Irma, Lovćen, Marina...

Snijeg ofranio Detroit. Odozgo, od Kanade, zaređali vjetrovi hladni...

- Znaš kakvi smo mi pomorci... Brod mi paše! - veli Špiro Kašćelan.

Katunjanin, s Mirca; plovio morima i okeanima, doplovio 1972. u Ameriku; skrasio se u Detroitu, zaposlio u “Krajsleru”. Supruga mu Marša, Amerikanka (Špiro je zove Maše), kao da je Crnogorka.

- Nastanim se ondareke u Detroitu. Lijepo je ođen, imam sve što mi treba, ali bih, čini mi se, sve to dao za malo zraka s Njeguša, za pogled na Boku s mog Mirca - kaže Špiro.

Polovinom XIX vijeka, Crnogorci kretahu u svijet. Stizali i u radnički Detroit, rodni grad bokserskog šampiona Džo Luisa; njegova pesnica u vidu skulpture postavljena je ispred gradske kuće.

U Detroitu je početkom 1971. osnovano Američko-crnogorsko kulturno-prosvjetno društvo “Lovćen”. Prvi predsjednik bio je Vlado Šarčević, a zatim, Špiro Kašćelan, Ljubo Mijač, Vojo Drešić... Osnovali ga iseljenici, radnici, ljudi iz naroda, koji su, kako mi je govorio Ljubo Mijač, s velikim naporom zarađivali nasušni hljeb održavajući sebe i svoju familiju, nadahnuti tradicionalnim rodoljubljem, ponosni na svoje porijeklo.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Detroitu je živjelo blizu dvadeset hiljada Crnogoraca i Crnogorki. Tih godina slivali su se u ovaj grad i brojni Albanci i Albanke iz crnogorske Malesije; formirali Društvo “Besa” koje je uspješno vodio Albanac Nino Berišić, rođen 1943. nedaleko od podgoričke Sat-kule...

U “bokserskom” Detroitu i dva “prava” crnogorska boksera, Vukašin Dimić i Radomir Popović. Vukašin stigao u Ameriku 1968. godine; držao u Detroitu popularni restoran–bar, “Kod Dimića”, a Popović u automobilskoj industriji varilac. Došao je u Ameriku 1970. godine. Volio poeziju, obožavao slikarstvo, pa je na širokim vratima svoje garaže oslikao Njegošev mauzolej. Vratio se u Crnu Goru i u zavičajnoj Zeti sagradio lijepu kuću...

Jedna od najznačajnijih crnogorskih manifestacija na sjevernoameričkom kontinentu nosi naziv “Susreti iseljenika iz Crne Gore koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi”. Održavaju se godišnje, najčešće u novembru, naizmjenično u Detroitu, Njujorku, Čikagu i Torontu.

Prvi Susreti održani su početkom novembra 1983. u Detroitu; bili su posvećeni stosedamdesetogodišnjici rođenja Petra II Petrovića Njegoša.

- Osnovni motiv da obilježimo ovu godišnjicu, divnu i časnu u istoriji crnogorskog i jugoslovenskog naroda, prije svega jeste osjećanje i poštovanje prema Njegošu i njegovom velikom djelu, koje smo i mi iseljenici ponijeli sobom po svijetu, pa smo bili dužni da to učinimo, jer Njegoš i Crna Gora čine jedno isto - kazao mi je Crmničanin, iz Podgora, Ljubo Mijač, predsjednik Koordinacionog odbora Susreta.

O Njegoševom djelu govorio je i crnogorski iseljenik, prof. dr Vladislav A. Tomović, šef Katedre za sociologiju na Brock University u Sent Catharinesu u Kanadi.

Susretima tradicionalno prisustvuje i delegacija Crne Gore.

Godine 1993. jubilarni, Deseti susreti, u Detroitu, posvećeni su petstogodišnjici “Oktoiha”.

Iako Detroit slovi za “muški” grad, njime upravljaju žene. Legendarna gradonačelnica, Irma Henderson, redovni je posjetilac crnogorskih iseljeničkih manifestacija. Susretima prisustvuje i senator Mičigena Džek Fekson, a Ben Marks, predsjednik detroitske opšine Farmington Hil, gdje je sjedište “Lovćena”, proglasio je deseti oktobar za Crnogorski dan u Farmingtonu.

Senator Mičigena Džek Fekson potpisao je i uručio “Lovćenu” za uspješan rad Veliku povelju Detroita.

- Ne poznajem puno Crnogoraca, ali za one koje sam upoznala, mogu reći da su odlični radnici i ljudi. Rade uglavnom u automobilskoj industriji, dobri su radnici i dobri članovi naših Sindikata - kazala mi je gradonačelnica Irma Henderson, prva crna žena na čelu Detroita.

Umrla je 2009. u devedesetdrugoj godini. Gradski park u Detroitu nosi njeno ime.

Nasljednica Hendersonove na funkciji gradonačelnice, univerzitetska profesorka, dr Merien Mahefi, takođe je ostvarivala dobru saradnju s crnogorskim iseljenicima i s Maticom iseljenika Crne Gore.

A jednoga dana...

- Boluje mlada Crnogorka! Hajdemo da ju vidimo! - reče mi Špiro Kašćelan.

Crnogorski iseljenici, Milan i Senka Tomanović, sa sinom Miroslavom i ćerkom Marinom, došli su u Ameriku 1975. godine. Nastanili se u nevelikoj varoši Battle Creek, na sredokraći puta između Detroita i Čikaga. Milan je radio kao varilac u jednoj manjoj kompaniji. Ćerka Marina, odlikašica u školi, svoj raznovrsni, raskošni talenat, pokazivala je i smislom za balet.

Uputismo se nedaleko od Detroita, prema Čikagu, u, kako rekoše, najbolju američku kliniku, za liječenje “onoga najgoreg”. Već u bolničkom hodniku, ispred sobe u kojoj je ležala šesnaestogodišnja Marina Tomanović, nekoliko dječaka, šćućurenih, pognutih glava, zamišljenih, tužnih... Marininih školskih drugova.

Stroga doktorka samo nam je otškrinula vrata da pogledamo Marinu, priključenu na niz silnih aparata, koji su svojim šištanjem parali bolničku tišinu. Ophrvana teškom bolešću, Marina je ležala ispod najlonskog pokrivača, opale kose, a iznad glave, na zidu, nalazila se njena fotografija iz srećnih dana.

Posjećivali smo je gotovo svakodnevno.

A jednoga jutra...

Doktorka širom otvori vrata Marinine bolesničke sobe.

- Uđite! Slobodno uđite! - reče doktorka.

Utihli silni aparati...

Preko Marininog tijela, zagrliše se, majka, s jedne, otac, s druge strane kreveta. Zaridaše.

- Bila je prava Crnogorka! - reče suznih očiju majka Senka, dok sa zida skida Marininu fotografiju i daje je meni.

Odozgo, od Kanade, zaurlali vjetrovi ledeni...

( Slobodan Vuković )