U kakvoj kući živi nova Nora

(Slavica Perović, Nova Nora, Kosmos, Beograd, 2024)

Nova Nora Slavice Perović je treći roman ove autorke, čija složenost i smisaono bogatstvo može samo da se nagovijesti uobičajenim kratkim prikazom. Iako smjesta “uhvati” čitaoca u svoj zanimljivi narativ, roman se uporedo razvija i kao kompleksni esej o društvu, savremenoj ženi i njenim izborima.

Autorka polazi od motivski vječitih pitanja ljubavi i raskida, braka i majčinstva, značaja profesije i slobode odlučivanja, najzad obične sreće i smisla koje svi izbori donose i/ili oduzimaju. Naracija potiče iz perspektive obrazovane junakinje, čime je motivisana njena sklonost da pažljivo posmatra, da intelektualizuje i očuđuje naoko slučajne detalje od kojih je sazdana njena životna situacija.

Zato romaneskna stvarnost Nove Nore nije samo život junakinje već i literatura od koje se gradi literatura, od Ibzena do Pepeljuge, od Levinasa, do Simon de Bovoar, od lingvistike do kardiohirurgije. Kada je o potonjoj riječ, Slavica Perović se i u svom trećem romanu potvrđuje kao spisateljica koja u najboljem postmodernističkom maniru interpolacije fakata i fikcije ništa ne prepušta slučaju i uvjerljivost svoje naracije utemeljuje u brižljivom izučavanju onoga što prikazuje.

U isto vrijeme, Nova Nora je svojevrsni dijalog sa Ibzenovom Lutkinom kućom. Na to nas neminovno navodi sam naslov romana čija junakinja Eleonora - Nora dijeli sa Ibzenovom čak i ime. To ne znači da je roman usmjeren na građenje bilo kakvih intencionalnih paralela, bez obzira što ih lako možemo ili pronaći ili konstruisati. Razlog je “radioaktivni” karakter Ibzenove Lutkine kuće kao neke vrste parabole kojom se obuhvataju temeljna pitanja feminizma i rezultata do kojih se došlo gotovo vijek i po nakon Ibzena. Međutim, nova Nora za razliku od one negdašnje nema problem “neizrecivog” - nepravde, nerazumijevanja, okamenjenih društvenih odnosa, podrazumijevajućih dugova i sveopšteg bezizlaza.

Roman je iznimno bogat i na planu mikrostrukture, slikovitosti i prefinjene simbolike detalja i opservacija. Nora je osoba koja ima potrebu da preispituje i vaga, da upoređuje i da dekonstruiše svijet i ljude, a ponajviše samu sebe. U izvjesnom smislu ona jeste ibzenovska premisa, ali je u isto vrijeme unuka žene koja je došla iz rata sa puškom. Njen djed je to vrlo dobro vidio i zapamtio i to predstavlja ključnu razliku u pozicijama i društvenom kapitalu dviju Nora. Nova Nora je spremna da svemu “izađe na crtu” i da do detalja, često i surovo, dekonstruiše prvo vlastiti život i očekivanja, a potom i ljude sa kojima je u različitim vezama i odnosima.

Već poznata autorska posebnost Slavice Perović se potvrđuje i u Novoj Nori kao sklonost da koristi intencionalne ili naoko slučajne reference koje smisaono proširuju značenjski sloj teksta. Tako roman na različite načine uključuje bogato nasljeđe feminističke misli, ali i lingvistike koja je tu misao često i na odlučujući način podupirala. U pitanju je bogato jezičko tkivo i asocijativni vrtlog koji vuče u dubinu stvari i pojava i traži da se romanu iznova vraćamo i u njemu uživamo.

Slavica Perović u prvoj glavi romana majstorski “otvara” junakinjin lik i životne okolnosti koje na početku jesu neka vrsta “lutkine kuće”. U kući žive supružnici koje je svojevremeno povezala upravo Ibzenova drama. Nora i Maks su po svemu vanserijski pojedinci - ona posvećena kardiološkinja, on priznati stručnjak za ekologiju, istovremeno blizak politici. Nemoguće je ne zapaziti vrlo eksplicitnu simboliku njihovih profesija.

Nora se bavi srcem i Maksov poziv je vezan za prostor politike i moći. Nora uspješno balansira između profesionalnih ambicija, porodičnih uloga i socijalnih očekivanja i sve se čini lako u prostoru zasićenom ljubavlju i naoko istim životnim stavovima i vrijednostima. Suštinska razlika će se brzo pokazati, a simbolički ponajprije u sceni kada zajedno posmatraju greškom poslati video-prikaz složene operacije koja će androginu bebu preobraziti u dječaka. Nelagoda koju Maks osjeća dok posmatra kako se ušivaju tjelesne karakteristike djevojčice i malo tijelo zauvijek postaje dječak, otkriva do koje mjere njegov životni stav i filozofija počivaju isključivo na binarnom, ili-ili načelu. Koliko god se činio naprednim, do Maksa nikada nije doprla ni najava mogućnosti o “muškarcu s greškom”, o ženskom dijelu u muškarcu ili muškom dijelu u ženi.

Norin “registar srca” je za njega preširok, a trivijalna opaska da takvih slučajeva androginije nema baš toliko mnogo i da na to ni ne treba trošiti sredstva i konačno demistifikuje tog lijepog i snažnog muškarca u čijem naručju Nora odavno ne može da diše. Zato on nikada neće razumjeti Norinu “androginiju” i jednostavnu ljudsku potrebu da ista cjelovitost bude osnova svačije ličnosti i izbora.

To što se Maks blagonaklono divi feminizmu motivisano je porodičnim prilikama i majkom Katarinom uz koju je odrastao. Pokazaće se, ipak, da Maks nema “algoritam” koji prepoznaje trenutak kada njegovi izbori i prioriteti postaju ultimativno muški i vlasnički. Iako su oboje vrhunski stručnjaci u svojim profesijama, Maksov prostor je javni, a Norin privatni.

Roman će otkrivati kako je sve što on radi vidljivo i obilježeno, kako ispunjava medije i ekrane. Na drugoj strani, za Norine bitke za srca malenih pacijenata znaju samo malobrojni - oni spaseni i neposredni saradnici. Slavica Perović pažljivo razmješta “zamke” u koje se hvataju prioriteti i sistemi moći supružnika, u kojem je važnija politika od operacije jednog djeteta, daleka Amazonija od srčane mane još nerođene bebe. U takvom svijetu Maks ima podršku da napreduje, a Nora mora odlagati svoju specijalizaciju kao prirodno stanje stvari.

Posebno je znakovit detalj kada Norina rođendanska čestitka u Maksovom svijetu politike i moći podigne cijeli antiteroristički senzibilizovani IT sektor na noge jer je u mejlu metaforički upotrijebila riječ “bomba”. Tako nova Nora u novom vremenu i okolnostima ispituje istu onu situaciji Ibzenove junakinje koja živi u “lutkinoj kući”, u kojoj je mogla živjeti isključivo kao “vesela ptičica”, nikako kao njena srazmjerna vlasnica, bez obzira što su i kuća i muževljeva karijera suštinski izgrađene njenom žrtvom i odlukama čija žrtva može biti isključivo ona sama.

Nemoguće je ne zapitati se da li je danas drugačije, ili su “lutkine kuće” postale sofisticirane zamke koje načelno podrazumijevaju ravnopravnost, ali suštinski zaobilaze jednakost kada je god to moguće. Možda i zbog toga novi roman Slavice Perović nije uronjen u konkretni prostor i vrijeme koji bi u prvi plan stavljali društvenu kritiku i angažman.

To ne znači da društvenog angažmana i kritike nema, već da oni postoje kao globalno prepoznatljivi izazovi. Iako književnost u pokretu bilježi svojevrsni povratak “tipičnim karakterima u tipičnim okolnostima” određenog društvenog konteksta, konkretni prostor i vrijeme su u Novoj Nori dovedeni u pitanje već i izborom imena junaka, njihovim profesijama, obrazovanjem, imovnim stanjem i udaljenim prostorima na kojima se odvijaju dijelovi njihovih karijera, veza i susreta. Nova Nora nije priča o crnogorskoj ženi, ma koliko detalja na to moglo da nas navede, već o fenomenima slobode, unutrašnjeg rasta u zadatim okvirima i o njihovom prevazilaženju na način koji može čuvati samopoštovanje.

Zato konkretno vrijeme i prostor predstavljaju samo okvir za dramu koja se odvija u junakinji romana, a može se, unatoč prvom licu, naslutiti i u ostalim junacima Nove Nore. Radnja se zbiva u Crnoj Gori, ali bi se jednako lako mogla odvijati na nekom drugom prostoru, recimo u Americi, gdje će Nora u jednom trenutku otići na specijalizaciju.

Svjetska književnost je oduvijek imala junakinje koje na surovost muškog svijeta odgovaraju nezamislivom surovošću i razaranjem. Zato je Medeja tako zastrašujuća kada umjesto submisivnosti prigrli agresivnost i dijaboličnost muški strukturiranog svijeta. Ibzenova Nora će napustiti dom i djecu, a nova Nora, iako izvjesno osuđena da sama odgaja dijete, neće se opredijeliti za abortus.

Za autorku romana ovo je prilika da razvije motiv ženske solidarnosti koja može biti ključna u procesu samoostvarivanja i osnaživanja. Svojevrsni omaž toj temi je lik Katarine, Norine svekrve, uz čiju pomoć junakinja konačno može izmiriti sve uloge koje joj društvo namjenjuje. A ni redoslijed romanesknih cjelina nije zanemarljiv: Doktorka, Majka, Žena. Katarina je paradigma ženske snage, podrške i međusobne pomoći, a nadasve je sjajno razbijanje tradicionalnog stereotipa snahe i svekrve. Ovu žensku solidarnost će potvrđivati i neke druge junakinje romana, diskretno opominjući da su ženama za uspjeh na “brzoj traci” često neophodna “ramena” drugih žena, ako već ona muška izostanu.

Tako će Nora u poziciji majke koja sama rađa i odgaja sina, dobiti odlučujuću pomoć svekrve. Pa ipak, kada se okonča čitav reproduktivno-odgojni ciklus, kada Nora “oduži sve dugove”, u završnoj “sceni” romana zajedno ostaju - “otac i sin”. Transplantirana Maksova koža na grudima sina nakon požara u Amazoniji kao da svjedoči o spirali istog u različitom, o cikličnom kretanju i vraćanju poznate dinamike moći i značaja koja je danas samo dovoljno umekšana da se može prihvatiti i da se sa njom može živjeti. Nove Nore poprište bitke mogu prenijeti na unutrašnji plan, na unutrašnji rast, na profesionalni razvoj, što je sve i vidljivo i mjerljivo.

Međutim, iako nova Nora smatra da je “odužila sve dugove”, a da “moje ime nije bilo veće od mene”, neke bi čitateljke rekle da su Nore i dalje u “kući lutaka”. Tako bi rekle i mislile u prvom redu zahvaljujući globalnim i tim zlokobnijim najavama novih opresija, ponovnih restrikcija jednom osvojenih ženskih ljudskih prava, najavama novih prijetnji njihovom tjelesnom integritetu i nastojanjima da se uklone i zabrane sve one fine, a egzistencijalno značajne razlike među pojedincima.

U romanu Slavice Perović imamo čitav registar fenomena koji na to mogu da referiraju, počev od medicinskih problema androginije do transrodnih pitanja, različitih seksualnih orijentacija, pitanja stigmatizacije mentalnih bolesti, mentalitetskih ograničenja malih sredina do širokog registra destruktivne moći politike. Tako Nova Nora prenosi pitanja ženske slobode, prava i autonomije iz lokalnih u globalne sfere. Zato Nova Nora nije samo priča o jednoj ženi, već o univerzalnoj borbi i dinamici moći, koje, u trenutku u kojem upravo živimo, postaju politička orgija nejednakosti, surovosti i beščašća.

( Božena Jelušić )