Ima li globalizacija budućnost?

Kada su u januaru u Los Anđelesu bjesnjeli šumski požari, ozloglašeni američki teoretičar zavjere, Aleks Džons, napisao je na platformi X da je to “dio velike globalističke zavjere za vođenje ekonomske borbe i deindustrijalizaciju Sjedinjenih Država”.

Iako je Džonsovo objašnjenje uzročno-posljedičnih veza apsurdno, u jednom je u pravu - ovi požari su na neki način povezani s globalizacijom. Prošla godina bila je najtoplija na Zemlji u cjelokupnoj istoriji mjerenja (i, po svemu sudeći, najtoplija u posljednjih 125.000 godina), nadmašivši rekord postavljen 2023. Globalna prosječna temperatura prvi put je prešla prag od 1,5°C u odnosu na predindustrijske nivoe, što je granica postavljena Pariskim klimatskim sporazumom. Skoro svi naučnici ovo objašnjavaju klimatskim promjenama izazvanim ljudskom aktivnošću.

Globalizacija je, u suštini, međuzavisnost na međukontinentalnim razdaljinama. Trgovina između evropskih zemalja predstavlja regionalnu međuzavisnost, dok je trgovina Evrope sa Sjedinjenim Državama ili Kinom već globalizacija. Ugrožavajući Kinu carinama, američki predsjednik Donald Tramp pokušava da smanji ekonomski aspekt naše globalne međuzavisnosti - on krivi globalizaciju za nestanak industrijskih sektora i radnih mjesta u Americi.

Ekonomisti spore oko toga koliki je dio ovog nestanka radnih mjesta uzrokovan globalnom trgovinom. Istraživanja pokazuju da su milioni radnih mjesta nestali zbog strane konkurencije, ali to nije jedini razlog. Prema mišljenju mnogih ekonomista, još važniji faktor bila je automatizacija. Ona može povećati ukupnu produktivnost rada, ali donosi i ekonomsku bol, a populističkim liderima je lakše za tu bol kriviti strance nego mašine.

I, takođe, optužuju imigrante, koji na duži rok mogu biti korisni za ekonomiju, ali ih je trenutno lako predstaviti kao uzrok negativnih promjena. Migracija ljudi iz Afrike vjerovatno je bila prvi primjer globalizacije, a mnoge zemlje, uključujući SAD, proizvod su ovog osnovnog fenomena. Ipak, dok su se te zemlje gradile, prethodne generacije imigranata često su se žalile na ekonomski teret i kulturološku nekompatibilnost sa novopridošlima. Takve tendencije opstaju i danas. Kada imigracija (ili način na koji je mediji prikazuju) naglo poraste, može se očekivati politička reakcija.

U posljednjih nekoliko godina, u gotovo svim demokratskim zemljama, imigracija je postala glavna tema populista koji time žele da izazovu aktuelnu vlast. Ona je bila ključni faktor u izboru Trampa 2016, a ponovo i 2024. godine. Društvene mreže i vještačka inteligencija mogu biti značajniji uzroci radikalnih promjena i osjećaja nesigurnosti, ali su to manje opipljive mete (i stoga manje privlačne za političku upotrebu).

Upravo zato se populistička reakcija u gotovo svim demokratskim zemljama ponekad objašnjava povećanjem obima i brzine globalizacije, dok sami populisti za većinu problema u svojim zemljama krive trgovinu i imigrante. Obim svjetske trgovine i migracija zaista su porasli nakon Hladnog rata, jer su političke promjene i napredak u komunikacionim tehnologijama povećali ekonomsku otvorenost i smanjili troškove prekograničnih tokova kapitala, robe i ljudi.

Zbog jačanja populista, ti tokovi sada mogu biti ograničeni carinama i pojačanom graničnom kontrolom. Ali, da li je moguće potpuno preokrenuti ekonomsku globalizaciju? To se već dešavalo u prošlosti. U 19. vijeku zabilježen je brz rast trgovine i migracija, ali je naglo zaustavljen kad je počeo Prvi svjetski rat. Udio trgovine u globalnom BDP-u nije se vratio na nivo iz 1914. skoro do 1970-ih.

Može li se nešto slično ponoviti danas, kada se neki američki političari zalažu za potpuni ekonomski raskid s Kinom? Iako bezbjednosni razlozi mogu dovesti do smanjenja obima bilateralne trgovine, ogroman trošak prekida ovih odnosa (čija vrijednost prelazi pola biliona dolara godišnje) čini takav raskid malo vjerovatnim. Ipak, “malo vjerovatno” ne znači “nemoguće”. Rat zbog Tajvana, na primjer, mogao bi naglo prekinuti američko-kinesku trgovinu.

Zato se, svakako, kada pokušavamo da razumijemo budućnost globalizacije, ne smijemo ograničiti samo na njenu ekonomsku dimenziju. Postoji mnogo drugih oblika globalne međuzavisnosti - vojna, ekološka, društvena, medicinska i tako dalje. Iako je rat uvijek smrtonosan za one koji u njemu direktno učestvuju, vrijedi podsjetiti da je pandemija kovida-19 ubila više Amerikanaca nego svi ratovi koje je Amerika vodila.

Naučnici predviđaju da će klimatske promjene do kraja ovog vijeka dovesti do ogromnih gubitaka usljed topljenja globalnih glečera i potapanja priobalnih gradova. Klimatske promjene, međutim, već sada povećavaju učestalost i intenzitet uragana i šumskih požara. Gorka ironija je u tome što možda počinjemo da ograničavamo korisne oblike globalizacije, umjesto onih koji donose samo gubitke. Među prvim potezima druge administracije Donalda Trampa bilo je povlačenje SAD iz Pariskog klimatskog sporazuma i Svjetske zdravstvene organizacije.

Dakle, kakva je budućnost globalizacije? Međuzavisnost na velikim udaljenostima ostaće realnost sve dok ljudi budu mobilni i dok koriste komunikacione i transportne tehnologije. Istorija ekonomske globalizacije traje već vjekovima, a njeni korijeni sežu do drevnih trgovačkih puteva poput Puta svile (Kina danas koristi ovaj naziv kao slogan za svoju globalnu infrastrukturnu investicionu inicijativu “Pojas i put”).

Inovacije u oblasti pomorskog transporta u 15. vijeku označile su početak doba velikih geografskih otkrića, a onda je uslijedila era evropske kolonizacije, koja je oblikovala današnje državne granice. Tokom 19. i 20. vijeka parobrodi i telegraf dodatno su ubrzali ovaj proces, dok je industrijalizacija radikalno mijenjala agrarnu ekonomiju. Danas informaciona revolucija transformiše našu ekonomiju zasnovanu na uslugama.

Masovna upotreba interneta započela je na prelazu u 21. vijek, a sada milijarde ljudi širom svijeta u džepu nose računar koji bi prije pola vijeka zauzimao čitavu višespratnicu. Kako vještačka inteligencija napreduje, brzina i obim globalnih komunikacija eksponencijalno će rasti.

Svjetski ratovi mogu preokrenuti ekonomsku globalizaciju, protekcionističke politike mogu je usporiti, a međunarodne institucije danas ne uspijevaju da održe korak s brojnim promjenama. Ali dok god imamo tehnologiju, globalizacija će se nastaviti. Samo što ona možda neće biti naročito korisna.

Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)

( Joseph S. Nye )