Kako (ne) komuniciraju?

Valja ponoviti što je, kako i zašto pjevao Ivan Gundulić: “Kolo od sreće uokoli/vrteći se ne pristaje:/tko bi gori, eto je doli, /a tko doli gori ustaje./Sad vrh sablje kruna visi,/sad vrh krune sablja pada,/sad na carstvo rob se uzvisi,/a tko car bi, rob je sada.”

Valjalo bi da političari imaju ovo u vidu, jer konačno smo došli u doba smjenjivosti vlasti, da konačno se vrti demokratija u krug, od izbora do izbora. Nema više vrhovnih, komandanata, vječitih, gospodara i šefova, konačno, čas si tu, čas nisi. Vrlo lako se postaje bivši.

Ali zanimljivo je sa koliko ubijeđenosti u nepogrešivost ulijeću naši političari u programe uživo, a da se nisu pripremili, čini se ni malo. Sreća je što se na prste mogu pobrojati nezgodni novinari u Crnoj Gori. Pod “nezgodni” se podrazumijeva da postavlja potpitanja, da je uopšte zainteresovan da izgura neku temu, da makar ne šalje unaprijed pitanja gostima.

Jer, uprkos svemu, fakat je da trenutno Andrija Mandić djeluje kao stameni političar koji vlada sobom i koncentrisan je na to što govori. Druga stvar je koliko to što govori ima smisla, ali da je uvježban i usmjeren, to stoji. Na drugoj strani su novi političari, haotični improvizatori koji kao da funkcionišu po modelu “lako ćemo”.

I već vidimo posljedice, jer čak i kad imaju sto puta više argumenata, u bilo kojoj debati pojedu ih stari kadrovi, spremni, iskusni i beskompromisni. U čemu je onda problem, zašto baguju novi političari i zašto ih tako lako melju? Zato što se ne pripremaju, poistovjetili su politiku i oglašavanje. Da, oglašavanje!

Jer, jedno je smisliti izjavu, a sasvim drugo je to plasirati na pravi način, tako da ima efekta i da odjekne što više, da ima smisla. Način na koji se koriste kanali komunikacije je potpuno pogrešan. Svaki bivši novinar koji je postao političar izgubio se i počeo da glumi sam sebe. To je ista matrica, preozbiljno doživljavaju sebe i svaki njihov nastup izgleda kao da vode dnevnik, previše akcentuju, prevelike dramske pauze prave i sve izgleda vještački, kao da se obraćaju rodbini od koje očekuju da im se dive.

Najbolje u parlamentu porlaze i najbolje nastupe imaju oni koji su prošli redom sve klupe, od onih u mjesnim zajednicama, preko omladinskog pokreta i debatnog kluba, oni koji su brusili svoj javni nastup godinama da bi došli do prilike koju znaju kako da iskoriste.

Postoji još jedan problem, a to je savjetovanje i priprema. Kad čovjek vidi ko se predstavlja kao ekspert za medije i komunikacije u Crnoj Gori, nije ni čudo što političari baguju. Oni uzalud sipaju velike svoje novca u džepove raznim “stručnjacima za komunikacije” koji ih ubiju u pojam raznim prezentacijama i teorijom koju su uglavnom skinuli sa interneta i maznuli sa online kurseva.

Tu je problem, jer je Crna Gora puna teoretičara, a vrlo malo ljudi umije te ideje da iznese, da ih sprovede u djelo. Kao da neko stalno priča o tome kako se zarađuju pare, a da su mu džepovi prazni.

Dok političari shvate da komunikacije funkcionišu po modelu “što želimo da kažemo, kome želimo da kažemo i kako to želimo da kažemo”, proći će im mandat. Možda i nije šteta, možda sve izgleda baš onako kako i treba.

Politička scena nije ni bolja ni gora nego što zaslužujemo, ona je prava slika trenutnog stanja. Ogledalo društva.

Na ulazu u zgradu BBC-ja piše: “Ako se ne pripremite, pripremate sopstvenu propast”. Sve je već postavljeno, sve je već uhodano i pravila se znaju, ali je problem u učenicima.

( Đuro Radosavović )