Neki novi adolescenti

Lako li je okriviti nove generacije. Prelako. Tako je ugodnije roditeljima. Najčešći početak rečenice je: “Ova današnja omladina.” Ali nije fer to izgovoriti, jer nije do kraja tačno. “Nove generacije” je lako okriviti, a teško ih je shvatiti. Ne zato jer oni imaju svoj novi jezik, zatvoreni su i žive daleko brže i drugačije od prethodnika. Teško ih je shvatiti jer su prepušteni sami sebi, što ih više edukuju jutjuberi nego familija.

Kao što se agresija dobrim dijelom prenosi sa roditelja na djecu, prenose se i dobre osobine i navike. “Sve dolazi iz kuće”. Nije lako razgovarati sa djecom. Treba vremena i živaca. Ne može baš za sve da bude krivo “društvo” i “vrijeme”.

Na dobrom Starom (aerodromu) tačno preko puta čuvene, ne baš toliko tajne kuće V. u krivudavoj ulici, u nekadašnjem atomskom skloništu organizovali su se treninzi brazilske džiju-džice za osnovce. Jedan dječak donio je treneru pištolj na ruke, jer ga je našao na dnu stepenica na ulazu u salu. Vjerovatno da ga je neko noć prije odložio niz stepenice što dalje jer je bio u neprilici zbog pretresa policije ili je bila još neka gora priča. Prošlo je od tad petnaestak godina.

Pitanje je što bi se desilo da je taj dječak strpao pištolj u torbu, da ga nije predao svom treneru a trener pozvao policiju. Možda bi ta priča punila novine i portale, možda bi se snimale serije. Znalo je dijete kako da postupi, neko ga je nešto naučio i usadio mu kompas po kom će da reaguje kad ga nešto snađe.

Ali na tom istom dobrom Starom (aerodromu) baš kao i u Zagoriču, Tološima, Bloku i Murtovini, mnogo je djece koja su rasla prepuštena sama sebi. Nemamo filmove o tom odrastanju, ali imamo tekstove na portalima, o tučama, pucnjavama, reketiranju, maltretiranju i pljačkama.

Dok je radila Matrix videoteka u Hercegovačkoj, teško je bilo ugrabiti filmove: This is England, ID, Football factory i Green street hooligans. U ta tri filma data je slika kako se živi u grupi na ulici i kako se ode nizbrdo. Sport je u tom slučaju bio pod B. Po sličnom modelu teški i otrežnjujući filmovi nama bliži i bliskiji su Rane, Metastaze i Šišanje. Jedan od izbalansiranih sjajnih filmova je Tilva Roš. Ali velika većina takvih filmova su uznemirujući jer su realni. Otvore ljudima oči, baš kao i remek djelo Matju Kasovica “La haine” (Mržnja).

Nastavak tih priča o adolescentima nastavila se ove godine kroz seriju Adolesence na Netflix-u. Suvišno je govoriti o fenomenalnoj glumi ili tehnici pričanja priče u jednom tejku. Otvorili su možda najvažniju temu na svijetu, nadajmo se da nije prekasno.

Ovo je serija i priča nakon koje mnogi roditelji ne mogu da spavaju jer misle na svoju djecu i premotavaju film. Pitaju se, s pravom, da li sve rade kako treba i da li razumiju sve kako treba. To je otrežnjujuća priča u koju se lako povjeruje jer nije daleko od istine o školstvu, djeci i porodičnim odnosima.

Neki novi adolescenti su na sceni, a najgore što možemo da uradimo jeste da ih ignorišemo. Ako neće da se otvore, treba makar pogledati seriju koja priča o njihovom svijetu. Adolescence!

( Đuro Radosavović )