Glasni svjedok gluvog doba

MOLITVA ZA SIZIFA

Kamene dragi,

ne strepi,

ne drhti,

ne dolikuje ti

da si jasika.

Sjeti se svoga

Sizifa,

ne ostavljaj ga

u podnožju

praznih ruku.

(Zbog sunca i Peloponeza)

Milika Pavlović je veliki crnogorski pjesnik. Da je takav svjedoči djelo. Devet pjesničkih knjiga svrstava ga u red onih koji nose epitet - veliki pjesnici.

Od Vretena vremena, prve pjesničke knjige, u kojoj počiva sjeme budućih, on će odmotavati vrijeme i u njemu život, sudbinu, čovjeka, velike teme i one, naizgled, male, koje će svojim darom i pjesničkim umijećem učiniti velikim. Tom knjigom počinje njegovo bavljenje poezijom i vremenom, zagonetkom koju nije odgonetnuo ni Sv. Avgustin, koji će joj posvetiti čitav umni i intelektualni, teološki, pjesnički i ljudski život. Umro je u afričkom gradu Hiponu, kojeg su opsijedali varvari. “Umirem a ne riješih zagonetku vremena”, bile su njegove posljednje riječi...

Pavlović se u gotovo svakoj knjizi bavi ovom temom, pokušva da je razjasni i odmjeri slabašnim ljudskim metrom, odgonetne njena značenja, pretvri ih u pjesmu. Ključ za zagonetne mandale pomaže da otključa tajne kapije. Pjesnik uspjeva da pretvori život, ljude i događaje, u vanvremene slike, trajne simbole. To mogu rijetko daroviti, oni što se istovremeno sjećaju prošlosti i naslućuju budućnost, a žive u sadašnjosti. Pjesma je zbir vremna. Sve u jednome. “Bilo mu je dato da govori vlastitim glasom”, pisala je Šimborska o Zbignjevu Herbertu. Riječi koje se mogu primijeniti na Pavlovića, koji jeste vlastiti glas!

Mnoge su teme zanimale našeg pjesnika, riječi je brusio do suštine, zato svijetle posebnim sjajem. Jezik je obogatio novim riječima, koje je iskovao poput Hefesta u vatri koja pročišćava do punine - logosa, a ne može izgorjeti, niti se može ugasiti. U toj vatri riječi ne umiru, već zarče iskonskom energijom koja kroz sve struji, ponovo se rađa. U svakodnevnom pokreće vječno. Pulsira nepotrošivom snagom.

Takva je Milikina Riječ.

On kreće sa rodnog tla, od korijena predačkih i jezičkih, od mitova i predanja svoga naroda i tu ne staje, pruža se u predanja drugih naroda, u legende i pjesničke tvorevine, stvarajući jedinstvnu mitološko - pjesničku mapu - građu, koja je osnova i potka njegovih pjesama, građenih na evropskoj i svjetskoj tradiciji. Bez takvih preplitanja i dubinskih dosezanja nema velike poezije. Sa njima, pjesnik postaje značajan, a njegova poezija prima značenja, koja ne može ograničiti ni prostor ni vrijeme. Predanja i mitološke ličnosti Egipćana, Grka, Rimljana, Skita, upletena su u Milikinu poeziju, odjekuju u njoj, umnožavaju sudbine i dubine, pulsiraju životom i trajanjem, trajnijim od života. Univrezalne poruke se bude sa svakim čitanjem.

Nijesmo znali ili je malo ko znao da imamo pjesnika tolike snage i dubine, pjesnika koji stvara svoj mit, svoje predanje, zlatnu pjesničku nit, od iskoni do nas, uvodeći u nju našu tradiciju, duhovnost i poeziju. Uvodeći civilizacijske tonove u naše vrijeme i našu literaturu. Bez tih račvanja, ova poezija ne bi bila cjelovita, sa njima je i cjelovita i velika. U sve se pruža, a sebi se vraća. Biva svoja. Svaki veliki pjesnik jeste arheolog koji kopa po vremenu i stoljećima i silazi u duboki bunar istorije, odakle iznosi drevne glasove, artikulišući ih u svom vremenu. Primjer je pjesma, u svemu antologijska, među mnogim antologijskim pjesmama u ovoj knjizi, a nosi naslov

FIBULA

Ruka ne ispušta lopatu,

ne potura pijuk,

grobnica se ne opire,

prepoznaje svoj ključ.

Unuci,

radoznali arheolozi,

meko miluju tuđe kosti,

naušnice,

pečene posude

fibule.

Bez daha su

mnogobožački prah i zlato.

Djeca razodijevaju

Kolektivnu kolijevku.

........................................

Istraživači osluškuju grobnu jamu.

(Zbog sunca i Peloponeza)

Nemoguće je u jednom tekstu, kao što je ovaj, reći sve o pjesniku, što i nije namjera pisca predgovora. Namjera je da skrene pažnju na poeziju, u posebnom izboru, koji je napravio pjesnikov sin, Srđa Pavlović. Da makar u skicama damo mogući portret čovjeka i pjesnika. U vremenu koje traži njegovu ličnost i poeziju. Profil se ocrtavao sam, a sa njim glas. Za sve takav čas dođe. Postane nezaobilazan, potreba, koju traži doba i čovjek u dobu. To je tražilo ovo naše doba. Veliki pjesnik se javi, kada se učini da smo ga zaboravili. Kao opomena i potreba, kao orjentir, sudbinski treptaj koji rasani i probudi.

Helderlin napisa i ta se istina potvrdi mnogo puta: “No, ono što traje, uspostavljaju pjesnici.” Oni čine kontinutitet, pokazuju put, pomjeraju horizonte. Svjedoče. Pavlović je svjedok vremena, glas koji se čuo, kada glasnih skoro da nije bilo, ili su bili u manjini. U vremenu u kome se ostvario, bio je na strani obespravljenih, napadnutih, ugroženih. Vrijeme ga nije sasvim prepoznalo, ali je on prepoznao vrijeme. Dosta onoga što je vidio, a pozornica je bila raznoliko-strašna, pretočio je u pjesme u kojima žive slike, ljudi i prilike, mnoga nedjela, i djela, svjetlost koja ne tamni. Pjesnik ne može da ne primijeti svoje vrijeme, ostavi svjedočanstvo o njemu, i to je ono što traje, a poezija traje. To svjedočanstvo se ne da izbrisati. Pred tim rukopisom je nemoćan zaborav. U njemu su dublje istine, koje će uvijek biti potrebne Čovjeku. Kad ovo pišem, mislim na rukopis ove knjige.

Milikin rukopis, nastajao licem vremena u kome je živio, sada treperi licem vječnosti. Bio je neprikosnoven. Reagovao, sporio se, ukazivao, kritikovao, kliktao, kliktaj koji su rijetki čuli i rjeđi razumjeli. Sindrom zvani Kasandra, upozorenje, koje se ne sluša. Postoje gluva doba u kojima se glas razboritih ne čuje. Milika je bio glas u svom dobu koje bijaše poprilično gluvo za glasnost i istinu. U istoriji su postojala takva doba, no tu su pjesnici koji se glaskaju, koji se nijesu dali ućutkati, koji pjevaju i osvjetljavaju. Ostale su Milikine riječi i pjesma. Ona se vraća, umnožava u odjeke, svijetli ljudima. Do smisla ogoljena, u prolaznosti postojana.

Treba ta Riječ! Taj glas. Taj primjer. Održali smo se na primjerima, ne možemo propasti. Primjeri su temelji na koje se oslanja postojanje. Ova poezija i njen tvorac naši su pjesnički i duhovni temelji. Polemike, tekstovi pisani različitim povodima, visoke intelektualnosti i objektivnosti, sabrani u dragocijenu knjigu Hronika bez laži (ovaj uvod ne može proći bez njenog pomena!). U njoj su gorke godine, naša zbilja, u kojoj je ljudskost pala, a druga strana propjevala. Planine se ponizile, a ravnine uzvisile. Budu i takva vremena, padovi i posrnuća. Iz kojih se sporo i dugo uspravlja.Naš pjesnik je uspravno stajao u životu i u poeziji. Sizif koji je iznio svoj kamen - pjesmu od koje je postala Planina - Poezija koja nadaleko zrači.

Lik Milike Pavlovića, ocrtan je u vremenu, jedinstvena pjesnička i ljudska figura, čiji okvir čini nadmoć ljudskosti, u kojoj je antika doživjela trajno stanje. Njegoš nije veliki zato što je volio i čitao antičke pjesnike, čak i prveo prvo pjevanje Ilijade, uprkos zemaljskim i narodnim brigama i poslovima, već što je antiku svog naroda pretočio u pjesmu. Pavlović je tražio takvu antiku, gdje je drugi nijesu vidjeli. Zbog toga njegove pjesme imaju antičko - crnogorskog zvuka i odjeka. Pavlović pjeva o zemlji i onome na zemlji, a sluša podzemne struje, dubinske tokove. Pjeva o svom, a osluškuje prošla vremena. Glasovi iz dubine vjekova, izvore, naizgled, presahle, pjesnik mami, utažujući svoju i našu žeđ.

PRETPOSTAVKA SNA

tragamo za svemogućim

riječima

kojima je moguće

domamiti izvor

na usnu probuđenoj žeđi

pojavi li se arhijerej izvora

i zlatna buba otkrovenja

na jesenjem listu

vratiće se u svoj dom

(Vreteno vremena)

Mnoge od ovih pjesama nalik su bunarima u bezvodnoj zemlji. Pjesnik zahvata iz tih bunara i sa tih izvora. Otuda svježina ove poezije, njena bujnost, snaga. I kada je kratka, od svega nekoliko stihova, a takvih ima ne mali broj, pjesma je snažna, upečatljivo moćna, svemir. Šiknula iz dubina, prema zvijezdama. Pjesme su mali univerzumi. Čudesna alhemija riječi se preliva iz knjige u knjigu, jedinstvenu i jednu, Knjigu koji se zove - Milikin univerzum.

SAMICA

To je ona tvoja

bezbožna ćelija,

u kojoj si i oganj

i kazan na ognju.

Šta li ti još predstoji,

šta će još da se dogodi -

hoće li posuda u

paramparčad,

hoće li oganj zgasnuti,

ko će prije

ostati bez daha?

U kojoj su kovačnici liveni

ključ i katanac

koji nas zatvaraju u samoću?

(Jutarnji prozor)

Pjevaju toponimi, probuđeno pismo, glas ljetopisca kojem pjesnik uliva svjetlost i energiju. Sve što dotakne i pomene postaje pjesma. Pjesnikova nepatvorna snaga. Žubor jezika, slike krajolika, kamen, putevi zarasli u zaborv i travu, ogledala koja umnožavaju zemaljska zbivanja i bivanja. Motivi ove poezije.

Pjesnički, ljudski i moralni profil Milike Pavlovića ocrtavaće se kroz vremena koja budu dolazila. Izbor iz njegove poezije ne javlja se slučajno u ovom našem vremenu. Dva neumorna vajara, vječnost i vrijeme, rade svoje. Vreteno ne prestaje da se odmotova, ni pjesma da se udvaja, poput onih borhesovskih staza.

Borio se za pravdu među ljudima, za ljudskije i pravednije. Nije lako bilo. No, božja i ljudska nikada nije zakasnila, pa ni ovaj put. Oni što su pjesnika progonili, zbog šake vlasti, koja im bijaše značajnija od pravde i ljudskosti, odavno su u tami, bez pomena. Milikin lik i poezija sijaju na zvjezdanom nebu, u prostoru zaokruženih pjesničkih i moralnih zakona. Ova Knjiga, vijenac ljudskosti i poezije, ide čista među ljude. Potvrđuje istinu: ako pišeš dušom, za pravednu stvar, vjeruješ u Riječ, ona te neće iznevjeriti. Pobijedićeš uprkos svemu! Nema prepereke na putu ni magle i oblaka koji će zatamntiti tvoj lik, tvoje djelo.

UZALUDNA OPSADA

Svakoga jutra sunce

namiguje -

nijedna zvijezda nije ti bliža,

niti je ijedna toplija od mene.

Na to se svjetiljka sa skvera osmjehuje -

budi dosljedan,

ne plaši se mraka.

Od sutona do zore,

nijedna od tolikih pomrčina -

koje me svake noći o

pkoljavaju

ne mogu da mi ugase vid.

(Krila u Kavezu)

Milikin lik se osmjehuje ljudima koji vole poeziju i traže istinu! Osmjehuje se tebi, dragi čitaoče! Nadmoćni osmijeh pjesnika ne može zgasnuti. Zbog sunca i Peloponeza, zbog riječi koje je posijao u svom a za sva vremena. One će nicati u tvojoj duši jer su dušom pisane. Ko je izbirsao dušu, ko sišao u njene dubine, osim velikih pjesnika, kojima je to privilegija, a njihove pjesme dar ljudima.

Ova knjiga je taj i takav dar! Šaljući je u svijet, vjerujem da će stići tamo gdje treba. I gdje zapravo jeste!

* * *

Dar ovoj knjizi dao je slikar Aldemar Ibrahimović, koji je napravio devet orgnalnih slika - ilustracija, koje otvaraju svaki njen ciklus. I to je omaž i dug prijatelja - prijatelju, a oni su bili i bliski i istinski prijatelji. Ovaj tekst se ne može završiti, a da se to ne pomene. Zahvalnost nije potrebna. Prijatelju se ne zahvaljuje! Sve dobro što prijatelj čini za prijatelja - podrazumiva se! Dragica Lompar, direktorica Nacionalne biblioteke, prihvatila je zdušno i bez razmišljanja objavljivanje (i tu nije bilo - kako ćemo, već - hoćemo!), pa prvenstveno njoj zahvaljujući, knjigu SLOVNIK DUŠE šaljemo u svijet, čitaocima! Poklanjajući vrijedan dar!

( Miraš Martinović )