Zoe Kida: U ženama čuči div, kojeg nisu svjesne

Što me nisu učili da sam Visočanstvo? Dođem juče, shvatim da ja sam veličanstvo”, ovim stihovima između ostalih nekadašnja članica sastava Zemlja gruva Ana Radonjić aka Zoe Kida je na Dan žena pustila u etar pjesmu koja je odmah odjeknula kao moćna poruka osnaživanja. Numera “Visočanstvo” nije samo njen muzički izraz, to je pjesma o svijesti, o prepoznavanju sopstvene vrijednosti i odbijanju da se žena ikada više smatra slabijom.

Brzo je po objavljivanju proglašena “ženskom himnom”, a nije ni čudo jer njeni stihovi pogađaju pravo u srž onoga što su žene bile, što su danas i što tek treba da postanu.

“Zar da čekamo da nam daju moć? Zar da nas i dalje zovu slabiji pol?” pita se Zoe Kida, dajući glas generacijama koje su se borile za prava koja se i danas, u 21. vijeku, često dovode u pitanje.

Od faraonki i heroina do savremenih lavica, žene su oduvijek bile stubovi društva, ali njihova snaga je često bila nevidljiva, skrivena iza tradicionalnih uloga. Ovom pjesmom Zoe Kida podsjeća da nema više gledanja u pod, te da je vrijeme da se podigne glas, da se prepozna snaga i da se shvati ono što je oduvijek bilo jasno: “I bez krune rođene smo kraljice”.

Podršku za video koji prati “Visočanstvo” dobila je od velikog broja žena sa javne scene koje su pristale da budu ravnopravne akterke istog.

Dok je pisala ovu numeru, Zoe Kida je otkrila u intervjuu za Vijesti da joj je inspiracija između ostalog bilo i majčinstvo, a osvrnula se i na to koliko su žene danas svjesne svoje uloge u društvu i načinu na koji su tretirane...

Naznačili ste da su stihovi ove pjesme inspirisani ženskom snagom i posvećeni su veličanstvenoj ulozi, a ja bih rekla svim onim ulogama koje žene imaju na ovom svijetu. Jesmo li svjesne koliko smo jake i koliko možemo i može li se za nas reći da smo “nežniji pol?

Mi ostavljamo utisak nježnijeg i slabijeg pola, civilizacija je nametnula tu predstavu o nama, a istina je sasvim drugačija. Kao žene imamo zadatak da osvijestimo kolika psihička i emocionalna snaga leži u svakoj od nas. Mi smo delikatna bića, istovremeno nadljudski snažna i krhka, osjetljiva i osjećajna. U tome je ljepota ženskog roda. U nama čuči div, kojeg nismo svjesne. Podrazumijevamo same sebe jer nas niko drugačije nije naučio, jer i naše prabake, bake i majke nisu učene da sebe stave na prvo mjesto. Sve poslove oko kuće i porodice preuzimamo na svoja leđa, shvatajući ih kao usputne uz profesionalne obaveze. Štikliramo beskrajne liste svakodnevnih zadataka, bez razmišljanja o njima, jer smo ih dobili u amanet, a savremeno društvo namijenilo još džak novih. Pritisci su veliki kao i očekivanja od nas, a to stvara frustracije i nezadovoljstvo koje često ne razumije suprotni pol. Ponekad ni mi same. Ženama treba podrška, poštovanje, razumijevanje, 365 dana u godini. Traženje podrške i svega što nas osnažuje u našim kompleksnim ulogama nije slabost već snaga.

Iako pjesma počinje stihovima “Što me nisu učili da sam visočanstvo” većina nas odgajana je na bajkama, i tretirane smo kao princeze. No kad mi zaboravljamo da sebe tretiramo tako i dozvoljavamo okolini da nas tretiraju drugačije?

Voljela bih da je zaista tako. Rekla bih da se taj bajkoviti tretman prema djevojčicama završi negdje oko 10. ili 11. godine. Onda počinje stvarni život i suočavanje sa predrasudama i raznim oblicima diskriminacije. A najtužnije je što najveći broj nije ni svjestan te vrste društvene diskriminacije, živimo sa tim i ne borimo se za bolje.

Odmah nakon što je pjesma puštena u etar proglašena je “himnom slobode”. Koliko ovaj prefiks obavezuje?

Zaista? To nije došlo do mene još uvijek, ali tjera suze na oči! Visočanstvo nije pjesma napisana sa predumišljajem i planom. Izašla je baš kao trenutak inspiracije majčinstvom i snagom koja je preplavila moje emocije. Baš kao i sada kada čitam predivne komentare ljudi u čija srca se preselila.

Za razliku od muškaraca kojima se najčešće još odmalena povlađuje, žene su drugačije odgajane: od malena spontano preuzimamo odgovornost. Kroz stihove uspjeli ste da prikažete ženski bunt protiv nametnutih pravila, no koliko je bilo teško naći pravu mjeru da ne pređe u feminizam? I zašto je svaka borba žene za svoja prava označena kao feminizam?

Na ovim prostorima feminizam sa sobom nosi negativnu konotaciju zato što živimo u dominantno patrijarhalnoj sredini gdje se svaka vrsta javnog istupanja, neslaganja, protesta protiv odnosa prema ženama karakteriše kao prijetnja. Feminizam je borba za ravnopravnost i jednakost žena u društvenoj, političkoj, ma u kakvoj god sferi života. U tom smislu vjerujem da su sve žene feministkinje, a da možda toga nisu svjesne. Vjerujem i da je dobar dio muške populacije saglasan sa pravom na jednakost polova. To su elementarne vrste sloboda. Živimo u 21. vijeku u Evropi.

Stihov “Zašto su me učili da ne smem da talasam?” govori o načinu na koji se žene često uče da budu poslušne, tihe i da ne izazivaju konflikt, što ih može učiniti ranjivijima na nasilje. Desi se da u medijima žene kroz svoje izjave govore o tome da pojedine pripadnice “nježnijeg pola” izazivaju nasilje. Takve izjave nam ne mogu pomoći u borbi protiv nasilja i femicida. Kad ćemo shvatiti da žena ženi treba da bude podrška, a ne vuk?

Žene od količine dnevnih, porodičnih obaveza i posla, nemaju vremena da sjednu i promisle o svojoj poziciji u društvu, imam takav utisak. Za to je potrebno malo vremena i koncentracije, osviješćenja, prepakivanje tog kofera životnih obaveza. Zatrpane smo zadacima i “to do” listama i na kraju dana zabavnim sadržajima na mrežama koje nam služe kao ventil. Promjene počinju kada se ljudi osvijeste, požele promjenu i udruže i povežu. Kao ženski radnički protesti sa početka vijeka koji su stvorili bolje uslove za žene. Potrebno je da ta iskra proradi u svima nama.

Poruka Visočanstva jeste da rasvijetli univerzalne uloge, osobine nas žena i približi jedne drugima. Bez obzira na boje, rase, godine prolazimo kroz iste izazove, borimo se za iste stvari i protiv rodnih predrasuda na svim meridijanima. Solidarnost i zajedništvo bi nas učinilo mnogo jačim, uspješnijim i zadovoljnijim. Svijet koji bi vodile žene bio bi mnogo srećniji u to sam sigurna.

Pjesma je simbolično puštena na Dan žena. No, trebamo li prihvatiti taj jedan dan kad smo “poštovane i voljene” ili trebamo da ga shvatimo kao podsjetnik da ne treba samo taj dan da budemo jednake već svaki dan?

Mislim da je 8. mart dobio jednu potrošačku konotaciju i nekako površnu dimenziju. Ljudi ne idu dalje od cvijeća i bombonjera. Svaki dan je naš kao i vaš, hajde samo da budemo na istoj strani jer ne postojimo jedni bez drugih.

( Marija Vasić )