Oči pune ljubavi: "Igračkoteka" iz Nikšića slavi 25 godina postojanja

Moje su oči ljubavi pune, i kad ne mogu potrčati svijetom, srce mi leti poput ptice. Pratim život nježno svakim pogledom. Moje su ruke tihe i blage, moji su koraci samo u snu, al’ kad gledam život, cijeli mi svijet postane mjesto gdje mogu poletjeti u visinu. Ne trebam krila, ne trebaju mi staze, trebaju mi zagrljaji i poljupci koji svaku tugu gaze. Ako me pitate jesam li srećna kao osoba sa invaliditetom, reći ću tiho, kroz osmijeh blag: moje su oči ljubavi pune i život mi je veoma drag, zapisala je Milica Leković iz Nikšića.

Njena pjesma je proglašena za najemotivniju na 33. festivalu “Deca među narcisima” koji je organizovao Kulturni centar “Zlatibor” iz Čajetine, a uručenje nagrada odigralo se 23. maja.

Milica je član “Igračkoteke” iz Nikšića koja ove godine slavi 25 godina postojanja i koju je 2000. godine otvorilo nikšićko Udruženje za pomoć licima ometenim u psiho-fizičkom razvoju, koje postoji od 1991. godine. Milica i njeni drugari, Jelena Bulatović, Radoje Radunović, Dalibor Tošić i Biljana Ivanović, u posljednjoj godini okitili su se brojnim nagradama, peharima, zahvalnicama, od literarnih i likovnih konkursa, preko sportskih, do ekoloških i društveno-angažovanih. I na svim takmičenjima su pokazali da mogu mnogo, da znaju još više, a da žele najviše. Samo traže priliku. U “Igračkoteci” je, zahvaljujući, prije svega, direktorici Milici-Cici Žugić i mentorki Vesni Lončar.

Tako slični, a tako različiti

“Volim da proučavam biljke, da recitujem i pišem pjesme i da osvajam nagrade. Fino se osjećam kada osvajam nagrade, a i kada putujem. Lijepo je kada imam svoj pasoš. Išla sam i u Trst i tamo su mi se najviše svidjele građevine. Od svih pjesama najviše volim da recitujem bajku u stihovima, ‘Crvenkapu’, koja je baš duga, kao i himnu Igračkoteke”, sa osmijehom kaže Milica, koja je novinarku “Vijesti” “častila” stihovima pjesme “Tako slični, a tako različiti”, koju je napisala direktorica “Igračkoteke” i Udruženja.

Dalibor ističe da voli da piše, crta, da putuje, i da je u sportu dobar. Voli, kako sa osmijehom kaže, i da dobija medalje, a u Zenici mu je bilo posebno lijepo kada je ministrima i sportistima BiH dao gol.

Jelena je prva započela niz osvajanja nagrada - počela sa nagradom na likovnom konkursu, a nastavila sa literarnim.

“Ja sve volim. Volim da crtam, pišem, da pravim herbarijum, da radim tihu knjigu. Jedna tiha knjiga mi je kući ali je nijesam dohvatila, jer nemam kad. Kad osvojim nagradu skačem od sreće. U Vukovaru mi je bilo najljepše, jer sam tamo upoznala i dobre drugarice. Eno mi ga pasoš kod kuće, još ga imam. Svuda bih voljela da idem, samo da nijesam kući”, iskrena je Jelena.

Biljana voli da crta i da pravi herbarijum, a upravo su radili herbarijum i učili o raznim biljkama kada ih je novinarka “Vijesti” posjetila.

Za Radoja ne znaju da li je bolji u crtanju, pisanju, pjevanju ili držanju zdravica. A u sportu briljira - od skoka udalj, preko boćanja, pikada, do košarke i fudbala. Prošle godine je, u organizaciji opštinskog Sekretarijata za sport, mlade i socijalno staranje, dobio nagradu kao najbolji u kategoriji sportista sa invaliditetom.

“Baš sam bio srećan kad sam proglašen za najboljeg sportistu. Imam puno medalja, ni sam ne znam koliko, kao i nagrada, zahvalnica”, kaže Radoje dok se priprema da održi zdravicu.

U Zenici je, u organizaciji JU Centra za djecu i odrasle sa posebnim potrebama Zeničko-dobojskog kantona, održana “Noć fudbala: I oni su zvijezde”. Učešće su uzeli bivši reprezentativci BiH, javne ličnosti, ministri, ali i članovi “Igračkoteke”. Svi su postigli gol, a bilo je, kažu sa osmijehom, i autogolova.

“Najljepše mi je bilo u Zenici. Dao sam gol, pobijedili smo, jer bolje igramo od sportista i ministara. Ali tamo sam i pjevao, a cio stadion je aplaudirao i pjevao sa mnom. Volim i da držim zdravice”, ponosno ističe Radoje.

Umjesto pozdrava, održao je zdravicu i pokazao zbog čega ga uvijek isprate ovacijama.

Srećni zbog pasoša i putovanja

“Ne znamo tačan broj koliko ih je prošlo kroz Igračkoteku od njenog osnivanja. Imamo i mladih i odraslih, jer su sve dijagnoze zastupljene i sve starosne granice. Trenutno pružamo uslugu dnevnog boravka, gdje se nalazi pet osoba od 25 do 36 godina, sa različitim dijagnozama od Daunovog sindroma do cerebralne paralize. Imamo logopeda koji radi sa desetoro djece sa invaliditetom, a tu su još i psiholog, fizioterapeut, socijalni radnik, dok dnevni boravak vodi radno-okupacioni terapeut Vesna Lončar. Imamo pristupačan prevoz i psihološko savjetovalište”, objašnjava Žugić.

Od prošle godine imaju i novi servis podrške ranu intervenciju.

“Prošle godine je bilo uključeno 15. djece, od nepune godine do sedam godina, kao i njihovi roditelji, dok će ove godine biti desetoro mališana. Rana intervencija podrazumijeva da porodica bude funkcionalna, da se naučena znanja u našoj Igračkoteci upražnjavaju i kod kuće i da se razvija sistem podrške”, kaže Žugić.

Kreativne radionice, bavljenje sportom, literarne sekcije, likovne kolonije, sve to, prema njenim riječima, znači puno za članove “Igračkoteke”.

Bez srca, empatije i ljubavi nema ni rada

“Prvo se izgradilo njihovo samopouzdanje, zatim socijalizacija, imaju kulturu ophođenja. Kad su otišli u Vukovar i Zenicu naši članovi su prvi put prešli granicu, imali svoj pasoš. Prvi put negdje išli bez svojih roditelja. Sve je to kod njih probudilo želju za putovanjima, pa smo preko turističke organizacije išli u Trebinje, Mostar, Zlatibor, Beograd, Trst. U Čanju smo dvije godine organizovali sportsko-rekreativne kampove. Posebno smo ponosni što je njih petoro-šestoro našlo srodnu dušu, osnovalo svoju porodicu, što dobro funkcionišu”, ističe direktorica Udruženja.

Gdje god članovi “Igračkoteke” idu, tu je i njihova mentorka Vesna Lončar, sa kojom su navikli da zajedno stvaraju najemotivnije pjesme, da slikaju najljepše radove, da sanjaju.

“Ovaj posao treba da se voli da bi ga čovjek radio kako treba. Bez srca, empatije i ljubavi nema ni rada. Ovdje sam osam godina i prije godinu i po, kako su oni napredovali u raznim sekcijama, počeli smo da učestvujemo na konkursima, što na državnom nivou, što na međunarodnom, da vidimo koliko oni mogu, ali i da se osjete ravnoprvnim članovima društva. Onda su počele da stižu i nagrade, a svi smo bili srećni što smo, prije svega, pokazali njihovu vidljivost. U svim njihovim proznim i poetskim radovima je utkana emocija i životna priča, u likovnim radovima njihova ljubav. Srećna sam i što smo napravili korak više kada su putovanja u pitanju - obično smo putovali zajedno, samo mi, ušuškani u poznatom društvu, a sada putujemo preko agencije, gdje je sve nepoznato oko njih. Veliki korak za njih, ali i za nas”, kaže Lončar.

( Svetlana Mandić )