“Vodim te u Bari, ljubavi moja”

U Bari sam prvi put došao početkom osamdesetih sa Zuvdijom Hodžićem. Njegov brat, Ljuljo Hodžić, diplomirani ekonomista, bio je predstavnik Privredne komore Jugoslavije u glavnom gradu Pulje i pozvao nas u goste na nekoliko dana.

Putovali smo iz Bara dobrim, starim, feribotom “Sveti Stefan”, koji je niz godina za Crnogorce i Crnogorke, bio najsigurnija veza s Evropom.

Ujutro, kad smo pristali u Bari, krenuli smo da izađemo iz kabine, ali ni makac! Vrata smo jedva otvorili, jer su u krcatom feribotu, u hodniku, na podu, ležali putnici, pa smo morali preskakati preko njih kao na nekom bojnom polju...

Brojne crnogorske porodice izdržavale su se od sitne trgovine u Bariju; “kralj” je bio Binaka, s Konika...

Dolazio sam više puta u Bari. Prvi promotivni let crnogorske aviokompanije “Montenegroerlajns”, obavljen je za Bari; bio sam na tom letu. Pamtim dobro boravak u Bariju s legendarnim crnogorskim likovnim umjetnikom Vojom Stanićem. Izložio je 1999. godine u Castello Svevo svoja božanstvena platna. Bio je to veliki kulturni događaj na jugu Italije. Ređaju se govornici na otvaranju izložbe, pohvalno se izražavajući o njegovim slikama. A Vojo ne zna što će s rukama; čas ih spusti, čas prekrsti... Jedva čeka da se završi ta govorancija i zajebancija, pa da ode u neku osteriu...

Veliki Vojo Stanić! Njegovim odlaskom osiromašena je Crna Gora; tužan je hercegnovski Škver...

Bari.

Uz Veneciju i Ankonu najprometnija italijanska luka na Jadranskom moru.

Knjige kažu da je na istom mjestu postojalo grčko, a zatim rimsko naselje. Naziv grada je starogrčkog porijekla od riječi barion.

Sve prođe prije ili poslije.

Od Seobe naroda Bari je bio u vlasti Gota, Vizantije, Langobarda, Saracena, Venecije, Normana, Španaca, Francuza... dok se 1860. nije ujedinio s ostalom Italijom. Dubrovnik i Kotor su u Srednjem vijeku, i docnije do kraja Osamnaestog vijeka bili u tijesnim trgovačkim vezama s Barijem... Zetski vladari su uplitani u političke akcije Južne Italije. Kralj Bodin imao je za ženu Jakvintu, ćerku jednog normanskog pristaše iz Barija...

Bari.

Tokom Drugog svjetskog rata Bari su u drugoj polovini 1943. godine zauzeli Saveznici. Iste godine početkom oktobra Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije osnovao je u Bariju svoje predstavništvo koje je zatim ustanovilo Bazu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Italiji, s nekoliko odjeljenja koja su organizovala i obavljala prijem i prenos materijalne pomoći Saveznika namijenjene Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije; zbrinjavanje iz zemlje evakuisanih ranjenika, bolesnika...

Komandant Štaba Baze bio je Vicko Krstulović, komesar Jefto Čajo Šćepanović, a šef Kancelarije Baze Maksim Vuković.

Sjećam se da mi je istaknuti crnogorski književnik, Mojkovčanin, Božo Bulatović pričao da su omladinci 1943. nosili ranjenike preko planine Šiške i Lubnica do improvizovanog beranskog aerodroma, na Ovsinama, u selu Lušcu, da bi odatle savezničkim avionima polijetali na liječenje u Italiju.

- Nosili smo ih mi, omladinci, partizani i italijanski zarobljenici. Nad poljem gdje je sada aerodrom, nadlijetala nas je jedna “roda” - valjda najstrašnija istinita bajka iz rata! - kazivao mi je Božo Bulatović.

...Obretoh se onomad u Bariju; naravno, preko brzorastuće Tirane. Posao im, očigledno, dobro ide, pa sada proširuju inače impozantnu aerodromsku zgradu. Za tridesetpet minuta, low cost letom, stižem u Bari.

Divan, sunčan dan.

Odmah sam primijetio da Teatro Petruzzelli, četvrto pozorište po veličini u Italiji, radi. Zgrada je građena od 1898. do 1903. Obradovao sam se kao Evropljanin njenoj obnovi. Krajem oktobra 1991. godine, u velikom požaru zdanje je znatno oštećeno. Obnova je trajala punih osamnaest godina i sada kultni teatar vatreno sja. Radi punom parom.

Sjutradan prolazim pored Teatro Petruzzelli. Sipi kišica, proljećna. Duž zgrade otegao se ogroman red; stanovnici Barija smjerno čekaju da kupe ulaznice za filmski festival (Bifest 2025) koji se u Teatro Petrozzelli odvija od subote, 22. do subote, 29. marta 2025. Po kafeima razasuti flajeri koji promovišu Festival.

“Dove mi porti?” (Gdje me vodiš?) “Ti porto a Bari, amore mio” (Vodim te u Bari, ljubavi moja).

Prošetah divnom Corso Vittorio Emanuele gdje blista bista crnogorskog kralja, Nikole I.

Šestog oktobra, davne 1896. dok je jahta “Savoja” prilazila pristaništu, grunuše počasni plotuni. Konverzija iz pravoslavlja u katoličanstvo crnogorske knjaginice Jelene Petrović upriličena je upravo na jahti “Savoja”. Praćeni usklicima razdraganog naroda, prijestononasljednik italijanskog prijestola, Emanuele i crnogorska princeza Jelena odlaze u obližnju Baziliku Svetog Nikole, izgrađenu početkom Dvanaestog vijeka, gdje je obavljena ceremonija vjenčanja. Sveti Nikola je zaštitnik pomoraca, ribara, brodova, plovidbe... Uveče je veličanstveni vatromet osvijetlio nebo iznad Barija.

Stara četvrt Barija, sa svojim uskim, kaldrmisanim uličicama, preplavljena mnogobrojnim turistima. Očigledno, sezona traje cijele godine.

U predvečerje, prostrana galerija, na trgu ispred starog dijela grada; izložba savremenog slikarstva; galerija prepuna posjetilaca.

Ljupki balkončići, na kitnjastim fasadama, ukrašeni brižljivo njegovanim cvijećem.

U luci drvene barke; raznobojne.

Na korzou, brojni šetači, stari i mladi, veselo čavrljaju. Mlade majke, s bebama u kolicima, ali i psićima na povocima; skakuću bizini, veliki i mali, kućni ljubimci, od pudlica, pa do vučjaka, hrtova i doga... Jedan beskućnik, umotan u vreću za spavanje, gotovo na ulici, blaženo dremucka.

Saobraćaj je veoma živ; zuje “vespe”, italijanski brend. Tutnje automobili svjetskih marki; naročito su bučni motocikli, ali u saobraćaju vlada savršen red; nećete nigdje vidjeti automobil parkiran na trotoaru. Sve diskretno motre karabinjeri i policajci na brzim motociklima “ducati”.

Bari.

Doma sam.

Prošetah Ulicom Montenegro, nedaleko od znamenite Corso Cavour, u kojoj je dućan “Mennone”, otvoren 1938. Tu sam prije četvrt vijeka upoznao vlasnika Đovanija. Sačuvao sam njegovu podsjetnicu na kojoj mi je svojeručno ispisao: “Giovanni”. Ko zna da li je još živ, pa gotovo na prstima uđoh u radnju, pokazujući podsjetnicu prodavačici.

- To je moj tata! - kliknu prodavačica Tanja, ujedno, sada vlasnica radnje. - Često mi je tata pričao da je poznavao jednog novinara iz Crne Gore...

- Taj sam ja! - rekoh malčice ponosito.

- Tata ima osamdesetčetiri godine, radio je sve do prošle godine. Reći ću mu da ste ga tražili. Dođite sjutra - veli Tanja.

Sjutradan sam se susreo s Đovanijem. Kad sam ga ugledao, vidio sam sebe; koliko sam ostario. Blago povijen, nailazi Đovani, ležerno i moderno odjeven; sjeli smo u obližnji kafe i dugo pričali. Kaže da mu je Crna Gora u srcu. Dolazio je jedanput u Bar. A otac mu, Antonio, imao je tri kumstva u Crnoj Gori! Porijeklom Sicilijanci; iz Katanije; došli davno u Bari, otvorili trgovinu 1938. koja i danas uspješno posluje...

Sin mu se zove Antonio, po đedu.

A Beranac, Maksim Vuković je na Sutjesci 1943, pogođen dva puta zaredom u lijevo stopalo. Cokula mu je bila puna krvi. Spasio ga je mladi italijanski hirurg Fernando Truini, koji je pristupio partizanima. Skinuo je s neke kolibe vrata, legao ga kao na operacioni sto i operisao uspješno.

Poslije rata redovno su se dopisivali.

Uvijek volim da se podsjetim jednog senzacionalnog događaja. Godine 1944. Maksim je, kao šef Kancelarije Baze Narodnooslobodilačke vojske jugoslavije u Italiji, pored drugih brojnih, odgovornih poslova, organizovao i dvije fudbalske utakmice u Bariju između splitskog “Hajduka” i reprezentacije Engleske armije. “Hajdukovci”, predvođeni braćom Matošić, Franom i Jozom, u obje utakmice ubjedljivo su savladali reprezentaciju Engleske armije. Englezi su se abili; u čudu se pitali: zar partizani igraju fudbal!?

...Restoran na Corso Vittorio Emanuele prepun; sjeo sam, ispred, na klupu, dok se ne oslobodi neki sto, posmatrajući bistu kralja Nikole, pozlaćenu zracima proljećnjeg sunca. Ubrzo me pozvao konobar da uđem. Kušao sam izvrsne orekjete, tipično jelo Pulje.

Arrivederci, Bari!

( Slobodan Vuković )