Nedopustive proizvoljnosti

(Nastavak iz prošlog broja Arta)

II dio Empirijsko istraživanje

Drugi dio knjige nije ni u najmanjoj mjeri povezan s prvim, s kojim, doduše, takvim kakav je, ništa i nije moguće na smislen i logičan način povezati. Jedinu vezu među njima čini to što ni u prvom ni u drugom dijelu nema ničega o motivaciji postignuća. Drugih veza, dakle, nema i može biti da je iz toga razloga drugi dio ispao mnogo bolji od prvog. U njemu su predočeni podaci koji su, uz primjenu 19 upitnika, dobijeni na grupi od 717 ispitanika što su zaposleni u 32 radne organizacije u Crnoj Gori. I mada im je ona ograničena, ovi podaci imaju, naravno, svoju vrijednost. Ali to uopšte ne znači da je sa ovim dijelom knjige sve u redu i da tu nema posla za kritičara. Ima ga, bogami, itekako i to počevši već od prvog poglavlja, čak i njegovog naslova.

1. Naslov prvog poglavlja glasi “Distribucija stava o motivaciji postignuća u organizaciji” (podvukao M. S.). Šta ovdje nije u redu? Nije u redu izraz “stav o motivaciji postignuća u organizaciji”. Zašto? Zato što je “MOP” stručni termin, varijabla, problem te i oblast istraživanja psihologije kao nauke. Iz toga razloga, znanje o MOP-u, kakvo se kod pojma stava podrazumjeva, subjekti ovog empirijskog istraživanja, njih 717 zaposlenih u “organizacijama”, teško da mogu imati ili ga, poput naših autora-istraživača, uopšte nemaju. U svakom slučaju, psiholog-istraživač ga od njih ne može očekivati pa je ispitivanje njihovog stava o tome isprazna i suvišna stvar: “stav o MOP-u” je, u ovom slučaju, još jedan mutatio elenchi tj. logička greška na kojoj, kao na kakvoj devijantnoj sklonosti, naši autori dosljedno grade svoje djelo. Precizno rečeno, ovim se izrazom miješaju ispitanici i ispitivači ili još preciznije, brkaju se babe i žabe.

“Stav o MOP-u” (da to još malo razjasnimo) mogu imati profesionalni psiholozi ili studenti psihologije pošto je, da ponovimo, “MOP” jedan, među drugim, stručnim terminima njihove struke. Pri tome, kognitivna/saznajna komponenta njihovog stava (kao znanje o MOP-u) može biti vrlo bogata, osrednja ili vrlo mala, čak (kao što je to slučaj kod naših autora-istraživača) može biti na samom minimumu, da ne kažemo i na apsolutnoj nuli, no, mi takav stav, u bilo kom slučaju, možemo s valjanim razlozima ispitivati-psiholozi su, naprosto, relevantna populacija u ovoj stvari. I mi ćemo jedno takvo ispitivanje - rekonstrukciju stava o MOP-u malo kasnije i obaviti kod naših autora-istraživača-psihologa: takvo ispitivanje-rekonstrukcija spada u domen psihologije nauke (o tome: Maslow, A., “Psychology of Science”; 1966.; Polany, M. “Personal knohledge”, 1958.) i, ne samo da je legitiman, nego je, u nekim slučajevima, kao što je ovaj, i neizbježan zahvat. Istraživače, da sažmemo, ovdje mora da zanima MOP kod zaposlenih, a ne stav o MOP-u kod zaposlenih, pa prema tome, ni “distribucija stava prema MOP-u u organizaciji”.

Sad prvo da vidimo šta je ovdje ispitivano te, onda, šta jeste i šta nije utvrđeno u ovom empirijskom istraživanju.

Elem, u prvom poglavlju prate se tri varijable:

a) “percepcija demotivišućih modela ponašanja” - ova se varijabla tretira kao “kognitivna komponenta stava o MOP-u”;

b) “zadovoljstvo pojavama u organizaciji i društvu” - ova se varijabla tretira kao “afektivna komponenta stava o MOP-u”;

c) “spremnost na angažovanje u organizaciji” - ova se varijabla tretira kao “konativna komponenta stava o MOP-u”.

Zatim se ove tri varijable (a, b, c) međusobno povezuju pomoću procenata i hi kvadrata, pa se na osnovu toga govori o “povezanosti komponenti stava o MOP-u”, govori se, dakle, o komponentama stava koji se ne ispituje - dok ono što se ovdje, i to kroz rečene tri komponente, ispituje može biti nazvano ”stav zaposlenih prema poslu koji obavljaju i prema radnoj organizaciji u kojoj taj posao obavljaju”. Skrećem pažnju autorima-istraživačima da je ovo što sam podvukao bio predmet njihovog istraživanja, u ovom njegovom dijelu.

Uz evidenciju koju knjiga predočava, utvrđeno je da su kognitivna, afektivna i konativna komponenta ovog stava povezane tako da se vidi da, što zaposleni više opažaju demotivišuće faktore, oni su i manje zadovoljni i takođe manje spremni da se “angažuju”. Ovakav nalaz je, naravno, morao biti i očekivan, i nije bog zna kakvo otkriće, no, sam po sebi, on posredno sugeriše moguću validnost i drugih dobijenih nalaza. Ovo ističemo i zato da bismo pomogli našima autorima-istraživačima da bolje razumiju svoje istraživanje i svoju knjigu. Pri tome, i dalje moramo voditi računa da dobijeni podaci ne dokazuju ništa o MOP-u.

2. Da MOP nije uopšte ispitivan u ovom istraživanju (iako autori pišu da jeste) pokazuje i faktorska analiza čiji se rezultati saopštavaju u, drugom po redu, poglavlju ”Latentna struktura motivacije i opaženih demotivišućih modela ponašanja u organizaciji”.

Prvi odjeljak ovoga poglavlja hoće da nam kaže šta su to “latentni faktori motivacije postignuća”. Ovdje je riječ o faktorskoj analizi kojoj su podvrgnuti podaci sa upitnika koji je nazvan “Skala za ispitivanje opšte spremnosti ispitanika da se angažuju na poslu” pa je u predhodnom poglavlju varijabla koja se u ovom upitniku operacionalizuje nazvana “spremnost na angažovanje u organizaciji” i ona je tretirana kao konativna komponenta “stava o MOP-u”. (Faktorska analiza je metod pomoću kojeg se iza onog što je manifestno i bliže našem iskustvu traži i pronalazi ono što je fundamentalno pa prema tome i latentno: tako iza empirijski dobijenih korelacija pomoću ovog metoda dobijamo faktore za koje smatramo da u uzročnom smislu djeluju na pojavu tih korelacija.) U ovom odjeljku, međutim, isto to se, ne znamo zašto, naziva “motivacija postignuća” mada to, po definiciji, kako ćemo vidjeti, nije motivacija postignuća. No, dobro, faktorska analiza ekstrahuje dva faktora: drugi faktor je označen kao “odgovorno ponašanje na poslu”, on objašnjava 14,5% ukupne varijanse i ovaj se faktor može dovesti u izvjesnu vezu sa MOP-om - no, u takvu vezu se ovaj faktor može dovesti samo pod uslovom da se i prvi faktor stvarno tiče MOP-a. Prvi faktor, međutim koji objašnjava 29,0% ukupne varijanse, nazvan je “zaposlenost kao instrument preživljavanja” i ovaj faktor, prema onome što se zna iz teorije i istraživačke prakse nema nikakve veze sa MOP-om. Da nema pokazuje nam i sama definicija MOP-a koju sad navodimo, uz savjet našim autorima-istraživačima da je više puta pročitaju i tako naprave radikalni napredak u poznavanju ove materije:

“Postizanje nečega što je teško. Rukovoditi, rukovati ili organizovati fizičke predmete, ljudska bića ili ideje. Činiti to što je moguće brže i nezavisnije. Pobjeđivati prepreke i postizati visok kvalitet. Isticati se. Nadmetati se sa drugima i nadmašivati ih. Povećavati samopoštovanje pomoću uspješne upotrebe talenta” (Hol, K. i Lidzi, G.: “Teorije ličnosti”, gl. 6). Tako glasi definicija. Ima li u njoj ičega o “preživljavanju” ili o “instrumentu preživljavanja” ili, pak, o “zaposlenosti kao instrumentu preživljavanja”? Nema. Prema tome, prvi i jači “latentni faktor motivacije postignuća”, kako ga nazivaju naši autori-istraživači nema nikakve (ali, baš, nikakve!) veze sa motivacijom postignuća. Ali ima veze sa komičnim efektima. Komično je, zaista, ako se, kao u ovom slučaju, dobije empirijski dokaz da empirijsko istraživanje, ni na “manifestnom” ni na “latentnom” nivou stvarno ne istražuje ono što navodno istražuje. Komično je i što istraživači - autori to ne vide. A onda i ne vide da je to komično. Zato i kažemo da se ovdje radi o komediji kojoj je potrebno pomoći da razumije sebe.

U drugom odjeljku (drugog poglavlja) su, opet kao rezultat faktorske analize, definisana tri “latentna faktora opaženih demotivišućih modela ponašanja u organizacijama”. Ovi su faktori (1. “percepcija da se zaposleni tretiraju kao nekompetentni i neodgovorni izvršioci” 2. “nevjerica u rad kao kriterij statusa na poslu” 3. “otpor vladavini egalitarnih tendencija”) ekstrahovani sa upitnika koji je nazvan “Skala za “mjerenje” opšteg stava o organizacionim i ličnim faktorima koji negativno utiču na radnu motivaciju”. Ostavljajući sve drugo po strani, moramo se sad prisjetiti da su u prethodnom (prvom) poglavlju, uz ovu “skalu za “mjerenje”...” predočena još četiri “instrumenta” koji se tiču “percepcije demotivišućih modela ponašanja u organizaciji” (kako se naziva prvi odjeljak prvog poglavlja) - te, evo, onda i pitanja zašto su, pri izvođenju faktorske analize, ova četiri “instrumenta” pala u zaborav? Vjerujem da sa kvalifikacijom “turbo-folk nauka” imamo odgovor (i na ovo pitanje) budući da ona objašnjava nedopustive proizvoljnosti, odsustvo teorijske i metodološke koncentracije kao i raznolike devijacije (autorskog i istraživačkog) pamćenja s kakvima se, evo, u ovoj knjizi svaki čas susrećemo.

(Nastavak u narednom broju)

( Dr Milorad Simunović )