U tišini monstruma i tijela od papira
Otvorena izložba “Vrijeme monstruma” u Galeriji Art u Podgorici - Skulpture Vlatke Vujošević promišljaju krhkost djetinjstva u vremenu urušenih vrijednosti i tihe, svakodnevne dehumanizacije
U svijetu koji drhti u neprekidnom ritmu užasa, postajemo svjedoci vlastite mutacije. Dok se poreci ruše i obnavljaju u izvitoperenim oblicima, pulsira radikalna tišina. Koračamo kroz Gramšijevsko “vrijeme monstruma”, riječi su umjetnice Vlatke Vujošević postavljene na zidu tako da su prvo na šta nailaze posjetioci njene najnovije izložbe koja se nastavlja u nagoviještenom tonu.
Umjetnica je pokazala da moguće natjerati na duboku pažljivost dok se hoda među njenim skulpturama. Upustiti se u stvoreni ambijent među tim figurama znači tiho koračati - kao da bi iole jači zvuk bio sasvim neželjen gost kontemplativnih lica i pokreta.
Figure, koje čine djeca i adolescenti, nisu ni primijetile posmatrače na otvaranju izložbe “Vrijeme monstruma” Vlatke Vujošević u utorak u Galeriji Art u Podgorici.
Misli istoričarke umjetnosti i kustoskinje izložbe, Ljiljane Karadžić, potvrđuju zamišljenost ovih likova i objašnjavaju njihovu prirodu. Ona kaže da figure na prvi pogled izgledaju kao da su stabilne i pune.
“U stvari, one su iznutra šuplje, prazne, fragilne, kao da odjekuju nekom tišinom”, rekla je ona dodajući da se čak čini, bez obzira na to što su sve četiri skulpture u jednom prostoru postavljene, da ne postoji neka mogućnost komunikacije između njih.
Istakla je da one na prvi pogled izgledaju kao neke stare antičke skulpture, “međutim one su rađene od papir-mašea, znači, od recikliranog papira koji ona kašira i stvara oblike koji joj odgovaraju”.
Vujošević je medijima kazala da je i prije radila sa tim materijalom i da ga mnogo voli iz više razloga.
“Volim ga zbog te krhkosti, volim ga zato što je to reciklirani materijal koji, da se izrazim, ne košta ništa, a nosi mnogo toga. Svakako sam jako vezana za papir kao materijal i mislim da je papir jedan odraz ljudske plemenitosti, da je nešto što je u isto vrijeme i simbol naše civilizacije. Ja sam lično vezana i za književnost i uopšte za papir kao nekakav materijal koji koristimo za razne stvari i koji možda može u nekom smislu da bude odraz te ljudskosti, topline, znanja i svega onoga što nam je potrebno da preživimo”, kaže umjetnica.
Figure od jednog takvog materijala, tihe i fragilne, postoje i bivstvuju u takozvanom vremenu monstruma.
Kustoskinja kaže da joj se u početku učinilo kako je taj naziv izložbe “nešto možda prenaglašeno” s obzirom na to da se radi o vrlo suptilnim skulpturama, navodi ona.
“Međutim, tokom vremena sam shvatila da taj naslov zaista savršeno odgovara izložbi, jer to su monstrumi koje nosi današnje vrijeme. Dakle, mi živimo u vremenu posrnulih svih moralnih vrijednosti i svi smo svjedoci tih vlastitih mutacija i u tom smislu taj naziv odlično odgovara izložbi”, poručila je kustoskinja.
Nasuprot tom posrnuću u sklopu ove postavke stoje djeca i adolescenti za koje Karadžić kaže da nije slučajno da su tema skulpturnih radova umjetnice. Vujošević kaže da su oni najčešći motiv od početka njenog bavljenja umjetnošću.
“Djeca kao čista mlada bića, adolescenti kao bića koja tek stupaju u svijet odraslih” istakla je kustoskinja.
Kazala je i da je ova izložba na izvjestan način jedna ambijentalna postavka iako se sastoji od 4 skulpture koje mogu da egzistiraju i kao samostalne jedinice, i suvih grana.
“Negdje je početna ideja umjetnice bila i u tome da prikaže tu djecu, te adolescente, u trenutku kad ih još uvijek nije zarazila ili kontaminirala kakofonija strašnog svijeta odraslih sa svim onim problemima koje svijet odraslih čini mi se od pamtivijeka pa do danas nosi, a koji se vremenom usložnjavaju”, rekla je ona.
Vujošević kaže da je se oslonila na Gramšijev citat koji kaže da staro vrijeme umire, a novo se teško budi, i da je sad vrijeme monstruma.
“To je njegov citat koji doduše datira još iz vremena njegovog života, početka 20. vijeka, ali ja mislim da može savršeno da se odrazi na današnje vrijeme kada ta neka monstruoznost, monstrumi na neki način su legitimisaniji više nego ikad”, rekla je ona.
Osim sveprisutnosti toga u svijetu, čini joj se gledajući to kroz svakodnevicu postajemo svjedoci i kao da se polako i mi pretvaramo u neku verziju monstruma.
“Jer skoro da postajemo dehumanizovani koliko nam to sve postaje normalno i koliko nam lako postane da vidimo neke najveće užase koji se dešavaju, da odemo da pijemo kafu i nastavljamo sa svojim malim životima”, primjećuje umjetnica.
Na pitanje medija koji je način oporavka od te imunosti, buđenja iz te otupjelosti na sopstvenu monstruoznost, Vujošević kaže da bi voljela da može da odgovori na to pitanje...
“Za mene je ovo sto radim, i mislim da je jedini način rad na sebi, ne znam, učenje, napredovanje... ali to je ipak neka malo veća stvar, veća od svih nas”, dodajući da je teško odgovoriti na to pitanje.
Upravo se rad Vujošević nastavlja, te da ova izložba najavljuje sljedeću, govori ženska figura čija kosa djeluje kao da prkosi gravitaciji.
“Ova kosa ne ide kontra vjetra, ovu kosu nosi vjetar i možda je ta skulptura nastala baš više kao možda simbol isto neke kombinacije krhkosti i neke nevjerovatne snage koju posjedujemo. Nije slučajno što je ženska figura u pitanju. Prosto ona i predstavlja začetak moje nove izložbe koju sam počela da spremam”, otkrila je Vujošević.
( Anastasija Orlandić )