Od pravila do povjerenja: kako do mentalnog zdravlja

Prije malo više od godinu dana usvojen je Pravilnik o uslovima za izradu tehničke dokumentacije za stambenu zgradu, rekao bih najbolji potez administracije u borbi za mentalno zdravlje građana, čak i u konkurenciji sa donošenjem Zakona o psihološkoj djelatnosti. Evo zašto. Ovim propisom postavlja se čitav niz normi koje ograničavaju slobodu investitora da gradi stambene prostore koji ne ispunjavaju standarde stanovanja. Odnos broja soba i površine stana možda je najznačajniji primjer dok govorimo o mentalnom zdravlju.

Do sada su mogle da se grade zgrade pune jednosobnih stanova od po 35 kvadrata (i manje), a što je kvadratura pojedinačnog stana manja cijena kvadrata je veća (osim toga, postoji i niz prednosti kada prodajete više manjih stanova). Neuređenost u ovom polju dovela je do toga da ljudi žive u prostorima koji, kako bi rekle arhitekte, imaju prostorne karakteristike jednosobnog ili dvosobnog stana, ali nemaju elemente prostornog komfora jednosobnog ili dvosobnog stana. A onda na ovo dodajte ekonomski aspekt koji govori o prosječnoj plati i prosječnoj cijeni stana, i dolazimo u situaciju da ne samo da je dvosoban stan namijenjen prosječnoj porodici premali nego još ta prosječna porodica zapravo živi u jednosobnom stanu. Koji je premali. Prostor u kom u najboljem slučaju djeca imaju svoju sobu, dok roditelji spavaju u dnevnoj. O bilo kakvoj ličnoj privatnosti za članove te porodice teško je govoriti, a o tome kako uzak prostor otežava prevladavanje porodičnih konflikata vjerujem i nepotrebno.

Istraživanje zanimljivog naslova Home-made blues: Residential crowding and mental health, sprovedeno na 1.613 stanovnika Pekinga pokazalo je da sa svakih dodatnih 10 kvadrata prostora po članu domaćinstva rizik od depresije opada za 27%, a oni koji žive u stanovima sa više od 1,5 osoba po spavaćoj sobi imaju 1,2 puta veću šansu za pojavu depresivnih simptoma od članova domaćinstava u kojima svako ima svoju sobu (Wang & Liu, 2023).

Da li je ovo dovoljno da bi ozbiljno ugrozilo nečije mentalno zdravlje? Siguran sam da nije. Ali šta se dešava kada su na svakom koraku oko vas ovakvi defekti sistema koji nisu “dovoljni” da ugroze mentalno zdravlje? Živimo u zemlji u kojoj vam se može desiti da pozovete policiju i da odzvoni a da vam se niko ne javi (desilo se), pa da morate iz drugog puta. Da li je to dovoljno da ugrozi mentalno zdravlje? Ili da trenutno nema termina kod specijaliste koji vam treba. Da li je to? Ili vam se desi da vam neko prebije dijete bez razloga dok šeta s društvom? Ili što na poslu nemate nikakva radnička prava? Ako, na primjer, istovremeno trpite samo četiri faktora koji za “samo” 1,2 puta povećavaju vjerovatnoću za pojavu, recimo, depresivnih simptoma, to znači da je ta šansa uvećana duplo.

Osim ovih decenijskih problema sada još i svakodnevno gledamo hapšenja raznih ljudi koji su do juče bili oni koji vode brigu o nama i društvu u kom živimo. Da li je to dovoljno da uruši povjerenje pojedinca u sistem u kom živi? Iako mnogi “slave” ove događaje, jer u njima nalaze pokazatelje promjena, u svakom od nas postoji objektivni posmatrač koji doživljava to samo kao pokazatelj da se ljudima koji “vode brigu” o nama ne može vjerovati, a to znači opšti osjećaj nesigurnosti.

Kad sve ovo, a i mnogo toga još što svi znaju i sami, stavite na gomilu, a tu gomilu sebi na leđa, i tako preživite dan, možda bi vam da na kraju tog dana dođete u pristojan stan sa normalnom terasom na kojoj možete da u miru pustite pogled na horizont i predahnete makar na tren značilo taman toliko da očuva vaše zdravlje.

U posljednje vrijeme se u našoj zemlji dosta govori o mentalnom zdravlju i tumače razlozi za loše stanje, a i upućuju zahtjevi i prave planovi za sanaciju istog. Sve je svaljeno na Ministarstvo zdravlja kao resorno i očekuje se da će unapređenje rada centara za mentalno zdravlje, otvaranje psihijatrijskih klinika, uvođenje boljih psiholoških službi u obrazovni sistem i sl. biti rješenje. Međutim, prostor za unapređenje legislative i realnosti u ranije pomenutim i nepomenutim oblastima svakodnevnog života koje u sadejstvu uništavaju sve rezilijentne mehanizme psihičkog aparata pojedinca je, nažalost, u našem sistemu beskonačan, a zasigurno veći od prostora za unapređenje kapaciteta sistema koji se direktno bave mentalnim zdravljem. Jer sve vrijeme pričamo o tek drugom nivou opštepoznate Maslovljeve ljestvice - potrebama sigurnosti. Sigurnosti tijela, porodice, zdravlja, posla, imovine... Ovom narodu treba sigurnosti. I koliko god još psihijatrijskih klinika i centara za mentalno zdravlje da otvorimo (a treba nam ih još u svakom slučaju), neće biti dovoljno dok se to ne promijeni.

Kako?

Suštinski bitniji dio priče o prethodno pomenutom Pravilniku jeste onaj o tome zašto je do njega moralo da dođe. Logično je pitanje - ako su sada uvedena ova pravila, šta su bila pravila do sada? Do sada pravilnik koji je uređivao ovu oblast nije sadržao ovoliko detaljne norme po mnogim pitanjima jer se smatralo da je za brigu o tome zadužena “struka”. To znači da se zakonodavac oslanjao na etički kodeks profesionalnih udruženja koja najbolje poznaju oblast. Ako investitor bude od angažovanog projektanta tražio da mu uradi projekat tako da on ne ispunjava standarde stanovanja i manipuliše odnosom prostornih karakteristika i elemenata prostornog komfora, onda će inženjer odbiti da takvo nešto uradi jer zna da ga od udruženja njegovih kolega čeka poziv na odgovornost za nepoštovanje pravila struke, i tada nije potrebno zakonom ograničavati stručnjake.

Ali i bez strukovnih udruženja, ono što u zdravom društvu završava posao jeste lični integritet svakog pojedinca koji neće pristati da uradi nešto suprotno profesionalnim vrijednostima, koje ipak još uvijek učimo studente svih profesija, ali i ljudskim vrijednostima koje učimo djecu u porodicama. Ako kao profesionalac znaš da nešto nije u redu jednostavno na to ne pristaješ, nije toliko teško. Tako se gradi povjerenje. Tako se rješava problem kolektivnog osjećanja nesigurnosti, i tako se unapređuje mentalno zdravlje naroda.

Možemo (i moramo) nastaviti da usvajamo zakone i pravilnike u svim oblastima i profesijama, čije će posljedice, poput pomenutog pravilnika, imati kakav-takav pozitivan efekat na mentalno zdravlje. A možemo i da radimo na izgradnji prije svega ličnog integriteta i snage karaktera svakog pojedinca u društvu, a takvi pojedinci će to očekivati, i onda s pravom i zahtijevati, i od svih ostalih. Tada nam neće trebati pravilnik da bismo svoj posao radili kako treba, a u takvom društvu će one preostale probleme mentalnog zdravlja svi ranije pomenuti servisi koji pružaju psihološku pomoć moći bez problema da riješe.

Autor je student psihologije

( Damjan Spasojević )