Kako falsifikovati rijetko izdanje

"Lakše je replicirati muzej u kojem će neka veoma rijetka knjiga biti izložena, nego samu knjigu..."

67 pregleda0 komentar(a)
Knjige
29.07.2017. 10:29h

(Štamparska greška: neuljudne priče iz istorije knjige - Printer's Error: Irreverent Stories from Book History; Dž. P. Romni, Rebeka Romni; Harper Collins, New York, 2017; 384 str.)

Trgovci rijetkim knjigama, bračni par Romni, poznati po nastupima na TV-u gdje funkcionišu kao eksperti, napisali su veselu knjigu o "štamparskim nepodobnostima kroz vjekove", objedinivši ih nazivom Štamparska greška. To je naslov koji se iz petnih žila trudi da opravda svoje ime, iako, recimo, poglavlje o Merkatorovim mapama, gdje štamparija jedva da igra i marginalnu ulogu, naposljetku neminovno zvuči kao da je pozajmljeno iz neke druge publikacije.

Ipak, ne može se prenebregnuti osjećaj da je poglavlje o Merkatoru više-manje čitljivo, i pored značaja koji, barem ovom čitaocu, većinom ostaje neuhvatljiv. Ali ako već postoji fikcija za plažu, onda postoji i nebeletristika pisana da stoji pored losiona za sunčanje. Upravo su to ovakve knjige, u kojima, ma koliko se autori naprezali, nema fokusiranog narativa, mada ćemo, u slučaju da zanemarimo sve trivijalne komične opaske, i dalje dobiti neke zanimljive, ako i ne kontroverzne, priče koje će mnogim čitaocima doći kao novost. Tako da je valjda najbitnije da vrijeme uz ovakvu lako svarljivu knjigu o knjigama ne bude sasvim protraćeno, bez obzira što je ne potpisuju Umberto Eko ili Alberto Mangel, a još manje Dejvid Dirindžer.

Sigurno je, kažu autori u predgovoru, da "istorija štampane riječi zvuči i te kako časno. Na koncu, štamparska presa je zabilježila i raširila najveća dostignuća naše civilizacije. No, sjetite se da je ista civilizacija takođe puna idiota. Smiješne odluke, čudnovate koincidencije i apsurdne priče nisu strane našoj vrsti." Kao recimo priča o izbočini penisa na pantalonama Ujaka Sajlesa na ilustracijama prvih kopija Haklberija Fina?

Počinje se, najzad, nečim što nema nikakve veze s Gutenbergovom misterijom, premda će autori napokon doći i do početaka štamparije. Kako je, naime, moguće da je trebalo da prođe skoro 300 godina da bi se utvrdilo da je Gutenberg bio izumitelj štamparske prese?

I sve to vrijeme, pored brojnih knjiga izrađenih u njegovoj štampariji, nije postojao nijedan nedvosmislen dokaz da je Johan Gutenberg ikada imao veze s prvom štamparijom nastalom oko 1450. godine. Nijedan njegov spis nije preživio, štaviše, stotinama godina istorija nije bila sigurna koja je u stvari bila prva štampana knjiga. Nije poznata ni tačna godina njegovog rođenja (između 1396-1406), iako jeste godina smrti (1468).

U vrtoglavom obrtu sudbine, ista štamparska presa sačuvaće život jednom od Gutenbergovih najvećih kritičara, monahu Tritemijusu (koji je pošto-poto htio da sačuva tradiciju rukom napisanih knjiga), ali će zato umalo izbrisati život sopstvenog tvorca. I ne samo što Gutenberg nijedanput nije odštampao svoje ime na nekom od tih izdanja, već nije poznato ni gdje je bila lokacija njegove štamparije. Uostalom, koliko je knjiga Evropa mogla da odštampa u prvih 50 godina? Dokumentovano je oko 29,000 različitih izdanja (nepoznatog tiraža), osim što je taj broj očigledno mnogo veći: danas se pretpostavlja da je oko 30 odsto izdanja iz tog perioda nepovratno izgubljeno.

Izvjesni Fust, prvobitni Gutenbergov finansijer, i Peter Šofer, radnik iz Gutenbergove izvorne štamparije, za dvije godine uspjeli su da naprave fantastični Psaltir (1457), prvo izdanje s revolucionarnim "kolofonom" (informacija o izdavaču; danas je to stranica sa kopirajtom).

Kod nas, u štampariji na Cetinju, osam ljudi je godinu dana radilo na prvoj knjizi, Oktoihu prvoglasniku (1494).

Autori nas uvjeravaju da bi jedna od Gutenbergovih Biblija, ako bi se danas pojavila na tržištu, vlasniku bez problema donijela desetine miliona dolara.

Najranija štampana referenca što nesporno Gutenberga naziva ocem najvećeg izuma modernog svijeta pojavila se tek 1472. godine, dvije decenije nakon što su prodate prve štampane inkunabule. I sa još brojnim drugim kandidatima što su se koškali za tu prestižnu titulu, Gutenberg očito nije bio ništa interesantniji. Sve dok, 1741. godine, njemački profesor istorije, David Koler, nije objavio studiju Odbrana Johana Gutenberga. U njoj je iznio nekoliko jedva pronađenih dokumenata iz njemačkih arhiva vezanih za inovatora iz Majnca.

Priča o Vilijemu Tindejlu je nadasve impresivnija i sa istorijskog stanovišta ima bolje potkrijepljene aktere. Tindejl ne samo da je utro put književnosti na engleskom jeziku, već je na "grbači štamparske prese" (da udovoljimo rezonovanju na koji autori Štamparske greške vezuju sve svoje pričice, avaj), Tindejl fundamentalno izmijenio vjersko-politički pejzaž Engleske. To je čovjek koji se usudio da prevede (i objavi, 1526) Bibliju na narodni jezik (engleski) i tako da izvrši najveći od sviju grijehova: da se odmetne od latinskog, crkvenog, jezika. Njegov Novi zavjet nije identifikovan sve do 1996. godine.

Sedamdeset pet godina docnije, kad je publikovana monumentalna Biblija, koju je konačno aminovao jedan kralj (Džejms I), Tindejlov prevod je bio zastupljen 83 odsto u Novom zavjetu i 76 odsto u Starom. Surova je ironija da je zločin zbog kojeg je Tindejl proganjan, otet i onda brutalno pogubljen, relativno brzo utemeljen kao jedna od najvećih engleskih vjerskih i kulturnih revolucija. Tindejlovo doba je u stvari fascinantna era kada je engleski kralj Henri VIII, zbog nemogućnosti razvoda od prve žene, odlučio da se odvoji od papske stolice. O čitavoj pometnji, samo iz perspektive Tomasa Kromvela, možete da pročitate u izvrsnim istorijskim romanima Hilari Mantel, Vučje leglo i Leševe na vidjelo, oba nagrađena Bukerom.

Bračni par Romni upoznaće nas i sa legislativnim terminom autorstva.

U prošlosti se čovjek sviknuto zahvaljivao bogu za bilo kakvo djelo koje bi se iz njegove glave, a zatim preko prstiju i pernice nekim čudom razlilo po papiru, dok je Dikens očito bio prvi zamaljski individuum što je, konstantnim ratovima protiv piraterije, uspio da izdejstvuje prava da autor konačno i unovči ono što stvori.

Prva priča u ovoj knjizi je, moguće je, i najzanimljivija, jer ne samo što govori o malverzaciji jednog opsesivnog čovjeka, nego uporedo objašnjava i tvorbu starih knjiga.

Riječ je o slučaju kad je milanski trgovac knjigama, Marino Masimo De Karo, 2005. godine, stavio na prodaju kopiju Galilejevih crtica o teleskopskim zapažanjima na noćnom nebu, Sideus Nuncius (1610). Izdanje je uključivalo Galilejeva najrecentnija otkrića o mjesecu, nikada prije viđenim zvijezdama i prethodno nepoznatim Jupiterovim satelitima. Prisutan je bio i Galilejev potpis, kao i njegovi crteži vodenim bojama. Književni svijet je bio zabezeknut. S tim što isti svijet još neko vrijeme neće znati da je u pitanju lažna knjiga.

A to će se dogoditi zato što naučnici od starta nisu ni tragali za falsifikatom. Tek im je sinulo da posumnjaju kad je De Karo napokon kazao svoju cijenu: knjigu od najmanje 10 miliona dolara, davao je budzašto - za pola miliona.

Problem s čitavom aferom jeste što je "lakše replicirati muzej u kojem će neka veoma rijetka knjiga biti izložena, nego samu knjigu." Takav posao nije poput truda jednog slikarskog falsifikatora već, prije svega, neimara par excellence.

Daleko od toga da je De Karo bio išta slično, mada je svakako prilično dugo zavlačio eksperte prije nego što se neko uopšte i dosjetio da njegovu knjigu uporedi s muzejskim originalom. Tradicionalno gledano, falsifikovanje rijetke knjige je finansijski prosto neisplativo, jer iza toga mora stajati astronomski komplikovana rabota. U sve je upleteno dosta vanserijskog specijalističkog znanja za jednu osobu (ili za vojsku drugih). Dakle, jedno iskliznuće kod desetine faktora i prevara će biti otkrivena.