Đurišlije

Od termina (i paratermina) koje nam je u nasljeđe ostavio Drugi svjetski rat, kada je riječ o lokalu, naravno, jedna od riječi koju doživljavam nestvarno ružnom i zlokobnom je - đurišlije.

“Nema boja da se bije đe nijesu đurišlije”, ili tako već nekako. Zvoni taj stih u Crnoj Gori - do danas. Uvijek se nađe neko da zapjeva, da se identifikuje.

Riječ je napravljena s namjerom da ledi krv u žilama, očito kao skraćenica od “Đurišićevi jurišlije” i budući da ima svoje mjesto i u četničkoj pjesmi možemo biti sigurni da se ta riječ Đurišićevim sljedbenicima itekako sviđala, odnosno da u njoj nisu nalazili ništa uznemirujuće. Naprotiv.

Najbolji portret crnogorskog četništva u Drugom svjetskom ratu, prirodno, dao je najveći crnogorski pisac XX stoljeća, Mihailo Lalić. Njegova “Pusta zemlja” velika je priča koja daje savršen psihološki profil i zločinca i žrtve, ali i najprecizniji prikaz četničke svijesti i političkog djelovanja prema sopstvenom narodu.

Nije li onda neobično, ili sasvim bizarno da čujete mitropolita SPC u Crnoj Gori, čelnika jedne značajne crkvene jedinice, kako o Pavlu Đurišiću govori kao heroju sa Termopila. “Junak nepobjedivog karaktera”, kaže mitropolit. A još više je neobično (ili bizarno) da neko više vjeruje jednom svešteniku nego svom najvećem piscu.

Pa onda čujete bajku o “dva pokreta otpora”. Ili formulaciju - Ima nas koji razmišljamo na jedan i drugi način. Bojim se da je to moguće sa nekim drugim stvarima, ali ne i sa istorijom. Povijest je teško zamisliva kao pijaca gdje se pogađete oko stvari koje su se desile - i to na način na koji su se desile. Nešto se desilo ili nije, desilo se ovako ili onako.

Neko je tu nešto debelo pobrkao, izvjesno.

Možete se čuditi do mile volje - istina je jezivija. Znaju dobro, ne treba se zavaravati, i Joanikije i cijela ta družina, dobro znaju ne samo ko je bio Đurišić, već i ko je bio onaj pop Maca, ratni zločinac i sadistički ubica, pa su ga bez problema proglasili za sveca. Valjda je jasno - gdje su takvi sveci moraju i mitropoliti biti baš ovakvi...

Opet, Joanikijeva izjava nije “izolovani incident”, to je nešto što u ovom društvu polako postaje “normalno”.

I mitropolit i njegovi političari računaju na istu ekipu, računaju na đurišlije... pa neće da ih ljute.

Još više razočarava mlaka reakcija i ljigava retorika kod tzv. građanskih političara. Oni kažu - to su teme koje svađaju. Samo to? Reklo bi se da po njima nije problem takvo vrednovanje “mlad majora” već isključivo tajming.

Gdje ima građanskih partija nisu ovo teme koje svađaju, već teme koje brukaju i diskvalifikuju iz bilo kakve ozbiljne priče.

Ali, da ne bude zabune, smatram da se sve mora reći i o komunističkim egzekucijama na Cetinju 1944. Nedavno ste u Artu mogli čitati tekst gospođe Ksenije Plamenac čiji djed je tada ubijen. Ona je govorila u ime porodice kojoj niko do dana današnjeg nije kazao što se dogodilo sa Jovanom, crnogorskim premijerom iz doba Kralja Nikole. Iz njenog teksta jasno je koliko je surovo porodice kažnjavati ovom vrstom višedecenijske ćutnje. Ko god je to uradio, mora se znati, to je jedini način da se postupi pravedno i prema žrtvama i prema njihovim porodicama. Ako nastavite da ćutite onda ste kao mitropolit i njegove đurišlije...

Joanikijev revizionizam svakako nije odgovor na slične epizode. Istina jeste uvijek pravi odgovor.

Ovakvom vrstom krečenja istorije zaslužio je mitropolit orden od Putina, jednako kao Đurišić nekad od Hitlera. Neka stane pored Porfirija, tu mu je mjesto.

Konačno, Joanikijeva izjava može značiti samo jedno - mitropolit se sprema za rat. To je kontekst u kojem mu treba Đurišič “heroj”. Dakle, jasno je i koju uniformu mitropolit ima namjeru nositi.

Ova trenutna mu izgleda nije dovoljno crna...

( Balša Brković )