Šetnja sa nebeskim Ilijom

Mada je Ilija mrtav već više od pola vijeka, njegova likovna ostavština me je dotakla kao malo koja vizuelna senzacija našeg vremena. Galerija SANU je ponovo učinila dobar potez, odlučivši se za retrospektivnu izložbu posvećenu Iliji Bašičeviću. Autorka izložbe je Ivana Bašičević Antić.

Preskočiću prve utiske da bih dospio do mjesta na izložbi gdje je predstavljen „slučaj Bosilj“. Pošto se Ilija u likovnom svijetu tadašnje Jugoslavije pojavio kao samouki seljak koji je prevalio šezdesetu, pa za samo nekoliko godina stekao najprije domaću, a potom i međunarodnu slavu – ključne su izložbe na kojima su izlagana njegova djela u Roterdamu i Parizu 1964. – domaća likovna čaršija nije to baš najbolje podnijela.

GENIJE ILI PREVARANT?

Neko ko je svoje prve gvaševe i crteže uradio 1957, a sljedeće godine počeo da slika uljanim bojama, potom za samo nekoliko godina izašao na međunarodnu umjetničku scenu, morao je biti ili genije ili prevarant. Akademski obrazovani slikari smatrali su da mu se može pripisati samo ovaj drugi atribut, pošto je prvi bio rezervisan za njih.

Najprije je kamen bacio akademski slikar Krsto Hegedušić, objavivši tekst u kojem se insinuira da Ilija nije autor svojih slika. Argumentacija je išla otprilike ovako – neuka i neobrazovana osoba nije mogla stvoriti taj likovni svijet.

Stojim pred slikom koja je nastala godinu dana prije sazivanja komisije: „Veliki kraljevi Ilijade (prvi srpski kraljevi)“. Mogu da razumijem fascinaciju, nevjericu, zavist pa i gnijev koji izaziva ovakav rezultat, kada znate da je slikar prije nekoliko godina, zakoračivši u sedmu deceniju života, prvi put uzeo kist u ruke.

Afera je otišla tako daleko da je, povodom izložbe u Zagrebu, gradska vlast formirala komisiju pred kojom je Ilija Bosilj morao da crta i slika. Bosilj je u potpisu slike Krilata kraljica ostavio trag o jedinstvenom poniženju koje su pripadnici akademske elite, među kojima su brojni oni čija imena više ne pamtimo, priredili samoniklom umjetniku.

U posebnoj vitrini je izložena i prepiska zagrebačkog „Prosvjetno-kulturnog vijeća“, odnosno njegove „Komisije za gradsku galeriju“ sa potencijalnim članovima komisije.

„Prosvjetno-kulturno vijeće Skupštine grada Zagreba osnovalo je, kao što vam je vjerojatno poznato, komisiju koja ima zadatak da utvrdi istinu u vezi sa pojavom Ilije Bosilja u našem likovnom životu i da, koliko je god moguće, utvrdi autentičnost slika Ilije Bosilja, u čije se autorstvo u našoj javnosti posumnjalo“.

Nekoliko uglednih stručnjaka su pristali na ulogu sudije, mada sa javno izrečenom nelagodom. Napokon, drugom polovinom februara Ilija u jednom zagrebačkom stanu slika pred komisijom čiji su članovi, profesori Zdenka Munk, Mato Meštrović, Radoslav Putar i Vjenceslav Richter. Oni su potom sastavili zvanično pismo u kojem se između ostalog kaže: „Osim na osnovi neposrednih iskustava prilikom autopsije ranije poznatih i sada izloženih radova Ilije Bosilja, mogli smo i ovom prilikom nedvojbeno utvrditi činjenicu da je Ilija Bašičević – Bosilj autor djela koja su pod njegovim imenom prezentirana u javnosti“. Nevjernim Tomama su začepljena usta, a Bosilj se potpuno oslobodio u izrazu.

ŽIVOT PROTIV UMJETNOSTI

Ilija je rođen u Šidu. Njegov otac je uzgajao svinje. Četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom mjestu. Bio je nerazdvojan drug sa Savom Šumanovićem. Mora da radi na očevom imanju, ostavlja školovanje. Po izbijanju Prvog svjetskog rata bježi od austrougarske mobilizacije van zemlje.

Poslije rata vraća se na očevo imanje. Njegov svijet su konji, perad, žito, vinogradi. Decenijama kasnije nastaće slika Orao apokalipse, koja me odmah podsjetila na pijetla koji je mutirao u snu.

Ilija se ženi i dobija dva sina, oba su završila fakultete. Stariji, Dimitrije, postao je jedna od ključnih figura umjetničkog miljea Jugoslavije.

Po izbijanju Drugog svjetskog rata bježi sa porodicom iz ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Šumanovićeve ubice nisu ga se dokopale. Domogao se Beča, radio u fabrici Meseršmit. Obilazio je galerije. Pretpostavlja se da je tamo vidio platna Gustava Klimta. Uspijeva da preživi tuberkulozu. Poslije rata se vraća na očevo imanje. Zanemoćao, puno čita. Socijalističke vlasti u novoj Jugoslaviji oduzimaju mu dobar dio imanja. Ne trpi nepravdu, ne umije da zauzda jezik, pa je više puta zatvaran.

Tuberkuloza ga je trajno onesposobila za težak rad, ali su mu posljedice bolesti poklonile vrijeme. Počeo je da slika.

MARGINALNA UMJETNOST

Naivna umjetnost je prije Drugog svjetskog rata postojala i kao umjetnički pojam već pola vijeka u Francuskoj i Njemačkoj. Kao praksa samoukih slikara mnogo duže. Tek poslije rata doživjela je pravu renesansu. Naši slikari iz Kovačice postali su svjetski poznati.

Sa druge strane, pored naivnog slikarstva, umjetnici su počeli da se zanimaju za slikarstvo marginalizovanih grupa i pojedinaca. Slike pacijenata iz psihijatrijskih ustanova, ali i dječiji crteži, plemenska afrička umjetnost, sve je to uticalo na neke umjetničke pravce – od kubizma do nadrealizma.

Poslije Drugog svjetskog rata i ovaj trend je postao izuzetno vidljiv na umjetničkoj sceni. Francuski slikar Žan Dibife je sakupio veliki broj djela pod nazivom „Kolekcija sirove umjetnosti“ (Collection de l’Art brut). Njemu se kasnije pridružio i pjesnik Andre Breton, glavni teoretičar nadrealizma. Tako je nastala čuvena zbirka „Sirove umjetnosti“ (art brut). Dakle, misao da akademske konvencije guše autentičan izraz ovaploćena je u sve većem interesovanju za samouke slikare, bez obzira da li su to bili naivni umjetnici iz seoskog miljea, ili ljudi koji su po društvenom položaju marginalni u odnosu na mejnstrim. Uostalom, naš pojam za taj fenomen je „marginalna umjetnost“, zato što smo se oslonili na engleski izraz (Outsider Art). Galeristi i publika su objeručke prihvatili ideju da još postoji „područje u kojem može da se zadrži romantična predstava o genijalnom umjetniku i sa njim ideja o neposrednoj kreativnosti“, kako je primijetio švajcarski istoričar umjetnosti Markus Landert.

U takvoj međunarodnoj umjetničkoj atmosferi se pojavio Ilija Bosilj.

Dibife je 1963. uključio sedam njegovih slika u svoju Kolekciju u Lozani. Ilijin dvodimenzionalni svet na slikama kao da je nastao na granici sna, burleske, sakralnog i bizarnog.

Mene su fascinirali njegovi jahači i anđeli apokalipse. Zlatno i plavo pomiješano sa tamnim tonovima, kao na ikonama ili Klimtovim slikama. Jedan od važnih izvora iz kojih je Ilija crpio svoju inspiraciju jesu zapravo i sremski ikonostasi.

KNJIGE KAO PLATNA

Čovjek koji nije imao mnogo formalnog obrazovanja očigledno je pored biblijskih priča čitao i savremenike. To se da zaključiti po nizu radova koji su naslikani na koricama knjiga. Iz radoznalosti sam pogledao naslove koji su slikaru poslužili kao materijal.

Đuro Gavela, Antologija srpskohrvatske posleratne lirike. A na njoj naslikana „Ptica sa krilom“. Francuska revolucija Albera Matjeza postala je gnijezdo za „Pticu sa tri krila“. Dostojevski, Nečiste sile. Knjiga je prevođena i pod naslovima Zli dusi i Bjesovi. A Iliji je poslužila da udomi „Crvenu figuru“. Onda idu redom Ćosićeve Deobe, Brehtov Prosjački roman, Afrika Rastka Petrovića, Momčilo Nastasijević u ediciji Srpska književnost, pa Fromantenovi Stari majstori, knjiga o belgijskom i holandskom slikarstvu.

Na koricama su se smjenjivali naslikani morski konjici, dvoglavi konji, kenguri. Posljednja slika na korici knjige mi se posebno svidjela.

Zeleni kralj. On je na koricama romana „Mala božja njiva“ američkog pisca Eskina Koldvela. Jedan od razloga što su neki sumnjali u Ilijino autorstvo jeste upravo njegova sklonost da slobodno bira materijale, pa i svakodnevne predmete, u svom umjetničkom postupku. To je bila osobina avangardne umjetnosti i poslijeratnog neoavangardnog talasa.

Rijetko to činim, ali odlučio sam da se ponovo obiđem cijeli izložbeni krug. Sada uočavam ideju izložbe – Trijumf umjetnosti. Prikazan je put od bojažljivih Ilijinih početaka, do prave eksplozije slobodne kreativnosti krajem osamdesetih.

IZMEĐU NACIONALNOG I KOSMIČKOG

Uočavam dvostrukost kao jedno od načela u Ilijinom svijetu. Njegove dvoglave ptice, ljudi, konji, vjerovatno govore o tome da smo svi na neki način podvojeni, da je jednina lažna.

Izgleda da je sve što je iskusio, čuo, vidio, pročitao, doživio, tražilo put da se pretvori u potpuno drugačiji svijet. Njegova interpretacija biblijskih i nacionalnih priča osebujna je i jedinstvena.

Objašnjenja pored slika su ponekad neophodna da se razumije kontekst, postupak, prvobitna intencija autora. Međutim, nešto u meni je uspostavilo komunikaciju sa Ilijinim slikama odmah i bez zadrške.

Istaknuti beogradski konceptualni umjetnik Raša Todosijević posvetio je Iliji svojevremeno niz radova koji čine cjelinu „Ilija na nebu“. Zapravo je to istinsko priznanje.

Ilijin sin, Dimitrije Bašičević Mangelos, i sam značajan umjetnik i likovni teoretičar, opisao je očev postupak u kasnijoj fazi stvaralaštva: „To je faza 'debelog zlata' kako je otac govorio…“. To prema njemu i nije više bilo slikarstvo već nešto drugo – glibovita brončana prašina pomiješana sa uljem raspoređivala se na podlozi, a onda je puštana da se suši, da se na površini uhvati skrama. Tek na kraju je slikar 'lagano prešao bojom preko njegove kvrgave površine'“.

Meni se iz te faze posebno dopao „Zlatni kozmonaut“ iz 1968.

Danas istoričari umjetnosti vide izrazitu sličnost sa tehnikama enformela. Kada je neko u osmoj deceniji života bio sposoban da eksperimentiše na ovaj način, on mora da je bio posebnog kova. Ako tražim Ilijine umjetničke rođake, na um mi prije svih pada Mark Šagal.

Jedan posjetilac je neko vrijeme gledao propratni dokumentarni film o Iliji koji je dio izložbe. Na riječ „neobrazovan“ glasno je negodovao: „Možda neškolovan. Ali nije neobrazovan. On je Sremac!“

Ilijini kosmonauti, kraljevi, anđeli, zvijeri, ljudi i sasvim nova bića, naselili su neobičan svemir koji sve do danas oku posmatrača nudi nesvakidašnju senzaciju. Značaj ovakvih umjetnika samo će se povećavati u eri prenaglašenih digitalnih simetrija. Slike koje su izložene u Beogradu, Parizu ili Njujorku odavno svjedoče o „Trijumfu umjetnosti“ jednog samoukog slikara koji je na pragu starosti odlučio da stvori umjetničko zavještanje koje kao što vidimo – umije da traje.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )