Nosferatu u Boki: Ilustrator Srećko Gall o vampiru, umjetnosti i moći mašte

Njemački reditelj Murnau je 1922. godine snimio film „Nosferatu – simfonija užasa“, prema romanu „Drakula“ Brema Stokera, iz 1897. godine, i postavio šablon za žanr horor filma. Zahvaljujući poznatom ilustratoru i karikaturisti Srećku Gallu, Nosferatu je stigao i u Boku kotorsku, na ostrvo Sv. Đorđa, poznatijeg kao „ostrvo mrtvih“, i prevalio put od Boke do Njujorka i nazad.

A zahvaljujući tribini „Imaginarijum“ koja se ovoga puta bavila temom slike i ilustracije, i autorki projekta, Kristini Radović, Srećko Gall i njegova nedavno objavljena knjiga „Legenda o Otoku mrtvih kapetana Nosferatu“ stigli su i u Nikšić.

„Kada sam negdje oko 1990. godine vidio fotografiju ostrva Gospa od Škrpjela zaljubio sam se u to ostrvo i uvijek sam htio da dođem u Crnu Goru i vidim to ostrvo. I došao sam i vidio i drugo, manje ostrvo, Svetog Đorđa, ili ostrvo mrtvih kapetana, gdje je ovaj 'moj vampir' nadrljao ili nestao. Vidjećemo hoće li biti nastavka knjige i da li Nosferatu i dalje postoji u nama“, kazao je Gall na promociji.

Prijatelji iz Crne Gore su mu rekli, kako je istakao, da u Crnoj Gori nikada nije bilo vampira a on im je sa osmijehom odgovorio da su mnogi istorijski dokumenti spaljeni, što ne znači davampiri nijesu i ovdje postojali, ili i dalje postoje. Jer, kako je kazao, Nosferatu je oličenje zla, a u svakom čovjeku postoji dobro i zlo, samo je pitanje šta će prevagnuti i da li ćemo biti jači od onog lošeg u nama.

„Imate ljude koji su opaki i rade zle stvari, ali se i od njih možemo sačuvati. Murnau je imao svog Nosferata, ja svog, i svako će imati nekog svog. Volio bih da ova knjiga stigne do Zapada, posebno do Amerike, i zbog toga sam radio dva izdanja, hrvatsko i englesko, da Amerikanci dođu da vide gdje je taj vampir nadrljao, ali prije svega da vide ljepotu Crne Gore i neopisivu ljepotu Boke od koje zastaje dah“, kazao je Gall.

Recenzent knjige, koju je objavila izdavačka kuća „Ouroboros“, Janko Ljumović, zapisao da ona predstavlja djelo „izuzetne originalnosti i savršenog izvedbenog majstorstva umjetnika Srećka Galla, a njena distribucija može ostvariti značajan uspjeh koji nadilazi lokalni i nacionalni nivo“.

Urednik knjige, Nikola Kasalica, zapisao je, a na promociji i pročitao, da Gall pomenutom knjigom „i sam prisvaja ekspresionističkog vampira, i postavlja ga (zvanično) u kontekst svog života i bokokotorskog krajolika“. Većina Gallovih ilustracija u knjizi „„Legenda o Otoku mrtvih kapetana Nosferatu“ nastala je 2009. godine.

„Gallov demon, ćosav i ćelav kao Schreck, tragikomična je figura, no svejednako bauk; on sada obitava u glavi ljudi koliko i među njima, ljudolik kao sjeta i kazna, oljuđen kao strah i trauma. U vječitom kretanju od vegetiranja do parazitiranja, ovaj Nosferatu ponavlja put koji prevaljuje od Boke do Njujorka i nazad, žedan tuđe smrti kao katarze, gladan sopstvene kao oslobođenja, sa eponimnim ostrvom Sv. Đorđa na kom ga čeka epilog u vidu poljupca, i sunca“, kazao je Kasalica koji je podsjetio i na bogatu biografiju autora knjige i njegov životni i umjetnički put od Zagreba, preko Njujorka i Pariza, do Herceg Novog i Nikšića.

A da o tom životu i umjetnosti i publika nešto više sazna iz prve ruke, potrudila se istoričarka umjetnosti, Kristina Radović, koja je u razgovoru sa Gallom „osvijetlila“ njegove znane i manje znane stranice istorije. Tako je publika imala priliku da sazna da je umjetnik rođen između crkve i zatvora, i da je zbog toga kod njega uvijek bila crvena i crna boja, da li da bude vojnik ili sveštenik, ali da je on izabrao umjetnost jer je odrastao uz filmove i „hranio“ se klasicima.

„Bio sam dijete od mašte i vjerovao da je sve moguće. I dalje to vjerujem. Ušao sam u svijet klasičnog filma koji je , i u zagrebačkoj Kinoteci sam gledao dnevno pet-šest filmova i to klasike – najbolje od najboljih. I danas te filmove gledam sa istim žarom kao što sam ih gledao kao klinac, jer tu se događalo nešto božanstveno, a ja sam sanjao sve što sam vidio na filmu. Meni je vizuelni doživljaj najdominantniji doživljaj. Ruka mi objašnjava stvari koje mi um ne može objasniti. Meni je vizuelno, misao i slika, jedno te isto“.

Upravo zbog toga ne voli kada ljudima, a posebno mladima ne dozvoljavaju da maštaju, kada im srežu krila. O svojim snovima i željama nije pričao prijateljima jer bi ga ismijavali i govorili bi mu da je to nemoguće, a on i vrijeme su pokazali da neke stvari možemo ostvariti.

Odrastao je crtajući stripove, a na njega su u djetinjstvu uticali stripovi vrhunskog majstora devete umjetnosti, Andrije Maurovića. Kao student je shvatio da se strip ne doživljava kao umjetnost, već kao šund, kao nešto „što zaglupljuje ljude“, i trebalo je dosta napora da svi koji se bave tom umjetnošću , postave strip i karikaturu tamo gdje im je i mjesto.

„U svim zemljama regiona, naivno slikaratvo, uz stećke i ikone, za mene je prvoklasna umjetnost koja još uvijek nije prepoznata i u dovoljnoj mjeri cijenjena. Svi smo povezani i više smo slični nego različiti. Svi imamo tu malu djecu u nama i kada se ta djeca koja su u nama sprijatelje tu se događaju prava prijateljstva koja su bez pretenzije, bez ikakvog računa. Volim intuitivno znanje. To mi je najdraže znanje – koliko samo tu ima razuma, iskustva, ranijih sjećanja. To je otvoreni put kojim idemo i iz koga možemo izaći“, kazao je Gall koji se u svojoj knjizi osvrnuo i na niktofobiju – strah od mraka.

Kako je istakao, mrak ili nepoznato nas užasavaju, gubimo nadu da izlaz postoji, ali nas spašava vjera jer znamo da postoji svijetlo. Umjetnost je, kako je istakao, dio stvarnosti, produkt svih nas.

„Moj prijatelj Tom Gotovac je govorio: 'Ujutro kad otvoriš oči film počinje, čitav dan ide film, i uveče kada zatvorimo oči kreće drugi film – počinjemo sanjati'. Mi smo krajnje vizuelni, a slika u sebi sadrži bit svega. Zato mi je karikatura bila posebno draga, jer možete svoju ideju najjednostavnije predstaviti, bez nekih velikih govora i objašnjenja. Tu se nalazi to čišćenje suvišnog i ostanete fokusirani na samo ono najvažnije“, kazao je umjetnik koji je svoj život, ljubav prema umjetničkom izrazu, kao i burna istorijska zbivanja koja su obilježila njegov i život njemu dragih ljudi na prostorima Zagreba, Pariza i Njujorka, opisao kroz autobiografsku grafičku novelu „Gospodin Gall“.

Svi mi imamo velike napisane ili nenapisane knjige. Imao je i on, ali njegova „velika knjiga“ je nestala – otac je odlučio da je baci.

„Mene zanima da osvijestim ljude, da otvore oči i da gledaju. Od sveg našeg postojanja je sada i ovdje i ta prisutnost u vremenu. Mislim da nam i bogovi mogu biti zavidni na našoj smrtnosti, zato trebamo biti svjesni da smo prolazni, i to je po meni veličina čovjeka“.

Imao je i poruku za mlade – da čitaju što više, što brže, da gledaju filmove i obavezno stvaraju, jer ne smiju zaboraviti da su kreativni, da svako ima svoje mjesto na Zemlji, jer „svijet je ogroman mozaik i svaki kamenčić je jednako važan“.

„Kada čovjek sebi oduzme tu vrijednost te kompletne slike, samo se nepotrebno uništava, a mi smo svi ovom svijetu jednako potrebni“, poručio je umjetnik koji je svojom pričom, kako to zaključi Kristina Radović, pokazao da umjetnost zaista ima iscjeljiteljsku moć.

Promociju knjige „Legenda o Otoku mrtvih kapetana – Nosferatu“ i razgovor sa Gallom organizovala je JU „Zahumlje“ u okviru aprilskog repertoara Nikšićke kulturne scene.

( Svetlana Mandić )