„Nijesu krivi roditelji”

Prije deset godina, baronica Biban Kidron imala je tajni sastanak uz čaj sa jednim rukovodiocem iz tehnološke industrije, kojeg naziva “Duboko grlo”. “Svi u Silicijumskoj dolini znaju da nanose štetu djeci”, objasnio joj je tada insajder. “Znaju da će im ljudi uskoro doći glave... ali zasada, tu ima novca. U Silicijumskoj dolini to se rutinski naziva ‘izgubljenom generacijom’.”

Taj razgovor dodatno je osnažio Kidron u njenim naporima da obuzda moć velikih tehnoloških kompanija. “Bila sam ljuta, zgrožena, uvrijeđena. I kad god se umorim od ovoga, sjetim se: ‘Izgubljena generacija?’”, kazala je u intervjuu za “Fajnenšl tajms” (FT), zureći odlučno kroz naočare sa okruglim okvirima, i izgovarajući svaku riječ kao udarac: “Samo preko mene mrtve.”

Upravo to ubjeđenje vodi šezdesettrogodišnju Kidron već više od decenije u njenoj borbi za dizajn prilagođen uzrastu i zaštitu djece na internet sajtovima, u čet aplikacijama i drugim digitalnim servisima, a u posljednje vrijeme i za zaštitu kreativne industrije od nekontrolisanog razvoja vještačke inteligencije. Intervju za FT je dala u trenutku kada je objavljivanje Netfliksove drame “Adolescencija” dodatno pojačalo zabrinutost zbog uticaja toksične onlajn kulture na tinejdžere.

Kroz svoj rad, Kidron je upoznala mnoge roditelje koji su izgubili djecu i svjedočila “mnogo nasilja, seksualnom zlostavljanju djece, stvarima koje su zaista užasne”. Da li je ikada bila u iskušenju da se vrati svojoj uspješnoj prethodnoj karijeri rediteljke dokumentarnih i igranih filmova, uključujući “Bridžit Džouns: Na ivici razuma”?

Ne, odmahuje glavom. “Politika je kreativna koliko i pravljenje filmova”. Prizor “neobuzdane moći koja se nalazi u tim tehnološkim kompanijama”, otjelotvorene u Marku Zakerbergu iz Mete, Sundaru Pičaiju iz Gugla i Ilonu Masku na inauguraciji američkog predsjednika ranije ove godine, samo je učvrstio njenu odlučnost. “Ako zaista ne pokušavaš da uradiš nešto vrijedno, zašto bi uopšte ustajao ujutru?” kaže ona.

Odluku da promijeni karijeru je “na neki način donijela slučajno”.

Sve je počelo prije više od decenije dok je radila na jednom dokumentarcu. Zaintrigirana uticajem pametnih telefona na tinejdžere, Kidron je istraživala njihovu potrošnju pornografije, anksioznost u vezi sa statusom i sajber-nasilje u filmu InRealLife, objavljenom 2013. godine. Presudni momenat bio je kada je jedan tehnološki stručnjak primijetio da se na internetu svi korisnici tretiraju jednako - tada je rediteljka shvatila da to u praksi znači da se i djeca tretiraju kao odrasli.

“Pokušala sam da razgovaram s političarima. Razgovarala sam s nekim tehnološkim kompanijama, dječjim humanitarnim organizacijama. Razgovarala sam sa svim mogućim ljudima. Niko nije bio zainteresovan. Mislili su da sam sredovječna žena koja ne razumije novi rokenrol”.

Kidron insistira da ne žali za vremenima drvenih igračaka. “Ne plašim se tehnologije. Obožavam te stvari.” Međutim, želi da razbije mit o njenoj nedodirljivosti i postavi je na pravo mesto. “To je alat.”

Zabrinutost zbog djece na internetu dovela ju je do osnivanja humanitarne organizacije “5Rights” 2012. godine. Te iste godine imenovana je u britanski Dom lordova. “Uvijek volim da krenem da hodam prije nego što shvatim kuda idem.”

Kidron je posebno ponosna što je uspjela da podigne granicu zrelosti na internetu sa 13 na 18 godina. Njena dopuna Zakona o zaštiti podataka obavezuje tehnološke kompanije da podešavaju dječje naloge kao privatne, da isključuju geolokaciju i slične mjere, što je dovelo do toga da je YouTube ukinuo automatsku reprodukciju za djecu, a TikTok ograničio notifikacije za korisnike uzrasta od 13 do 17 godina. Međutim ono što je još važnije, to je pokazalo da je “moguće mijenjati dizajn iz društvenih razloga - u ovom slučaju, zbog djece”. Neke od ovih mjera prihvaćene su i primijenjene širom svijeta.

To dokazuje da države mogu postavljati zahtjeve tehnološkim gigantima, kaže ona, navodeći primjer Brazila, koji pokušava da obuzda platformu X zbog naloga koji šire dezinformacije.

Nažalost, zahtjevi za promjene dolaze i od ožalošćenih porodica. Kada kažemo da je Kidron radila s roditeljima koji nose nezamisliv bol, ona ističe: “Nažalost, zamisliv.” Njihovo zalaganje za bezbjedan digitalni svijet za djecu je prema njenim riječima bilo “velikodušno i dirljivo” i doprinijelo je tome da forenzičari danas mogu da pristupe informacijama od tehnoloških kompanija nakon smrti djeteta.

Napori Ijana Rasela, oca četrnaestogodišnje Moli, koja je izvršila samoubistvo 2017. nakon što joj je algoritamski serviran niz sadržaja o samopovređivanju i samoubistvu, dodatno su pojačali pritisak na vladu.

“Saosjećanje tih ljudi tjera me na suze”, kaže Kidron. “Sjedela sam s njima za večerom i osvrnula se oko stola, shvativši da sam ja jedina osoba za stolom koja još uvijek ima svu svoju djecu - i to mi je bilo izuzetno teško”.

Tehnološka industrija ima ogroman uticaj, kaže Kidron, a njene taktike mogu biti podmukle. “Ako pogledate istoriju lobiranja industrije duvana ili oružja - rade iste stvari. Ne napadaju vas uvijek direktno, već posiju sjeme sumnje. Ulažu novac u istraživanja. A ta istraživanja onda izazivaju sumnju. Postoje vrlo nezdravi odnosi s vladom. Savjete dobijaju od veoma uskog kruga ljudi. To je kombinacija arogancije i loše prakse”.

Zar okrivljavanje tehnoloških giganata ne oslobađa roditelje odgovornosti? Takav argument dolazi pravo iz priručnika tehnoloških kompanija, odgovara ona. “Oni kažu: Hajde da napravimo jako toksičan proizvod, stavimo ga u ruke djece, a onda ćemo vam reći da ih vi kontrolišete. To nije greška roditelja. Rizik je u tome što pustimo Ilona Maska i Marka Zakerberga da budu mama i tata”, kazala je.

Kidron ne zagovara zabranu telefona, kao što to čini globalni roditeljski pokret Djetinjstvo bez pametnog telefona, već ograničavanje poslovnih modela. “Dozvoljeno je da uređaj preko kojeg šalješ domaći, zoveš mamu, nosiš mjesečnu kartu, koristiš platnu karticu, koji ti je ujedno i kamera, bude namjerno zarazan. Zašto to dopuštamo?”

To ne znači da treba biti popustljiv roditelj. “Nemojte se plašiti da budete roditelji”, kaže Kidron. U sopstvenoj kući, djeci je uvela nepopularno pravilo: zabranu gaziranih pića.

Oni kažu: Hajde da napravimo jako toksičan proizvod, stavimo ga u ruke djece, a onda ćemo vam reći da ih vi kontrolišete. To nije greška roditelja. Rizik je u tome što pustimo Ilona Maska i Marka Zakerberga da budu mama i tata, kazala je Kidron

Netfliksova drama “Adolescencija”, o trinaestogodišnjem dječaku optuženom za ubistvo učenice, pokrenula je globalnu debatu o “manosferi”, a njen koscenarista Džek Torn pojavio se u medijima pozivajući na radikalne mjere za rešavanje problema tehnologije. Britanski premijer Kir Starmer izjavio je u Donjem domu: “Važno je da se cijela skupština ozbiljno pozabavi ovim rastućim problemom.”

Kidron za seriju kaže da je “fantastična”, ali dodaje da je istovremeno frustrirana. “Kakav neuspjeh vlade i vlasti. Zašto moramo da čekamo televizijske programe da nam ukažu na ovakve stvari?”

Kidron se djelimično slaže da postoji opasnost od preuveličavanja loših aspekata u vezi sa digitalno pismenim tinejdžerima, a da se pritom zanemarju njihov njihov humor, inteligencija i kreativnost. Da, neki dječaci se ugledaju na mizoginog influensera Endrjua Tejta, ali su istovremeno svjesniji rodnih i seksualnih politika nego što je to bio slučaj u prošlosti. Međutim, ona naglašava rizike u onlajn prostoru. Prije nekoliko mjeseci kontaktirao ju je advokat koji radi na slučajevima mladih muškaraca koji nijesu znali da je “gušenje devojke neprihvatljivo”. “I oni su žrtve, isto kao i te djevojke.”

Zbog iskustva u kreativnim oblastima Kidron je kompetentna da brani industriju kulture, zalažući se za njeno pravo na očuvanje autorskih prava u eri kada AI kompanije masovno pretražuju sadržaje. Kao članica savjetodavnog vijeća Instituta za etiku vještačke inteligencije pri Oksford univerzitetu, ogorčena je što je vlada kao poželjnu opciju izabrala legalizaciju “krađe od vlasnika autorskih prava u korist AI kompanija”.

Opet naglašava da nije protiv tehnologije. “Veoma me zanima vještačka inteligencija. Ona će biti ogroman dio naše budućnosti”. Ali ne vjeruje da bi veliki igrači trebalo da gaze preko kreativne industrije kako bi Velika Britanija bila privlačna AI kompanijama, ističući da neke manje britanske firme plaćaju autorska prava i “poštuju zakone ove zemlje. Imamo intelektualnu svojinu, mnogo velikih brendova sa veoma, veoma, veoma dugom tradicijom. Zašto bismo vodili politiku koja isključivo pogoduje nekolicini igrača van Ujedinjenog Kraljevstva?”

Lako bi bilo povući direktnu liniju između Kidroninog političkog angažmana i perioda kada nije mogla da govori zbog problema sa glasnim žicama, pa je morala da komunicira putem bilježnice, upravo kada je krenula u srednju školu. Da li se tada osjećala obespravljeno? “Koje dijete nije?” Nije bilo riječ samo o tome što je bila ućutkana, već je bila primorana da posmatra. “Tada sam zaista razumjela moć - ko se čuje, a ko ne. Kad ćutiš i posmatraš, vidiš sve mehanizme u pozadini”.

Njen otac, Majkl Kidron, bio je ekonomista koji je zajedno sa njenom tetkom i tečom osnovao organizaciju Međunarodni socijalisti, dok je sa njenom majkom Ninom radio u radikalnoj izdavačkoj kući “Pluto Press”. Njihovo lično nasljeđe, kaže ona, nije bila njihova politika, već idealizam - dajući joj osjećaj da “moraš da zamisliš svijet onakvim kakav želiš da bude i da kreneš ka njemu. To je ideja da stvari mogu da se promijene.”

Razmišljajući o svom ulasku u politiku, kaže: “Kad razmišljam o ovom dijelu svog života, sjetim se koliko mi je ljudi pisalo i reklo: ‘Ulila si mi nadu’ ili ‘Dala si mi samopouzdanje.’” Posebno joj se urezala u sjećanje poruka jednog dječaka iz Kanade, koji joj se zahvalio što je ograničila TikTok notifikacije tokom noći, rekavši joj: “Zahvaljujući tebi sam maturirao”. Glas joj je na trenutak zadrhtao. “Samo sam pomislila: Vau”.

Priredila: N. B.

( Fajnenšl tajms )