Otpadnik od moći i savremeni pustinjak: Profil modernog liberalnog disidenta

Nigdje se toliko demokratičnost države i njene vlasti ne vidi kao u sudskim procesima koji se vode nad onim ljudima koji su svojevoljno promijenili vjerovanje u vladajuću ideologiju svoje države i nastavili život kao disidenti. Kraće rečeno, riječ je o ljudima koji su prevjerili i jedno vjerovanje zamijenili drugim.

Ljudska istorija je prepuna ovakvih primjera. Ali ljudska istorija je prepuna i socijalnih sukoba koji prate borbu između odbrane postojećih (starih) i uvođenja novih formi vjerovanja u društvu. S tim u vezi, prihvatanje ili odbacivanje novih formi vjerovanja uvijek stvara doba “interesantne istorije” koja je u nemalom broju slučajeva - krvava.

Dakle, riječ je o socijalnoj borbi raznih političkih ili drugih grupa za temelj na kojem se gradi svoj tip vlasti a koji je sukladan sa vladajućom ideološkom svijesću u državi.

Ovi ideološki (vjerujući) sukobi - i prevjeravanje pojedinaca, dakle, s tim u vezi - stvaraju u društvu novu energiju i dinamiku. Oni daju društvu osnovu za drukčiji pravac razvoja i rasta. (Sjetimo se samo Savla koji se prije par hiljada godina na putu za Damask prevjerio u Pavla i kasnije uzrastao do Svetog Pavla ili gotovo zamonašeni mladi Josip Džugašvili je prevjerio prije stotinak godina i uzrastao do Staljina.)

I jedan i drugi su znatno uticali na smjer razvoja ljudske civilizacije.

Od jeretika do disidenata

U religijama prevjerovane (odbjegle) članove svoje religiozne grupe, sekte ili orgnizacije (crkva, na primjer) nazivaju - uglavnom do XVII vijeka - jereticima. U modernom - najčešće ideološkim društvima komunizma - odbjegle članove vjerujuće kaste nazivaju disidentima. No ono što je zajedničko i jednima (jereticima) i drugima (disidentima) jeste veoma surovo obračunavanje vlasti sa njima. (U Sofoklevoj Antigoni, car tebanski Kreont pjeva “Odvešću je gdje ljudska noga ne gazi/ i živu sakriti u jamu kamenu”. Dakle, pobunjenicu protiv centralne vlasti (Antigonu) vladalac će kazniti tako što će je živu zakopati.)

Tako je bilo i prije i poslije stare Grčke.

Moderno doba je u tom smislu mnogo suptilnije i nakaznije u svojoj surovosti od starog doba. Jeretici se (uglavnom) brzo ubijani, dok disidenti se tiho i dugotrajno muče a “smrt” je prirodna i očekivana. (Sjetimo se samo sovjetskih gulaga ili Golog Otoka, na primjer.)

Zato obratimo pažnju na moderne liberalne disidente, koji su nam vremenski bliži i socijalno “korisniji”. Jer - neki tvrde - da mi već živimo tu “nakaznu modernost”. Ali je još izgleda jasno ne vidimo, niti javno o njoj polemišemo.

Stoga opišimo moderne liberalne disidente XX vijeka na što jednostavniji i pravičniji način da bi jasnije vidjeli vrijednost i dubinu njihove žrtve kao svojevrsnu zaostavštinu za stvaranje što pravičnijeg i uspravnijeg budućeg crnogorskog ili bilo kojeg drugog sličnog društva.

Riječ je, dakle, o rijetkim - pa otud - i dragocjenim pojedincima koji su znali da iskorače iz “svog” života i ostave dragocjeno iskustvo za sobom, ali i dublje kulturne tragove za budućnost naroda kojem su pripadali.

Pobrojmo nekoliko glavnih karakteristika tih ljudi.

Moderni liberalni disidenti (otpadnici) su ljudi (ili žena, mada njih ima daleko manje) koji ne nameću društvu svoju ideologiu kao svoje otkrovenje. Dakle, riječ je o pobunjenicima protiv dogmatske, učaurene vlasti koji ne stvaraju svoj ideološki ili opozicioni novum koji treba 100% da usreći društvo. Naprotiv. Riječ je o pobunjenicima kojima je jedino oružje kritička riječ i duboka lična vjera u snagu te riječi.

Neki od tih ljudi su spremni na ličnu žrtvu, pa čak i zatvorsku patnju za vjeru u svoju javno izgovorenu misao i riječ prema postojećoj vlasti.

Takve ljude vlast ekspresno hapsi, još brže osuđuje i zatvara u “prokletu avliju”.

I upravo u ambijentu takve “avlije” neki od tih uhapšenika znaju da prave nov život, novu karijeru i novu biografiju.

Modernim liberalnim disidentima život u “avliji” i njena tišina zna biti pogodan ambijent za doživljaj i spoznaju novog idejnog svijeta kao realnog u odnosu na svijet koji je disident unio u zatvor. Valjda surovost zatvora najlakše otvori ova važna ideološka i životna (politička) pitanja. (Jedno vrijeme je i Njegoš bio samovoljni iskušenik i “pustinjak cetinjski” koji je u osami jasnije spoznao sebe i velike vrline crnogorskog društva.)

Sumnja ide još dublje

Energija kod disidenata XX vijeka je višeslojna i teško zaustavljiva. Ona kod ovih ljudi izvire u formi vrela, iako su okruženi bedemom tišine. A ova tišina zna biti za spoljnu dogmatsku vlast opasna. Zato se ovih sakrivenih modernih pobunjenika ljudi učaurene (dogmatske) svijesti u državnoj vlasti najviše i plaše.

Moderni liberalni disidenti su naročito oprezni prema zavodljivim, populističkim idejama iz života koje se brzo i lako primaju u društvu. Njihova sumnja ide još dublje. Jer su oprezni i prema starim odbačenim i “prevaziđenim” idejama koje znaju da se lukavo obnove i pojave u društvu u novom ruhu i ponovo naprave haos. Naročito su oprezni prema idejama i društvenim ciljevima koji dođu iz vrha dogmatske vlasti tj. Vođe.

Moderni pobunjenici, otpadnici od vlasti ne pozivanu na oružani otpor, nasilje, ulične demonstracije ili čak rušenje vladajućeg režima. Ne. Oni su samo oštri analitičari prakse postojeće vlasti i - normalno - temeljnih vladajućih ideja koje državna praksa nameće društvu.

Oni stoje negdje između religije i politike.

Ipak, za ove ljude nikako se ne bi moglo reći da su mučenici ili da im je cilj mučeništvo kao ostavština za ličnu svetačku budućnosti i mjesto u istoriji religije ili politike. Naprotiv.

Ovih političkih pobunjenika liberalnog kova nikad nema dovoljno. Njih nema ni u političkim opozicionim redovima. Čak ih nema ni kao savjetnika u kakvoj opozicionoj partiji. Oni djeluju iz sjenke i samostalno. Slični su daleko-istočnim mudracima koji su pasivni graditelji ideja života i koji su ovladali vještinom čekanja. Oni su “savladali” vrijeme mjereći ga po sebi.

Dakle, politički pobunjenici 20-tog vijeka su neka vrsta modernih pustinjaka.

Riječ je o otpadnicima čija se tišina daleko čuje i koja truje omladinu kako je vlast tvrdila u slavnom suđenju filozofu u Grčkoj prije 2500 hiljade godina.

Njihov moto je bio i ostao bunim se, dakle, jesam.

Riječ je o ljudima koji su se spustio u “podzemni” svijet svima znanih, običnih, ali neizrecivih istina gdje pobunjenik koristi samo činjenice iz prakse.

Suđenje - lutkarsko pozorište

Zatvorena i okoštala politika (dogma) ne trpi nikakvu kritiku. Još manje izdaju u sopstvenim redovima. Pri tome, ukoliko je pobunjeni čovjek (disident) dio visoke državne ili partijske vlasti, njegovo suđenje se priprema, usmjerava, prati i odlučuje o ishodu suđenja iz najvišeg vrha vlasti. Zadnju riječ uvijek daje Vođa.

Politička suđenja modernim disidentima se narodu medijski predstavlja kao jedini mogući legalni i legitimni osnov u cilju “odbrane” društvenih vrijednosti, vladavine prava, zaštite individualnih sloboda i demokratije u društvu. Normalno, riječ je o paravanu iza kojeg stoji očuvanje i odbrana moći i lične vlasti Vođe.

Sudska odluka nad pobunjenim čovjekom (disidentom) se donese prije nego što suđenje i počne.

Ali ni sva ova suđenja nijesu ista.

Tirani skrate sudsku proceduru. (Brzo donesu odluku.)

Moderni despoti, pa i demokratski izabrani državnici, drže do malo duže procedure.

Ali je rezultat i jednih, i drugih i trećih isti ili veoma sličan.

Bitno je da odluku pročita “nezavisni” sudija.

U suđenju disidentima sve je dozvoljeno - pa i advokati - jer je sve montirano, kao u kakvom lutkarskom pozorištu.

Mjesto suđenja obavezno mora biti zgrada suda, da narod ne bi pomislio u neobjektivnost suda ili njegovu nelegitimnost ili pristrasnost, kako negdje zapaža Varlam Šalamov, sovjetski trodecenijski zatvorenik.

Suđenja disidentima su obavezno tajanstvena i imaju formu blic-suđenja. Neka vrsta (polu)ratnog suđenja koje je između mirnodopskog i ratnog suđenja.

Politička suđenja modernim disidentima imaju skrivenu i zastrašujuću poruku namijenjenu “svom” narodu i uperena su ušima i mozgu domaće javnosti. Ta “sudska” poruka se uglavnom krije, dakle, iza sudijske toge kao maske za ispoljavanje konačne pravde. Ali tu ima i dubljeg sistema, kako na jednom mjestu izgovara, da ga pomenemo još jednom, Šekspirov junak.

Naime, lomeći sudbinu, a u ne malom broju slučajeva i život pobunjenog čovjeka (disideta), vlast preko “nezavisnog suda” ističe i cementira svoju moć nad društvom. Kolokvijalno bi se to najlakše moglo izraziti prijetećim riječima vlasti upućenih svom narodu: eto vidite moj narode kako je prošao ovaj pobunjenik koji je do juče bio vrh vlasti, a eto što je i gdje je danas. A kako bi tek ti prošao u slučaju da se drzneš pobuniti.

Zastrašujuće posljedice

Dakle, politička suđenja imaju zastrašujuću posljedicu. Ona utiču na budući karakter društva. Ovaj jednostavni zaključak davno je zapazila odlična Nadežda Mandeljštam, supruga pjesnika Osipa Mandeljštama. A i Emil Zola o Aferi Drajfus, ima gotovo identično zapažanje.

Po svojoj dubini, istoričnosti, viziji, ciljevima i - ono što je najvažnije - svojoj civilizacijskoj misiji, ovakva suđenja mogu dijelom uticati i na formiranju nove psihologije naroda ili pak uticati na pravce promjena duha jednog društva. Nagore, dakako.

Dakle, suđenja političkim pobunjenicima znaju i mogu da mijenjaju mentalno zdravlje društva, njegovu hrabrost, etiku i ko zna što još.

Konkretan primjer.

Čitav niz suđenja liberalnom pobunjeniku Milovanu Đilasu su bila tipična politička suđenja. Ona su bila orjentisana u pravcu ubijanja duha slobode u Jugoslaviji i to smo kasnije skupo platili i plaćamo. To su bili staljinistički “moskovski procesi” iz ‘30-tih godina XX vijeka primijenjeni na tlu Jugoslavije. Posledice ovih suđenja se i danas osjećaju u Crnoj Gori. A pitanje je da li smo danas - na krivoj strani istorije.

Zaključimo.

Pobuna i suđenje hodajećem mudracu od prije 2500 godina u Grčkoj, čovječanstvo pamti i uči o njemu i iz njega i danas.

Pobuna i suđenje palom anđelu iz 1954. godine, crnogorsko društvo pamti i uči o njemu i iz njega i danas.

U oba ova slučaja - a i kod mnogih drugih sličnih suđenja - posljedice po društvo znaju biti i jesu tektonske.

Zbirno rečeno, suđenja ovim ljudima (modernim liberalnim disidentima) idu u pravcu primjera individualne pobjede čovjeka nad strahom od vlasti. Svake vlasti.

( Veselin Mitko Pavlićević )