Lindos – bijeli lavirint

Grci ih zovu dodekanisa - dvanaestoostrvlje. 180 manjih i većih gromada kopna koja štrče iz mora nadomak turske egejske obale. Najveće od njih je Rodos. Iz glavnog grada ostrva autobusom krećemo ka jugu. Naš cilj je Lindos, gradić udaljen svega pedesetak kilometara od ostrvske prijestonice.

Još je rano, a ostrvljani nisu ranoranioci. Usput jedva da ima automobila. Sunce je već prosulo svoje zlatnike po morskoj vodi. Stabla masline i mediteransko rastinje duž puta, udruženi sa kamenom stapaju se u predio za kojim smo čeznuli u hladnim zimskim noćima - istočni Mediteran.

April je ovde vrijeme blagosti. Nema prevelike vrućine. More koje se u jednom trenutku vidi sa obje strane autobusa, jer se on popeo na krestu brda koja se pruža duž ostrva, mirno je kao ogledalo.

Poslije jednosatnog truckanja sa lijeve strane iskrsava zaliv, iznad njega brijeg sa tvrđavom, u čijem su se podnožju kao pilići oko kvočke okupile bijele kućice. Lindos.

U bijelom lavirintu

Vođa puta nam kaže da imamo sreće jer se na parkingu iznad grada ne nalazi mnogo autobusa. To znači da dolje, u sokacima, nema previše ljudi. Saobraćaj je u samom centru varošice zabranjen. Silazimo pješke, već pomalo nestrpljivi. Dolazimo do gradskog platoa sa kojeg lokalni autobus svakih desetak minuta prevozi turiste nazad do mjesta gdje su izašli iz svog vozila.

I već smo zakoračili u splet uličica.

Ako je sada u mjestu malo ljudi, šta se dešava kada ih je puno? Ova misao mi razotkrije sopstvenu protivrječnost - želimo da naša putovanja doživimo što ličnije. Da budu neka vrsta intimnog doživljaja. A mjesta koja posjećujemo djelimo sa sve više ljudi. Koji takođe tu lokaciju žele samo za sebe.

Nije vrijeme da razmišljam o aporijama savremenog masovnog turizma. Potreban nam je plan. Mada su nam rekli da sve staze u ovom bijelom lavirintu vode na trg sa kojeg smo pošli, pomalo smo sumnjičavi. Ovo važi samo ako se ne spuštate dolje prema moru ili se ne penjete prema tvrđavi.

Doduše, ako neko želi da posjeti tvrđavu, izgrađenu oko antičkog svetilišta, a ipak bi da izbjegne strme basamake, postoji mogućnost da se iznajmi jedno drevno prevozno sredstvo magarac.

Ovdje na Lindosu sjetio sam se mog prvog dječačkog druženja sa ovom lijepom životinjom. Majka me je na jadranskoj obali, u sindikalnom odmaralištu Baošići u Boki, posadila na sivog magarca nervoznih ušiju. Fotografov aparat je škljocnuo. Fotografija iz analogne ere nepozvana iskrsava u mojim sjećanjima dok u Lindosu milujem jednog od desetak magaraca. Ne pada mi na pamet da ga jašem u lovu na znamenitosti.

Po Lindosu ćemo kružiti pješke.

Od crkve do kafea

Jedina građevina koja u mnoštvu bijelih zidova odudarala od okoline i bojom i visinom svog zvonika jeste crkva posvećena Isusovoj majci Mariji. Zanimljiva je njena istorija. Kada su Jovanovci kao ratničko-monaški red izgubili Svetu zemlju, smjestili su se najprije na Kipru da bi potom prešli na Rodos. U vjekovima njihove vladavine Pjer D’Obison je bio četrdeseti po redu veliki majstor ovog reda. Faktički, vladar ostrva. On je u 15. vijeku naredio da se na mjestu nekadašnje crkve podigne nova, i da njeno zdanje prati latinski krst. Tako je nastala ova crkva koja u grčkom mediteranskom svijetu deluje kao artefakt prenesen iz nekog gotičkog okruženja.

U crkvi je prikazan Hristifor, svetitelj sa psećom glavom. Ovaj svetac mi je drag jer kažu da štiti putnike. Crkvene hronike bilježe da je stradao za Hrista godine 249. A neobičan psoglavi prikaz utemeljen je u legende prema kojoj je Hristifor kao mladić bio neobično lijep. Spopadale su ga djevojke i dovodile u iskušenje. Gospodu se molio da ga odbrani od iskušenja. Molitva mu je bila uslišena pa je dobio pseću glavu. Zamišljam tu ludu scenu kada obožavateljke prvi put ugledaju lijepog Hristifora sa psećom glavom. Mora da su se razbježale kao mačke.

Sunce je odavno počelo da grije jače nego što je to uobičajeno za proljeće. Vrijeme je da napravimo prvu pauzu. Tražimo hladovinu i mir. To i pronalazimo u kafeteriji Village.

Pitam grčkog vlasnika da li mu je kapućino dobar. On se lukavo nasmiješi i kaže: “Reci ti meni, kada ga popiješ”.

Hladovina dvorišta nam je prijala. Bolje je bilo da sam naručio grčku kafu. Čovjek se uči dok je živ. Nije mi žao, mjesto je pravi biser, to ne može da promijeni ni loša odluka pri naručivanju pića.

Antički značaj

Smatra se da su Lindos osnovali dorski Grci, u svom pohodu iz Makedonije. Neki kažu da su stigli iz balkanskih krajeva. Kako god, na ostrvu je Lindos od 11. vijeka prije Hrista počeo da se razvija kao prirodno zaštićena luka. Takva mjesta su bila dragocjena za narod moreplovaca kakvi su bili Grci.

Lindos se brzo nameće kao dominantno naselje na Rodosu. Uspostavljaju se trgovačke veze sa Feničanima. Na brijegu je izgrađen Akropolj čiji su ostaci okruženi tvrđavom koju su podigli Vizantijci, a preuredili krstaši u 14. vijeku. Stotinama godina su se na tom brijegu poštovali Atina i Herakle. Nije čudo što se turisti pentraju baš tamo.

Lindos je bio najuticajniji od tri spartanska polisa na ostrvu. Godine 408. prije Hrista sva tri polisa su se udružila i osnovala grad Rodos. Lindos će još dugo biti važan, ali uspon grada Rodosa značiće i opadanje značaja nekada glavnog ostrvskog centra.

Posjetioci, koji se poput nas ne penju ka tvrđavi, razmiljeli su se po sokacima ili su nabasali na neku od brojnih očuvanih kapetanskih kuća, sa lijepim unutrašnjim dvorištima.

Današnji Lindos je zapravo konzerviran i očuvan između ostalog i novcem bogatih ljudi iz cijelog svijeta, koji su odlučili da ovdje kupe kuću i obnove je po strogim propisima za spomenike kulturnog nasljeđa.

U najstarijoj od ovih kuća smješten je i jedan kafe.

Za trenutak smo došli u iskušenje da još jednom sjednemo i kafenišemo. Ali to bi bilo previše kofeina za ovaj dan.

Odlučili smo da zađemo dublje u bijeli lavirint.

Ručak na krovu

Gdje god se uputimo, kroz uske ulice nam u susret dolazi sve više ljudi. Izbjegavajući gužvu ponekad nailazimo na neočekivano lijep, bezljudan, prizor. Vrata koja razjeda vrijeme. Kapija preko koje džiglja cvijeće. Plavi drveni kapci na blještavo bijelim zidovima. Prodavnice suvenira sa majicama na kojima lik magarca nosi sunčane naočare.

Ili stepenice za koje ne znate da li vode ka Akropolju, u nečiju avliju, ili možda u nebo.

Poslije besciljnog lutanja Lindosom čovjek ogladni. Jedini problem je to što varošica, zapravo selo oko tvrđave, ima nepreglednu gastronomsku ponudu.

Taverne, restorani, brza i spora hrana, kafei. Zovu se onako kako se takvi objekti inače zovu u Grčkoj: Dionisos, Mitos, Janis, Kalipso.

Odavno više ne ulazimo spontano u lokalne krčme, osim ako nas neka nevolja ne natjera na to. Prednosti digitalne ere su u ovakvim prilikama očigledne, izaberete u internetskoj ponudi najbolje ocijenjen restoran koji najmanje košta.

Hermes, starogrički bog zaštitnik putovanja, trgovaca, pastira ali i lopova trgovaca umjetničkim djelima, retorike, gimnastike, rvača i magije u Lindosu je taverna na krovu dvospratne kuće. Popeli smo se na taj krov i Hermes nam se osmijehnuo, jer nas je čekao slobodan sto u inače punom restoranu.

U Lindosu mnogi restorani imaju terasu na krovu kuće, jer su nekada stanovnici na ravnim krovovima skupljali kišnicu. Jug ostrva ima manje pitke vode od sjevera. Još jedan od razloga što je sjever pobedio u istorijskoj utrci.

Na sto su izašle zaista prvoklasne stvari po umjerenoj cijeni. A pogled na tvrđavu, kaskade krovova, plažu i morem obgrljene kamene gromade uz domaće vino samo pojačava čaroliju.

Konobar je shvatio da smo rijetke ptice, pošto međusobno ne pričamo engleski, njemački ili neki treći zapadni jezik. Kada je saznao odakle smo odmah je upitao: Zvezda? Partizan? Zadivljujuća je strast s kojom Grci učestvuju u našim fudbalskim ratovima, i ovdje, na dvadeset kilometara od turske obale.

Ima mjesta na kojima čovjek pomisli da je bliži bogovima. Ova Hermesova krovna terasa svakako je jedno od njih. Lindos je izgleda bio načelno bolje povezan sa onostranošću od drugih gradova jer se prema legendi apostol Pavle poslije brodoloma iskrcao u zaliv ispod tvrđave i počeo da propovijeda hrišćanstvo u ovom dijelu svijeta. Zaliv se sada zove po njemu.

Izreke mudrog tiranina

Ništa ne može da traje onoliko koliko bi čovjek želio, pa ni boravak u Lindosu. Penjemo se putem kojim smo sišli u grad. Iza nas se uličice sve više pune ljudima. Ovom će mjestu upravo njegova ljepota možda postati i zla kob, jer svako ko ima nešto novca i voljan je da putuje želi svoje parče raja na zemlji.

Sjetim se da je ovdje pre više od 2300 godina rođen skulptor Hares ili Haret, čovjek koji je stvorio jedno od sedam svjetskih čuda Kolosa sa Rodosa. Ali sve dok nisam pobliže osmotrio jednu skulpturu na izlazu iz grada nisam znao da je iz ovog mjesta još jedan slavni čovjek iz starogrčkog sveta: Kleobul.

Rođen je šest vjekova prije nove ere, poživio je sedamdesetak godina, a savremenici su ga uvrstili među sedam grčkih mudraca. On je bio tiranin Lindosa, pri čemu ta starogrčka riječ tada nije označavala nasilnog vladara. Naprotiv, Kleobul je upamćen kao pravedan i mudar.

Njemu su docniji grčki hroničari pripisali nekoliko izreka koje opravdavaju status jednog od sedam grčkih mudraca predsokratovske ere. Savjetovao je da se ništa ne čini nasilno. Smatrao je da je pametno da se čovjek oženi iz istog društvenog sloja, jer ako uzme ženu iz kuće bolje od svoje, neće dobiti suprugu već gospodaricu. “Ne budi gord u sreći i ponizan u nesreći”, savjetuje nam Kleobul, mrtav već 2550 godina.

I evo, na odlasku smo zahvalni, a ne gordi, jer nam je sudbina podarila jedan blistav dan u Lindosu na Rodosu.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )