s nevjericom otresajući glavom.

Te jeseni, kada su stare krošnje drveća u Golubincima već bile poprilično žute, Kenedija su ubili u Dalasu. A Tereškova je šest decenija kasnije još uvijek živa, nedavno je ponudila da ode na Mars i da se ne vrati.

Čudna bješe ta 1963. Izmislili su vještačko srce, ali i ono što će meni deceniju i po kasnije biti važnije - kasetofon. Nisam bio star ni deset dana, a Hičkokove „Ptice” počele su da užasavaju bioskopsku publiku širom svijeta. Jedan papa je umro, drugi je ustoličen.

Srđan Dragojević, rođen na samom početku te godine, poslije nekoliko decenija će me potresti ponekim svojim filmom. Anica Dobra je junsko dijete, isto kao i Džoni Dep i Rambo Amadeus, a u julu je uslijedio mali Đule Van Gog. Marokanski kralj je rođen u avgustu, a Eros Ramacoti i Dragan Bjelogrlić u oktobru. Bred Pit i bubnjar Metalike Lars Ulrih su u decembru zaokružili generacijsku ekipu. Kao što vidite, žilava je to generacija. Svako na svoju ruku.

Valentina Tereškovafoto: Facebook

Iskosili smo nakrivljeni svijet

Ugledao sam svijet otjelovljen u stropu zemunskog porodilišta. Kakav je to bio strop? Slagao bih vas kada bih rekao da se sjećam. Ali sada, poslije mnogo vremena, mogu reći da je svijet koji je taj plafon pars pro toto predstavljao bio je poprilično iščašen. Nisam ja sa tom mentalnom iskošenošću svijeta imao problema, napokon jedini je to svijet koji nam je dat. Ono što me plaši jeste stanje svijeta danas. Čini mi se da je stepen iščašenosti mnogo veći u odnosu na onaj prije 60 godina. I bojim se da će bebama koje su se rađale ove godine sve to u narednim decenijama izgledati donekle normalno. Jer nemaju drugi svijet osim ovog. Mi smo ga zatekli nakrivo nasađenog, a ostavićemo ga njima još iskošenijeg - za čitav stepen našeg generacijskog ludila.

Nije se samo rađalo te godine, umiralo se, bez pardona. Na neki čudan način osjećam povezanost i sa onima koji su tada sklopili oči. Žorž Brak, francuski slikar čije ću izlomljene linije zavoljeti, umro je kada sam bio svega pet mjeseci star. Oktobra te godine umrla je i Edit Pjaf, ostavivši mi nekoliko šansona koje ću rado slušati i pola vijeka poslije njene smrti. Novembra je otišao Oldus Haksli, koji nam je zavještao Vrli novi svijet. A u decembru je svijet kojem se narugao napustio i Tristan Cara - osnivač dadaizma kao umjetničke pobune protiv rata.

Argonauti naspram Zemuna

Te godine je Nobelova nagrada za književnost pripala Jorgosu Seferisu. Čitao sam njegove pjesme, bio u njegovoj voljenoj Atini, pio sam lozu i mezio ćufte od tikvica u jednoj taverni, u kvartu udaljenom od turističke vreve, gdje je Seferis živio i drugovao sa umjetnicima i običnim ljudima. Njegova pjesma Argonauti posebno mi se urezala u sjećanje:

Duše su im se sjedinile s veslima i žljebovima

s dostojanstvenim izgledom pramca

sa brazdom iza krme

sa vodom koja im je razbijala odraz.

Drugovi poumiraše redom

spuštena pogleda. Vesla im

označavaju mjesto gdje spavaju na žalu.

Niko se ne sjeća njihove pravde.

Seferisova pjesma se odnosi na mit o Argonautima koje je predvodio Jason. Mornari na brodu Argo su navodno iz Crnog mora Dunavom došli do Ušća ispod stijene Kaulijak u kojoj mi prepoznajemo današnji Kalemegdan. I tako se krug za mene zatvara. Nobelovac iz 1963. je napisao pjesmu o argonautima koji su u nepreglednoj magli mitskog vremena gostovali na stijeni koju sam ja mogao vidjeti sa prozora porodilišta, iste te 1963. Za ovaj moj zapis nije beznačajno da jedan ogranak priče - onaj Pekićev - kaže kako su argonauti uprtili svoj brod na ramena i prenijeli ga tako od Save do Jadrana. Rekao bih da su ga u more spustili negdje kod Makarske.

Skoplje 1963.foto: Wikiwand.com

Zavičaj

Sve ovo pišem da bih se sjetio prvog 31. decembra u životu. Bio je utorak. Mora da je kuća mirisala na pecivo koje je majka uporno spremala da se prisjeti božićne raskoši iz svog djetinjstva. I da taj miris kao transgeneracisjku poruku posadi u sestrine i moje nozdrve. Mora da je bubnjara radila. Mora da je napolju ravnicu stezao ljuti sremski mraz. I bijela ravnica se spajala sa sve tamnijim nebom. A šorom su se žarili prozori na kućama. Nisam znao ništa o pjesmi jednog njemačkog filozofa koja ide uz ovu sliku, ali kasnije, mnogo kasnije naučio sam je naizust, na njemačkom:

Graktave vrane

Bježe lepetnim letom do grada:

Snijeg kada svane

Jao onome, ko zavičaja nema tada!

Moje misli su ovog 31. decembra, šezdesetog po redu u mom životu, sa onima koji su bez zavičaja, sa Ničeovim usamljenicima. Često sam bio jedan od njih. I ovog dana propisane euforije imam pravo na trenutak sjete pred podizanje obje ruke uz čoček.

Večeras ću, sa zakašnjenjem od šezdeset godina, izgovoriti u sebi ono što nisam umio tada, u desetom mjesecu svog života, u sremskom mjestu pod snijegom: Srećna nova 1964! Majci i ocu kojih više nema, sestri koja je daleko. Gnijezdu iz kojeg sam potekao.

Ovaj, šezdeseti put, sa subote na nedjelju, biću u jednoj čarobnoj kafani u Skoplju - gradu u kojem se nikada nisam osjećao kao stranac i čiji su ožiljci od zemljotresa stari skoro koliko i ja - sa djevojkom koju sam upoznao 1983. u Makarskoj. Mnogo novih godina proveo sam bez nje. Sa drugim ljudima, u drugim zemljama. Ponekad se samovalo. Sada sam se vratio. Sada je ona moj zavičaj.