Životna radost mrtvog Augusta

Izložba „Proboj u modernu - August Make i rajnski ekspresionisti“ u Umjetničkom muzeju u Bonu priča na upečatljiv način priču o početku 20. vijeka. A on nas još uvijek definiše i društvenim i estetskim posljedicama. Epoha koja je trajala skoro cijeli prošli vijek dok je nije zamijenilo difuzno postmoderno doba, na samim svojim počecima je izrodila niz avangardnih umjetničkih pokreta - od impresionizma s kraja 19. vijeka do nadrealizma i drugih „izama“. Posebno mjesto, barem za mene, u svemu tome ima ekspresionizam. Pritom August Make u cijeloj ekspresionističkoj paleti zauzima jedinstvenu poziciju. Odavno sam htio da posjetim izložbu u Bonu.

Srećom, izložba je zamišljena kao dugoročna postavka. Prošle godine sam je propustio, ali ove sam se našao u Umjetničkom muzeju koji je i sam na neki način umjetničko djelo kasne moderne.

Ekspresionizam nije htio da stvara dekorativne slike, već se okrenuo „agresivnoj deformaciji“ oblika. Kao i kubizam, nalazio je inspiraciju u arhaičnom i primitivnom. Banalno je proglašeno herojskim, a građansko „uzvišeno“ smiješnim. U poeziji je estetika ružnog zamijenila težnju za skladom. Doduše, tu su pjesnici stajali na plećima Bodlera i Remboa, a slikari su mogli da se pozovu na Lotreka, Van Goga i Munka. Pjesme Štefana Hajma ili Gotfrida Bena predstavljaju najbolje primjere kako umjetnička snaga ekspresionista ružnu materiju života pretvara u suštinski lijepe stihove. Svijet industrijalizacije i masovnog umiranja u ratu ionako više nije mogao biti izražen starim jezikom.

Na izložbi je na jednom stočiću bio postavljen primjerak moje omiljene knjige iz tog vremena - „Sumrak čovječanstva“. Sjećam se da sam moj primjerak kupio u jednoj antikvarnici u Regenzburgu još početkom devedesetih. Radi se o značajnoj antologiji njemačke ekspresionističke lirike. Pjesme su pokazivale isto što i boje - novi svijet u svim njegovim protivrječnostima. Knjiga je nastala 1919. August Make je bio već petu godinu mrtav.

Ali njegova platna su živjela. “Plesač na žici” pred kojim se nalazim sažima nadolazeću epohu u jednu od najznačajnijih likovnih izraza. Nije li ta figura, koja nas zadivljuje i sa kojom strepimo, zapravo naš svijet koji u sve luđem cirkusu prijeti da bude nepovratno pomjeren iz ravnoteže i da padne u provaliju. Sve to uz fanfare zabavnog orkestra.

Izložba nije zamišljena samo kao prezentacija umjetnosti tog vremena već i kao rekonstrukcija vremena samog. Na zidovima su pored djela slikara iz Porajnja, među kojima je najpoznatiji August Make, istaknute napomene o tome šta se tada gradilo, kakav je bio politički kontekst, gdje je bila nauka sa svojim otkrićima. Ukratko, svijet je doživljavao do tada neviđeno ubrzanje u svim oblastima, a umjetnost je nudila novi izraz te dinamike.

Prije jednog vijeka August Make je organizovao izložbu u Bonu gdje je okupio djela ekspresionista koji su djelovali na obalama Rajne. Time je želio da pored postojećih svjetskih centara avangardne umjetnosti, kao što su Beč, Pariz, Berlin i sve više Njujork, skrene pažnju na Porajnje, gdje su u Bonu, Kelnu, Diseldorfu takođe formirao umjetnički pokret na nivou vremena.

August Make jeste avangardan po načinu slikanja, ali njegov svijet još uvijek nije svijet izgubljenog velegradskog pojedinca. On prije slika izgubljeni raj na čijem horizontu se pomalja industrijska epoha.

„Djeca na česmi sa gradom u pozadini” jeste slika koja još uvijek sadrži čednost epohe koja je na izmaku, mada je način slikanja već u suprotnosti sa njom. Sjetim se u kakvom je svijetu Make živio. Kolonijalne sile nemilosrdno osvajaju daleke zemlje i potčinjavaju narode. Na izložbi čitam podatak da je Svjetska izložba u Gentu 1913, na kojoj učestvuju 24 zemlje, imala 10 miliona posjetilaca. Ona tematizuje cvijeće i - kolonije. Gladiole koje slika Make potiču sa juga Evrope, Bliskog istoka ili iz Afrike. “Egzotična” tuđina kolonija ostavila je traga i u djelima ekspresionista. Make nije izuzetak. Sa Paulom Kleom 1914. odlazi na putovanje u Tunis. Crteži i akvareli svjedoče o tom putovanju.

Make nikada ne slika potpuno apstraktno. Ulični prizori, parkovi, pejzaži, arhitektura i ljudi naseljavaju njegov slikarski kosmos. Ali i mrtve prirode kao omiljen slikarski motiv od baroknog sedamnaestog vijeka. Makeova „Mrtva priroda sa činijom jabuka i japanskom lepezom“ pokazuje da ekspresionistička žudnja za daljinama može da nastani i platno bez ljudi. Japanska lepeza postaje dio mrtve prirode.

Put do ovog platna je bio pomalo nomadski. August Make je rođen januara 1887. u vestfalijskom mjestu Mešede. Tamo je njegov otac Avgust Fridrih dospio kao inženjer koji je gradio prugu. Njegova majka Marija, mještanka, bila je pekareva ćerka. August je bio šesto dijete - tri sestre su umrle prije njegova rođenja.

Porodica se odmah po dječakovom dolasku na svijet seli u Keln. August tu polazi u gimnaziju, ali porodica se opet seli - ovaj put u Bon. U bonskoj gimnaziji August Make pokazuje talenat za crtanje i slikanje i veliko zanimanje za umjetnost.

DJEČAK NA RAZMEĐU EPOHA

Nadarenom dječaku je šesnaest godina kada upoznaje svoju buduću suprugu Elizabet Gerhart, ćerku bonskog fabrikanta. Od tog trenutka, ona je njegov najvažniji model. Napravio je preko 200 njenih portreta. Na bonskoj izložbi to je prva slika pred kojom sam duže zastao. Elizabet sa Valterčićem.

Dokaz ljubavi jednog supruga i oca - u svojoj umjetnosti on dakle nije bježao od privatnog života već ga je pretvarao u umjetnost.

Make je imao sreće jer je ujak njegove supruge, berlinski preduzetnik i kolekcionar Bernard Keler podržavao mladog umjetnika. Protiv očeve volje Make 1904. napušta gimnaziju u pretposljednjoj godini da bi se upisao na Kraljevsku umjetničku akademiju u Diseldorfu. Tamo je kritikovao kruti nastavni program, prije svega crtanje prema gipsanim odlivcima. Akademiju je napustio 1906. Još prethodne godine je upisao kurs na Diseldorfskoj zanatskoj školi. Upoznaje krug umjetnika oko Diseldorfskog pozorišta i oduševljeno prihvata ponudu da radi scenografiju i kostimografiju za niz predstava. Pisac Vilhelm Šmitbon je ovako opisao devetnaestogodišnjeg Makea: „Bio je plećat i visok, zdravog, nasmijanog lica. Njegova figura, lice, glas na neobičan način su ispunjavali našu sobu… Zasuo nas je snagom i životnom radošću, za koje smo mislili da ih i sami imamo dovoljno“.

Da nisam pročitao ovaj opis umjetnika, ne bih mogao da pretpostavim takvog čovjeka iza čuvenog autoportreta pred kojim stojim u Bonu, više od jednog vijeka nakon njegovog nastanka. Pomalo hladno, nepristupačno, možda čak i sjetno djeluje Make.

Godine 1907. prvi put boravi u Parizu. U tadašnjoj planetarnoj prestonici avangardnih slikarskih trendova impresionizam i fovizam ostavljaju veliki utisak na dvadesetogodišnjeg njemačkog slikara. Nanošenje čistih boja na platno je ono što je kao fascinaciju ponio kući. Odlučio je da dodatno studira kod Lovisa Korinta u Berlinu, jednog od najznačajnijih njemačkih impresionista. Tih šest mjeseci iskoristio je da obiđe berlinske muzeje.

Već sljedeće godine putuje u Italiju, a 1908. odlazi sa Elizabet i njenim ujakom Bernardom Kelerom u Pariz. Make ima ulogu savjetnika za bogatog kolekcionara koji je naumio da dopuni svoju zbirku impresionističkim platnima.

GRAD NA HORIZONTU

U drugoj prostoriji su slike koje već jasno tematizuju novu dinamiku svijeta. U gradovima su fabrički dimnjaci nadrasli crkvene zvonike. Slika „Marijina crkva u Bonu sa kućama i dimnjakom“ to najbolje ovaploćuje.

Make se dobrovoljno javio na jednogodišnje odsluženje vojnog roka u Bonu, potom su se Elizabet i on vjenčali jer je mlada bila - trudna. Nasljedstvo koje je Makeova supruga dobila od oca omogućilo je bezbrižan život. 1910. je rođen sin Valter, a 1913. sin Volfgang.

Ono što se na Makeovim slikama nazire već je stvarnost za milione ljudi. Gradovi su nervozni, puni depresije i dima. Naglo rastu radničke četvrti, uz njih kasarne i ulice crvenih fenjera. Najveće i najmarkantnije građevine - katedrale novog vremena - postaju željezničke stanice.

Od nervoznog velegrada imućni ljudi su bježali na selo, na obale jezera, u planine. Odmor je bio terapija. Putovalo se vozovima, pruge su zalazile u sve zabačenije krajeve. Vjerovatno je bračni par Makeovih te 1911. godine upravo vozom otputovao na jug prema Minhenu. Pedesetak kilometara južno od Minhena, skoro na austrijskoj granici, nalazi se Tegernze, jezero sa istoimenom varoši. Tamo su Makeovi otišli na poziv svog diseldorfskog prijatelja, pisca Šmitbona i njegove supruge. U varoši na jezeru je i rođen sin Valter. Skoro godinu dana Makeovi borave u Bavarskoj. U tom periodu nastaju možda najznačajnije slike.

Dva puta sam se vraćao jednoj od njih. Jednostavno me omađijala. „Polja sa povrćem“ su radikalno ostvarila ekspresionistički postulat - banalno je postalo uzvišeno.

Make je tri godine prije toga prošao je impresionističku fazu. Ali je pod uticajem Anrija Matisa i sam počeo da nanosi čistu boju na platna. Ekspresija je odmah vidljiva, energija nesputanih boja prelazi na posmatrača. Učestvovao je na izložbi grupe Plavi jahač 1911. Potom preuzima i kubističke pa i futurističke elemente. Ali ostaje svoj.

Mada je već jedan od viđenijih njemačkih slikara novog talasa, on ne dijeli osnovni pesimistički ton svoje generacije. Njegov pogled je vedriji, nema tragizma, ludila, velegradske neuroze. Make je ovim svijetom prolazio sa životnom radošću, slikajući generacijskim jezikom - ali nešto drugačije.

Avgusta 1914. jedan mladić, jedva sedam godina mlađi od Makea, u Sarajevu puca u Franca Ferdinanda. Istorija se zgusnula i kao vrtlog uvukla i slikara u svoj vir. Mobilisan je kao rezervni podoficir i odlazi na zapadni front. Teški gubici u oficirskom kadru doveli su do toga da je još u avgustu dobio oficirski čin. Sa fronta piše kući najprije u svom optimističkom stilu. Ali uskoro se njegove riječi boje užasima rata. Poginuo je kod Marne septembra iste godine u dvadeset i sedmoj godini života. Dvije nedjelje prije toga odlikovan je gvozdenim krstom. Sahranjen je u kolektivnu vojničku grobnicu kod francuskog gradića Suena.

Njegova posmrtna slava je rasla sa poslijeratnim trijumfom ekspresionizma. Kao osamnaestogodišnjak čitao je Šopenhauera i kao cijela ekspresionistička generacija - Ničea. Za Makea je život bio - dugi san. Nešto od snoviđenja uvijek vidimo i na njegovim platnima.

Nacisti su na svojoj ozloglašenoj izložbi „Izopačene umjetnosti“ 1937. izložili i njegova djela. Ali su ih povukli sa izložbe kada su se pobunili njemački Savez oficira i Makeovi preživjeli saborci, veterani sa Marne.

Tako su djela od kojih se opraštam preživjela da bi mi podarila cijelo popodne uživanja u životnoj radosti jednog čovjeka koji je sto godina mrtav.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )