Slovinić: Novac je uništio sve što je lijepo u ovom svijetu

Djetinjstvo je nešto što čovjeka obilježi za cijeli život - u početku. Onda, kako ulazi u zrelo doba djetinjstvo se na neki način pomalo zaboravlja, ali kako se čovjek približava starijem dobu uvijek se vraćaju sjećanja. Kod mnogih pisaca, kompozitora i uopšte u umjetnosti vraćaju se sjećanja na te lijepe periode djetinjstva koje je uvijek bilo romantično za svakog čovjeka. Njegov kraj gdje je živio, gdje se rodio, gdje je proveo djetinjstvo… to se uvijek doživljava kao neki romantizam. Kao i kod mene - to se isto desilo.

Podijelio je sa “Vijestima” svoju refleksiju Liberto Bobo Slovinić, nakon izložbe tri stvaralačka ciklusa u Baru: “Magična tvorevina papir”, “Nouveau Coubisme” i “Bijeli dol”. Ručno izrađeni materijal zanimljive teksture i boje, konture ljudskog tijela i sjećanja zajedno sa posmatračima i učesnicima u umjetnosti ukrasili su izložbeni prostor galerije “Velimir A. Leković” u Baru. Izložbu je otvorio Milun Lutovac, a u svom obraćanju Slovinić je istakao da bez njega i njegovog saradnika Mirka Bujišića ne bi bilo izložbe.

Ovaj put izložba je bila drugačija, jer su spojena tri koncepta, a umjetnik kaže da se to dogodilo iznenada.

“Ljetos sam počeo da radim jednu novu stvar - jedan novi kubizam kako sam ga nazvao. Vezan je za moj stari ciklus ‘Le corps’. Međutim ovdje sam potpuno izmijenio strukturu slike. To je potpuno jedan novi vid tih tijela. Prosto sam naglasio taj kubizam. Volumen sam naglasio mnogo jače i pocrtao sam crtež, koji je mnogo jači. Sva su ta tijela u kubističkom smislu volumenozna. Papir je prosto novi vid. Želio sam da pokažem taj jedan potpuno apstraktni vid u stvaranju tog materijala uz dodatak hromatske materije. Desile su se veoma interesantne stvari koje su čista apstrakcija, ali veoma jedan jak, dobar koncept. Prosto sam te tri različite stvari prvi put spojio, a inače sam uvijek do sada izlagao samo po jedan ciklus”, objašnjava on.

Kaže da je sve nastalo nedavno, te da iako su u pitanju tri različite stvari i različite teme - rukopis je isti.

“(Ciklusi) pripadaju jednom čovjeku, jednom deblu. U tom habitusu su tri različite stvari, a opet je to jedna cjelina. Tako da mislim da je to jako interesantno”, dodaje on.

Prošle godine je izložio “Bijeli dol”. Ističe da je to jedna velika tema koja ga je vratila u djetinjstvo.

“Ispalo je jedno pedesetak, šezdesetak radova. Ja sam želio ovdje da pokažem dio toga, jer to je vezano za jedno veliko područje u Budvi koje se zove Bijeli dol. To je bio jedan agrumar, veliki jedan voćnjak, jedan veliki maslinjak koji je pripadao mome đedu. Mi smo iz Budve, ja sam iz Budve i pamtim to”, istakao je umjetnik.

Kako kaže Bijeli dol je sada Crni, jer je postao građevinsko zemljište.

“Nema više ni šipaka, ni maslina, ni smokava. Sve je to posječeno, nestalo i tu su nikle stambene zgrade. Sad je to postalo Crni dol. To je govorio moj đed: ‘Dok sam ja živ, sine, to će biti Bijeli dol, a kad ja umrem ovo će se zvati Crni dol’”, podijelio je umjetnik.

Slovinić kaže da je taj dol hranio veliku porodicu Slovinića, ali da se desilo upravo ono što je kazao njegov djed - “on je sada stvarno crn”.

“Figurativno se kaže crn, jer se pretvorio u beton i staklo, stambene objekte, kao i cijela Budva, nažalost”, dodaje on.

S obzirom na ličnu priču o gubitku nečeg što je istovremeno i dio porodične istorije i dio prirode, pitali smo autora koliko se u Crnoj Gori uopšte vodi računa o prirodi, na šta je u svom razmišljanju o njoj istakao i zaboravljenost same umjetnosti. Iskreno podsjeća i na skoro krajnje mjesto kulture u novinama.

“Priroda je posljednja stvar kod nas. Ona i ekologija - to je nešto što smo potpuno zaboravili. Inače umjetnost je jedna zaboravljena stvar i meni je žao. Ne bih ni sa čim drugim mogao da se bavim osim umjetnošću. Nažalost, bavim se jednom stvari koja je zadnja u ljestvici interesovanja i društva. Vi ćete pogledati, imate kulturu, predzadnja je. Onda imate sport i imate osmrtnice. Dva mjesta još do pred kraj. Kultura je svedena na zapećak, potpuno jedno inferiorno mjesto. Ja sam žalostan zbog toga. Plačem zbog toga u sebi, ali to ne mogu nikako da promijenim. To je tako. Naše društvo je danas od nečeg materijalnog - svi govore o kolima, kvadratima koje posjeduju, stanovima koje posjeduju, zemlji, kakva kola voze, mercedes, audi… stalno je to u opticaju. Samo novac, kupovina, potražnja, koliko ja tebi dođem, koliko ti meni dođeš. Novac je pokvario ovaj svijet. Trgovina i novac - to je katastrofa. Uništili su sve što je lijepo u ovom svijetu”, otvorenog srca kaže umjetnik.

Reminiscencija Bijelog dola definitivno vodi u teme koje se dotiču svega onog što nas se tiče kao ljudi - bilo da je to nasljeđe, sjećanje na djetinjstvo, očuvanje prirode, zajedništva, mjesto kulture u današnjem svijetu. Bijeli dol je možda sada crn, ali kroz Slovinićevo stvaralaštvo definitivno nikad neće prestati da se bijeli i postoji. On je sada mjesto u kom možemo zastati da posmatramo smjenu dana, godišnjih doba, upijati toplinu dana i lebdjeti u tamnom plavetnilu noći - kao da nema ničeg osim nas i majke prirode. Možemo osjetiti miris maslina i agruma. Uberimo ponešto i zasadimo sami voćku poneku, bacimo malo sjeme bunta protiv ljudi betona koji prijete da nam oduzmu ne samo sjećanja, već i istinsku povezanost sa prirodom koje smo sami dio. Međutim, nije teško ni skliznuti kroz dol do sopstvenih sjećanja na djetinjstvo i tako dotaći nešto što nam je u međuvremenu izmaklo.

( Anastasija Orlandić )