Poetska dimenzija univerzalne borbe

Podgorička publika sinoć je imala priliku da u okviru književnog programa KIC-a „Budo Tomović” upozna najnovije djelo Slađane Kavarić Mandić, poemu „Pontevedra”, objavljenu u izdanju IK „Žuta kornjača”. O knjizi su, pored autorke, govorili, u ime izdavača, Brano Mandić, i Jelena Knežević.

Autorka je istakla da, iako u knjizi postoje segmenti koji asociraju na autofikciju, „Pontevedra” nije takvo djelo. Inspiraciju za poemu pronašla je u Baru prije dvije godine, kada je ambijent lučkog grada podstakao stvaranje ove slojevite priče. Posebnu ulogu u razvoju narativa imala je predratna Španija, koja je, prema riječima autorke, poslužila kao kontekst za borbu junakinje Soledad Ortega.

Imajući u vidu da prozni tekstovi i romani koje možemo danas da čitamo na svjetskoj sceni često imaju javnu i privatnu dimenziju teksta, u svom osvrtu na javni segment onoga što je u okviru radnje poeme, autorka je navela da je pisanje počela od jednog lirskog momenta, misleći da će u početku to samo biti pjesma ili zbirka poezije. Međutim, kako je tekst prevazilazio okvire njenog ličnog doživljaja, intimnog osjećaja, tom lirskom momentu dodavala se fikcija. „Fikcija je ono što ja mislim da bi bila projekcija osjećaja naspram nečega što se nije dogodilo, a moglo bi se dogoditi. Jesam li ja to prizvala iz sopstvene anksioznosti i straha, možda iz straha da se tako nešto ne dogodi ne znam. Onda sam shvatila da se priča potpuno uzdiže iz mog bića i da pričamo o univerzalnoj ženi. Da Soledad Ortega nijesam samo ja, već da Soledad Ortega mogu biti i druge žene. Da su to žene oko mene, žene iz crnogorskog patrijarhata, moja majka, mnoge žene koje ne znam, ali i žene sa drugih prostora za koje ja pretpostavljam da se osjećaju u datim momentima slično", kazala je Kavarić Mandić.

Brano Mandić je naglasio da „Pontevedra” nije samo urbano pismo niti pismo stvarnosne poezije, već poetsko istraživanje koje ima meditativnu dimenziju. Prema njegovim riječima, knjiga izražava autorkinu vjeru u jezik i otkriva njenu filozofsku vokaciju.

Kad je riječ o egzistencionalnoj usamljenosti, autorka je podsjetila da je pokušala da opiše paradoks jedne nostalgije, melanholije, želje za bliskošću, čak i onda kada je bliskost tu. Jedne egzistencijalne samoće koja se ne tiče naše lične ispunjenosti, već samoće života u bilo kojem društvu, u bilo kojem vremenu, posebno u tom predratnom vremenu u Španiji.

Feministička dimenzija ovog poetskog teksta takođe je bila predmet razgovora. Mandić je naglasio da unutrašnji ritam poeme pruža ključ za njeno razumijevanje, bez potrebe za dodatnim teorijskim interpretacijama.

„Da nema tog unutrašnjeg ritma, ova poezija bi mogla biti feministički pamflet ili srceparajući roman. Ali upravo taj ritam čini je poetskim tekstom”, zaključio je Mandić.

( Kultura Vijesti )